Jung je znao je da nam priroda / Bog nisu dali desetljeća nakon srednjeg života bez svrhe. Naša se psihička energija okreće prema unutra, čineći ovo vrijeme teškim intervalom za snažne ekstroverte jer ovo je vrijeme koje nas poziva na introvertnost, okretanje libida (životne energije) prema unutra, budući da unutarnji svijet zahtijeva našu pozornost. U ovim godinama trebamo raditi na individuaciji jer tada ego ustupa mjesto Jastvu koje potiče “postupnu produhovljenost svijesti”. Kako starimo, vidimo što je naša sudbina. Starenje treba biti biti vrijeme velikih duhovnih otkrića, rasta, razvoja, unutarnjeg širenja. Sam Jung je doživio “kasni procvat”, nakon srčanog udara 1944. i oporavka imao je najkreativnije razdoblje u životu, kada je napisao neke od njegova remek djela, “Aion” i “Mysterium Coniunctionis”.
“Poslijepodne života je puno smisla kao i jutro; samo, njegovo značenje i svrha su drugačiji.” – Jung (1943)
Čini mi se da osnovne činjenice psihe prolaze kroz vrlo značajnu promjenu tijekom života, toliko da bismo gotovo mogli govoriti o psihologiji životnog jutra i psihologiji njegovog poslijepodneva. U pravilu, život mlade osobe karakterizira opća ekspanzija i težnja ka konkretnim ciljevima; a čini se da njegova neuroza uglavnom počiva na njegovom oklijevanju ili sustezanju od te potrebe. Ali život starije osobe karakterizira kontrakcija snaga, afirmacija postignutog… Njegova neuroza dolazi uglavnom od njegove privrženosti mladenačkom stavu koji je sada izvan sezone… – Jung (1929)
Jung je nazvao starije godine – “poslijepodne života”, koristeći analogiju prolaska Sunca nebom od jutra do noći. Mladost je bila “jutro”, podne je odgovaralo sredini života, a noć je bila starost, dok od kraja šestog ka sedmom desetljeću- životna energija polako opada, baš kao što Sunčeva toplina opada kako tone niže na nebu. Baš kao što nam je potreban puni ciklus Sunca za održavanje života, tako nam je suđeno da živimo puni ciklus ljudskog postojanja, a Jung je to prepoznao. Više od pukog življenja, Jung nas je poticao da uživamo i iskoristimo “poslijepodne” života.
Time je većina ljudi iznenađena. Uživati u starenju? Ha?! Kao što je često činio, Jung je odstupio od naših konvencionalnih stavova i na taj način nam nudi vrijedne savjete i uvide koji mogu nadahnuti mlađe ljude i obogatiti živote starijih.
U ovom tekstu ispitat ćemo značenje starenja i zašto zapadno društvo starenje smatra negativnim, nešto što treba uskratiti, ignorirati ili se boriti protiv njega, a ne uživati u njemu. Naravno, proces starenja ima svoje izazove, ali također nosi i obilje mogućnosti. Od svih različitih škola dubinske psihologije, Jungova škola bila je jedina koja je prepoznala kako se jesen života može promatrati i nositi s njom, kako od strane pojedinaca tako i od strane analitičara, kako bi se otkrilo njezino značenje i svrha. Jung i njegovi sljedbenici predložili su brojne načine na koje možemo “svjesno” ostarjeti i učiniti proces starenja pozitivnim iskustvom.
Značenje starenja
Svi mislimo da znamo što znači “starenje”: “starenje” ili “proces sazrijevanja”. Pod pretpostavkom da život nije prekinut fatalnom bolešću ili nesrećom, starenje će biti sudbina svih nas. Više nego samo neizbježan dio života, Jung starenje smatra “razvojnom fazom”, s intervalom od 60-ih kao vremenom kada smo “između” — prošli smo srednji život, ali još nismo u dubokoj starosti. Ovaj “kasni liminalni” interval je faza koju treba proživjeti sa sviješću o njenom društvenom, psihološkom i duhovnom značaju.
