Vi niste jedna kap u oceanu već ocean u jednoj kapi, kaže Maulana Rumi. Sloboda je prestanak straha od beskonačnog. Istinska i bezuvjetna Ljubav može postojati samo tamo gdje nema straha.
Najfinije stanje svijesti je jednako najfinijem stanju materije. Kako su pojave iz kvantnog svijeta paradoksalne i nezamislive našem racionalnom umu, isto važi za stvarnosti u našoj svijesti na tim najfinijim razinama. Ono što iskusimo kao smisao kad nam je ego samo jedna misao, u ovoj stvarnosti ne možemo pojmiti.
Kao što se čestice koje žive unatrag, zavijeni Prostor i prolaz jednog elektrona istovremeno kroz dvije različite pukotine podrazumijevaju na kvantnoj razini, u ovom našem svijetu su nepojmljivi apsurd.
Vanjski Svemir je beskonačan kao i slojevi mikrosvijeta. Svijest također. Zato Istinu ne možemo naći u konačnosti znanstvenih, religijskih i filozofskih koncepata, vrijednosti i uvjerenja. Sva ljudska iskustva i misli su vezani uz konačnost.
Prizovite u sjećanje neke davne događaje. Učiniti će Vam se nestvarnima, kao da se nikada nisu dogodili. Osjetite te događaje i učiniti će Vam se da se događaju sada. Oboje je istina!
Čak i za najveće domete duhovnosti kao što je spoznaja da između nas i pojavnog svijeta nema razlike, da je Bog u svemu i gospodar svega trebamo onog koji to prepoznaje – ego. Naivne i ukorijenjene fraze o „razaranju ega“, „uništenju ega“, su odraz neznanja.
Kod iskustava kliničke smrti (N.D.E.) nalazimo detaljne opise neobičnih iskustava onih koji su ih doživjeli. Istovremeno njihov je EEG bio „ravan“, ukazivao je na smrt. Ipak, da nije postojao ego, ne bi bilo promatrača koji bi opisao iskustva koja su imali. Dakle, ego prestaje postojati samo sa definitivnom i ireverzibilnom fizičkom smrću.
Pravi je cilj svesti ego na jednu misao. Promatrača lišenog svake ideje o prirodi stvarnosti.
Kako je to moguće? Toliko jednostavno da to nikako ne možemo prihvatiti. Jer nam je potrebna drama koja nas je ukotvila u ovom svijetu prolaznosti.
Moguće je, našom predajom, dopuštanjem da se svi podražaji koji dolaze preko naših osjetila i osjeta spontano kreću prema stanju veće ispunjenosti i smisla. Kuda ih vodi duhovna evolucija ako više ne nailaze na prepreku, otpor koji stvara analitički um.
Najdublja je razina kada ego kao jedna misao prepoznaje sebe u svijesti lišenoj svake drame. U prirodi je svake misli vraćanje na njen izvor. Svaka je misao mantra. Svaka je misao molitva.
Samo opetovanim iskustvom najniže pobuđenosti živčanog sustava, potpune predanosti, ega kao jedne misli naš mozak zapamti takovo stanje i u njega se možemo vraćati samom namjerom. To je ono o čemu govori Patanjali kada navodi da se stanje samadhija (konačnog uvida, op.a.) postiže i „sjećanjem“.
Drastične budističke vježbe iz škole Theravada kada bhikkh u sjedi devet mjeseci kraj ljudskog leša i promatra devet faza njegova raspadanja do kostura kako bi spoznao vlastitu prolaznost (nava sīvathikā-manasikāra), su nepotrebne.
Kao i mistificirana tantrička praksa sjedenja na svježem lešu i kontempliranja vlastite neizbježne budućnosti (śāva sādhanā).
Treba prošetati grobljem i vidjeti godišta umrlih na grobovima. Puno ljudi leži tamo koji su umrli tako davno da više nije živ nitko tko ih je poznavao. Danas nitko ne zna kako su izgledali, kakvi su bili, kakve su brige, strahove i želje imali. Kakvu su gomilu misli odmislili dok su bili ovdje. Postojali su jer je njihovo postojanje potvrđivala percepcija drugih. To je prolaznost.
Duboko u šumi strune drvo i sruši se. Da li se čuo zvuk pucanja drva ako tamo nikoga nije bilo?
Vrtlar točno zna, kada drži sjeme drveta u ruci kako će to drvo izgledati kada naraste. Do detalja.
Kao što je Inteligencija koja je stvorila svijet koji spoznajemo samo posijala sjeme iz kojeg je morala znati kakav će plod u konačnici dati i mi unutar nesvjesnog dijela našeg bića znamo svoju sudbinu. U Vremenu koje nas jedino dijeli od toga da početak postane jednak kraju.
Vi niste jedna kap u oceanu već ocean u jednoj kapi, kaže Maulana Rumi.
Sloboda je prestanak straha od beskonačnog. Istinska i bezuvjetna Ljubav može postojati samo tamo gdje nema straha.
Kako kaže sv. Augustin:
Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i – ne čude se ničem.
Drago Plečko
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/
