Kada bi čovjek htio sebi priznat da je postao sluga vlastitim uvjerenjima, vezan za svaku emociju koja prati njegovu misao, da ga ta vezanost sputava u slobodi življenja, te da je izgubio sebe u tradicijama, kulturama i religijama. Pitam se što bi bilo kada bi svi shvatili tu činjenicu da smo sebi izgradili lažnu sigurnost u kojoj, navodno živimo!?
Što bi bilo kada bi se svatko iskreno zapitao, što je bitnije; spoznaja sebe, unutrašnji mir i sloboda od maski i društvenih uloga, ili su važniji tuđi standardi, tuđa mišljenja i uvjerenja, tuđa tumačenja onoga što je bitno, a što ne u životu, što je istina, a što laž!?
Previše je toga na ovome svijetu što veže ljude za izmišljene ideale i standarde te im ne dopušta da okuse slobodu življenja života unutar sebe, tamo gdje ga jedino mogu i osjetiti, tamo gdje on jedino i postoji, u prisutnosti Duše, u njenoj svjesnosti.
Religije, tradicije te izvještačena kultura ponašanja uvlače čovjeka u svoje strukture u kojima se točno zna kada je vrijeme za smjeh, vrijeme za plač, vrijeme za šalu i vrijeme za ozbiljnost. Na taj način čovjek postaje isprogramiran, a da toga nije niti svjestan, zamijenio je svoju slobodu za društvene obrazce koji su vođeni strahom.
Zapravo, cijeli ovaj sistem kojega mi sami održavamo je izgrađen na strahu, naš strah je ono ga drži na životu i daje mu snagu dok u isto vrijeme crpi živote iz nas.
Mnogi se tako rađaju i umiru, a da između rođenja i smrti nisu zapravo niti živjeli!? Ponekada mi se čini da smo izgubili bitku, da je sistem već preuzeo kontrolu nad našim životima, upleteni u matrix kojega smo sami ispleli, ne možemo naći izlaz iz ovoga labirinta sagrađenog od naših podsvjesnih strahova i uvjerenja.
Gledajući ljude kako trče kao bezglave lude, ne bi li stigli na poslove koje uopće ne vole, samo kako bi zaradili tek toliko da mogu preživjeti mjesec, i kako ne bi bili bezvrijedni u tuđim očima, ne mogu, a da se ne zamislim nad budućnosti čovjeka. Zaista, mnogo toga upućuje kako srljamo u propast !?
Jedino što može zaustaviti da se ona dogodi je buđenje Svijesti pojedinca koje vodi do buđenja kolektivne Svijesti u kojoj će čovječanstvo shvatiti da ne postoje nikakve tradicije koje treba živjeti, da ne postoje religije niti uvjerenja koje treba braniti, da ne postoje granice koje čine ‘razliku’ među nama, isti je čovjek s obe strane Dunava, ista ga Duša čini živim.
Ako bi čovjek shvatio da sreća nije nešto što se postiže ili kupuje, već je nešto što se živi bivanjem u svjesnosti življenja u sadašnjem trenutku, nestalo bi iz njega svih strahova i ne bi više bio rob nikome niti ičemu..
Onaj koji je spoznao sebe kao Dušu koja se niti rađa niti umire, biva vječno slobodan. Takav će baciti svoje tijelo u oganj, ali rob svijetu neće biti. Jer kao što je Krist rekao – “Što vrijede sva kraljevstva svijeta , onome koji je sebe izgubio”
Kada srušimo granice i barijere koje smo izgradili u svojim umovima, kada prestanemo jedni druge gledati kao strance, kada naučimo slušati jedni druge, tek tada ćemo početi živjeti ono zbog čega smo ovdje.
Mi nismo ništa drugo do ove Svjesnosti koja iz nas izvire, mi smo život koji pokreće cijeli ovaj univerzum, sva se silina kreacije u nama susreće i ispoljava, a mi ‘nesvjesni’ bacamo svoje živote i odričemo ih se kako bi sljedili tradicije, branili religije i čuvali granice misleći da je to ono što nas čini čovjekom.
Je li vrijedno toga !?
Namaste
Anđelko Katinić, zivottosamja.blogspot.hr
Pratite Vitae Est na Facebook stranici