Zašto je Jung ove godine smatrao važnima?
Jung je bio empiričar. Znao je da nam priroda nije dala desetljeća nakon srednjeg života bez svrhe. Iz vlastitog iskustva starenja i onoga što je vidio kod svojih pacijenata, Jung je zaključio da nam je suđeno činiti stvari u posljednjoj polovici života, za sebe, za društvo, za dobrobit naše duše i za one koji su prije nas prešli prag života.
Starenje znači više od pukog ostanka na fizičkom planu dok se godine gomilaju. To uključuje aktivnosti poput ujedinjavanja suprotnosti. 60-e i 70-e godine su godine kada “zadržavanje napetosti suprotnosti”—kao što je puer (unutarnje dijete) i senex (stara osoba)—postaje lakše, jer se suprotnosti približavaju. U ovim godinama možemo raditi na individuaciji, budući da ego doživljava mnoštvo stvarnosti koje ga potiču da ustupi mjesto Jastvu. Podvrgavanje vodstvu Jastva može potaknuti “postupnu produhovljenost svijesti”.
U evolucijskom procesu koji nazivamo “starenje”, tok života se preokreće, pomažući nam da se odmaknemo od višestrukih ometanja života natrag do Jednog. Starenje je onaj aspekt življenja koji otkriva što je proljeće naših života iznjedrilo: kako starimo, vidimo što je naša sudbina. Dakle, daleko od toga da ono bude samo gomilanje svjećica na rođendanskoj torti, starenje može i moralo bi biti vrijeme otkrića, rasta, razvoja, unutarnjeg širenja i obogaćivanja života.
Ali vrlo malo ljudi to vidi na ovaj način. Zašto?
Konvencionalni stav našeg društva prema starenju
Jung je znao koliko su zapadni ljudi postali otuđeni od prirode. Ne poznajemo ritmove prirode i prirodne cikluse života, čak ni one u našim vlastitim tijelima, npr. cirkadijalni ritmovi. Uz sveprisutnu, pouzdanu električnu energiju zanemarujemo cikluse dana i noći; kod centralnog grijanja i klimatizacije zanemarujemo cikluse godišnjih doba; a uz hiperprodukciju alopatske farmakopeje koja nudi sve vrste hormona, ignoriramo tjelesne cikluse. Starenje je dio životnog ritma, ali konzumiramo tablete i napitke kako bismo ga spriječili.
Treći razlog zašto ne razumijemo značenje starenja je materijalistička fiksacija naše kulture na tijelo. Materijalizam želi da vjerujemo da je život na fizičkoj razini sve što postoji: tijelo smo mi i sve što postoji od nas. Kad jednom umremo, više nas nema. Dakle, održavanje tijela postaje neophodno kako bi se spriječilo izumiranje. Kako tijelo počinje pokazivati nedostatke – gubitak kose, opuštenu kožu, manje raspoloženja, bolove – starenje počinje imati negativne asocijacije.
Ovo je pogoršano etosom “odbacivanja” američkog društva. Prije mnogo godina, dok je štedljivost bila vrlina, ljudi su održavali svoje automobile, uređaje i druge strojeve u dobrom radnom stanju, popravljajući ih po potrebi i smanjujući amortizaciju. Međutim, danas nas “konzumerizam” našeg svijeta potiče da izbacimo nešto kad se počne istrošiti, da se riješimo stare cipele ili automobila. Razumljivo, s obzirom na ovakav način razmišljanja, omalovažavamo ljude koji pokazuju znakove istrošenosti – one koji hodaju sporije, čiji um luta, koji ne mogu “držati korak” s užurbanim i napornim tempom modernog života.
Američko društvo je kultura mladih, za razliku od nekih drugih kultura, poput Kine, gdje se cijene starije osobe. Jung je bio prilično kritičan prema ovoj orijentaciji, a posebno je izdvajao Amerikance: Gdje je mudrost naših starih ljudi, gdje su njihove dragocjene tajne i njihove vizije? Uglavnom naši stari pokušavaju konkurirati mladima. U Sjedinjenim Državama je gotovo ideal da otac bude brat svojih sinova, a da majka bude po mogućnosti mlađa sestra svoje kćeri.
S takvim pomiješanim ambicijama, nije iznenađujuće da je naše društvo razvilo duboke predrasude o starenju kao “neizlječivoj bolesti”, nečemu što treba ignorirati, poricati i izbjegavati, a ne poštovati i ući u rituale i inicijacije.
U suvremenoj Americi na starce se gleda kao na objekte sažaljenja, a ne kao na vodiče ili učitelje, kao na glupe ili dementne, a ne kao na rezervoare nasljeđa naše kulture ili čuvare misterija života. S Mamonom kao našim bogom, starije osobe su odbačene kao “neproduktivne”, crpeći nacionalnu riznicu svojim beneficijama socijalnog osiguranja dok ničim ne doprinose društvu.
Stoga ne čudi da ne prepoznajemo pristup dobi kao razvojni zadatak koji može ponuditi dobrobiti i obogatiti život. Nije iznenađujuće da je malo napisano o prednostima i mogućnostima u starosti. Sve na što se obično fokusiramo su negativne strane starenja. Da bismo dobili uravnoteženiji prikaz, proučimo značajke liminalnih godina (tj. 60-ih i 70-ih).
Značajke liminalnosti
Prolazimo kroz “krizu srednjih godina” u dobi od otprilike 36-42, preuređujući naše živote na više ili manje drastičan način, a zatim osjetimo da se stvari slažu u ono što očekujemo da će biti ostatak života, samo da bismo 20 do 25 godina kasnije otkrili da počinju duboke unutarnje i vanjske promjene koje nam poljuljaju “normalnost”. Nekih se dana osjećamo mladoliko, puni elana i snage; drugih dana, itekako smo svjesni “dobnih nedostataka”. Primjećujemo tjelesne promjene – više masnoće, opuštenu kožu, “somatiziranje” (prevođenje psihičkog sadržaja u fizičke simptome ili stanja) – a sve to ima za cilj da ostanemo uzemljeni u tijelu dok prolazimo kroz psihološku disoluciju.
Ova liminalna faza života je vrijeme kada dio ega tone duboko u nesvjesno. Naša se psihička energija okreće prema unutra, čineći ovo teškim intervalom za snažne ekstroverte jer ovo je vrijeme koje nas poziva na introvertnost, okretanje libida (životne energije) prema unutra, budući da unutarnji svijet zahtijeva našu pozornost. Vanjske aktivnosti gube svoj glamur i počinjemo uočavati racionalizaciju dnevnih rasporeda. Mnogi bivši interesi nestaju; prerasli stavovi se demontiraju i dugotrajne vrijednosti dolaze na pregled, često za odbacivanje ili promjenu.
U ovom vremenu živimo na “graničnim područjima između svjesnog i nesvjesnog, između onoga što je bilo i onoga što dolazi, između žetve i zime života.”
Dok smo svjedoci “kontrakcije sila” na koje smo se prije oslanjali, pozvani smo da posvetimo vrijeme sebi. Jung je bio vrlo jasan u vezi s potrebom koju osoba koja stari mora biti zaokupljena sobom, a čini se da priroda potiče ovu zatvorenost u sebe uklanjajući roditelje, drugu rodbinu i mnoge prijatelje iz naše sredine u ovim graničnim godinama.
Taj gubitak je jedan od uzroka emocionalnog stresa u liminalnoj fazi života. “Sitne, suptilne promjene” mogu nas izbaciti iz ravnoteže na bolne, dezorijentirajuće načine. Možemo se osjećati izvan sebe, zbunjeno, nemirno ili u strahu od nepoznate budućnosti. Postaje očito iz kontrakcije energije i smanjenja energije i snage, da “tjelesni stroj” nije ono što je bio. Tuga, gorčina ili bijes mogu porasti kako prijašnji putovi do zadovoljstva postaju manje dostupni. Budućnost više ne mami čudesnim mogućnostima, a dugo zacrtani ciljevi često se moraju odbaciti kao nerealne iluzije.
Možemo doživjeti “suprotna stanja bića” u brzom slijedu, npr. osjećati se dobro i ubrzo nakon toga osjećati se iscrpljeno, osjećati se učinkovito u jednom trenutku, a nesposobno u sljedećem. Bojeći se senilnosti, opažamo “neobična stanja povučenosti ili rastresenosti” u sebi. Takvi trenutci nas tjeraju da se zapitamo pokazujemo li rane znakove demencije. Hoćemo li postati problem za druge ili bespomoćno stvorenje smješteno u staračkom domu?
Kako se naša neovisnost smanjuje, a dugo željeni ciljevi postaju nedostižni, možemo razviti nove stavove i početi osjećati latentne sposobnosti i interese. Ali kako se nositi s osjećajem nelagode koji dolazi zajedno s radom na tzv. inferiornoj funkciji? Kako možemo održati naše unutarnje “božansko dijete” zadovoljnim, kada se čini da toliko drugih područja stvarnosti odlazi u nepovrat?
Marie-Louise von Franz sažela je neugodne aspekte starenja:
Kada starimo, često sve više i više osjećamo koliko je velik dio našeg svakodnevnog života loš – turobni niz obaveza, trivijalnosti kojima se moramo baviti, besmislice koje se stalno ponavljaju i koje moramo promatrati u sebi.
No prepoznala je i dublju svrhu starenja. Ona nastavlja: “Ali Božja je ruka u tome. Tajno djeluje u svim tužnim, odbačenim aspektima sebe i svog života…”.
Von Franz je mnogo godina patio od Parkinsonove bolesti, ali je ostao u stanju vidjeti smisao u stvarnosti starenja. Što nas dovodi do razmatranja pozitivnih aspekata starenja.
Pozitivne karakteristike
Razdoblje između 60. i 80. godine života je vrijeme kada se većina ljudi povlači iz posla s punim radnim vremenom. Općenito u ovom intervalu djeca su odrasla, otišla na fakultete i osnovala vlastite obitelji. To znači da postoji više slobodnog vremena, manje obiteljskih zahtjeva i minimalna ograničenja u svakodnevnom životu zbog zahtjeva posla. Ambicije i želje imaju tendenciju smanjenja, a starije osobe često osjećaju olakšanje dok se sele u manje domove, stanove ili kolektivne životne aranžmane. Olakšanje bi moglo biti i u spoznaji da više ne morate držati korak s novim tehnologijama.
Jung je smatrao da stariji ljudi imaju manje briga o tome što drugi ljudi misle o njima. Vjerojatnije je da će imati stav “nemam što izgubiti” više nego mlađi ljudi. Mnogi problemi s egom starijih bivaju potisnuti u prošlost, a sve je manje idealiziranja odnosa. Nakon što se stekla mudrost iz prošlih iskustava gubitka i tuge, starija osoba vjerojatno neće biti slomljena tugom niti je vjerojatno da će njeni kompleksi iz djetinjstva biti teško opterećeni afektima.
Prihvaćamo prošlost, roditelje i naša ranija iskustva na novi, pozitivniji način. S “progresivnim emocionalnim sazrijevanjem” dolazi do opuštanja nezrelih obrana, tako da stariji mogu bolje prihvaćati život i spremniji su slagati se s onim što je oko njih, umjesto da pokušavaju promijeniti stvari.
Jung je smatrao da starija osoba ima manje problema uzrokovanih egom. Jane Wheelwright, jedna od Jungovih učenica, tvrdi da ego postaje manje važan u starijoj dobi, a von Franz, još jedan od Jungovih bliskih suradnika, smatrao je da je ego starijih “odvojeniji” nego u mlađim godinama. S manje ega, starac se može smijati svojim “propustima”. Odnos ego-Sebstvo se pomiče, kako ego više potpada pod Sebstvo, što dovodi do “zadovoljavajućeg prihvaćanja života” i uživanja u svakodnevnom iskustvu.
Kako ego postaje manje uporan, starija osoba može postati osjetljiva na nove oblike koji guraju u svijest iz dubokih slojeva kolektivnog nesvjesnog. Ovo potiče promjenu stava koja stvara oslobađanje i iscjeljenje u cikličkom procesu. Ono što je Jung nazvao “razvojnim imperativom” — ta urođena sila u svakome od nas koja potiče naš rast — može se podići u kasnijim godinama kako bi pomogla starijima da prijeđu u novu fazu. Još jedna urođena funkcija, transcendentna funkcija – taj psihički fenomen koji pomiruje suprotnosti – može se pojaviti u kasnom liminalnom intervalu, ujedinjujući ono što je prethodno bilo polarizirano i njegujući integritet, autentičnost i individuaciju.
Često kasna liminalnost doživljava “kasni procvat”, kao što je Jung doživio nakon srčanog udara 1944. godine. Nakon njegovog oporavka imao je najkreativnije u njegovom životu, kada je duboko uronio u alkemiju i napisao neke od njegova remek djela, npr. “Aion” i “Mysterium Coniunctionis”.
S obzirom na ovo iskustvo, možda je razumljivo da se Jung mogao osvrnuti unatrag, u svojoj starosti i reći da, iako ima svojih “ne tako lijepih” aspekata, kasnije godine su u nekim aspektima bile “ljepše od djetinjstva”. Jung je to mogao reći, jer je starenje učinio pozitivnim iskustvom.
Pretvoriti starenje u pozitivno iskustvo
Želimo li naše “zlatne godine” učiniti ugodnim i ispunjenim razdobljem, moramo uočiti prilike u starenju i suočiti se s izazovima koje starenje predstavlja, kao i poduzeti radnje primjerene dobi kako bismo potaknuli promjene koje priroda želi da doživimo.
Koje mogućnosti možemo tražiti?
Mogućnosti u starenju
Jung je smatrao da starija osoba ima priliku ponovno zamisliti sebe. Pristupajući životu s novim osjećajem slobode i individualnosti, starac može više improvizirati, s manje potrebe za savršenstvom i više odvažnosti u potvrđivanju svoje jedinstvenosti. Ne osjećajući više potrebu da poštuje prošlost, više ne treba poštovati disfunkcionalne obiteljske obrasce, stariji se čak mogu usuditi usvojiti osobu koja se čini ispravnom, umjesto da se prilagodi onome što društvo očekuje.
Mučna samozabrinutost nestaje, a starija osoba postaje objektivnija, sposobnija vidjeti dvije strane pitanja. Novi i drugačiji ciljevi nastaju kako mekša i brusi sposobnost razlikovanja onoga što je važno od onoga što nije. Ovo je vrijeme kada starija osoba može pronaći svoju bit, roditi novu svijest i shvatiti značenje vječnosti i beskonačnosti.
Kao “čuvari misterija i baštine svoje kulture,” starija osoba je pozvana mentorirati mlađe i poticati tuđu kreativnost slijedeći vlastitu kreativnu muzu. Biti kreativan može biti regenerativan, potaknuti obnavljanje i širenje života, kao i poticanje cjelovitosti i produbljivanje razumijevanja smisla života.
Određivanje ovog značenja dio je potrage za kasnijim životom, dio kasnog liminalnog putovanja. Ovo je putovanje koje starijoj osobi otvara nove mogućnosti, uključujući otkrivanje odnosa sa samim sobom i rad u unutarnjim područjima koja nadilaze vrijeme.
Izazovi starenja
Još jedan, vrlo očit izazov, je suočavanje s tijelom koje stari. Kako u djetinjstvu, tako i u starijoj dobi, imunološki sustav može biti slab, ostavljajući stariju osobu podložnom bolesti. Moguće je i somatiziranje – fizički izraz psihičkog sadržaja. Jung je smatrao da je pomiriti se s tijelom dio procesa individuacije. Starija osoba treba priznati i prihvatiti svoje utjelovljenje, uzimajući u obzir tijelo i njegove potrebe—potrebe koje mogu biti sasvim drugačije od fizičkih potreba od prije 20, 10 ili čak 5 godina. Izazov je transformirati bolesti i tjelesne manifestacije ritualom inicijacije u starost, ali to je ono što tijelo traži od nas u kasnoj liminalnosti.
Kada je jedan Jungov učenik imao 65 godina, pao je sa stolice koju koristi u uredu kako bih dohvatio više police. U tome nije bilo ničeg novog ili riskantnog; radio je to mnogo puta tijekom godina, ali ovaj put je pao, a pad mu je izazvao velike bolove i probleme s lijevom nogom. Njegovi snovi u to vrijeme bili su puni slika i simbola “novog”. Znao je da je u tranziciji, a pad je tumačio kao sinkronicitet, “somatizaciju” psihičkih promjena. Od njega se tražilo da svoj život postavi na nove “noge” i odustane od starog. Došao je vidjeti svoj pad i proces ozdravljenja koji je uslijedio kao inicijaciju u novu fazu poznog života.
Još jedan izazov je razvijanje novih vrijednosti, kao odgovor na velike promjene koje kasni život mogu okrenuti naglavačke. Liminalnost u kasnoj životnoj dobi može se pokazati s inverzijom nečijeg sustava vrijednosti i to može izazvati promjene karijere, razvod, čak i otpadništvo, kako se nečija odanost i perspektive mijenjaju. Takvi događaji mogu biti popraćeni zaprepaštenjem među obitelji i prijateljima, a neki se pitaju je li ta osoba poludjela. Malo bliskih suradnika cijeni potragu za autentičnošću ako to znači da starija osoba potpuno promijeni svoj život.
Može se pojaviti i suprotan izazov: zastoj – osjećaj da postajemo prestari ili da smo previše spremni na promjene koje život čini zahtjevnim. Nekim se starijim osobama čini kao da im je sam identitet ugrožen. Tko postajem? Gdje je život koji sam poznavao? Izazov identiteta posebno je težak za one koji su prošli kroz život poistovjećeni s osobom — „maskom” društvenog poštovanja i usklađenosti s tuđim očekivanjima — jer „program životnog jutra nije prikladan za životno poslijepodne” i to postaje očiglednije i važnije pitanje kako osoba stari.
Žrtvovanje je dio procesa starenja — žrtvovanje nekih starih užitaka, žrtvovanje starih ciljeva ega, žrtvovanje starog način postojanja u svijetu (manje ekstrovertiranosti, više introvertiranosti). Bez svjesnog nastojanja da budete prilagodljivi i otvoreni za promjene, to može biti vrlo teško.
Poteškoća je složena činjenicom da ne postoje formule niti jednoznačni, gotovi nacrti koji nam govore kako se kretati ovom fazom. Svaka starija osoba mora biti sama sebi autoritet i to shvatiti “u hodu.” Odgovori na probleme koji se javljaju moraju se pronaći u sebi, a svatko na tom putu u starost mora ga prebroditi, strpljivo i ustrajno. U našoj kulturi nema modela za pozitivno starenje, a čak i da postoji, kopiranje tuđeg puta iznevjerilo bi vjernost vlastitoj posebnosti.
Pomaže, u prolasku kroz te izazove, pronaći neku vrstu izlaza za svoju kreativnost, neki način na koji se “kulturni” imperativ može izraziti. Pod “kulturnom” zadaćom, Jung je označavao ulogu starijih ljudi kao nositelja društvenog naslijeđa, čuvara mudrosti. Biti pripovjedač mladima, pisati, dijeliti obiteljsku povijest s unucima, baviti se genealoškim istraživanjem—sve su to načini na koje starija osoba može biti kulturno kreativna i pomoći sačuvati kolektivno nasljeđe prošlosti.
Ali Jung nije ohrabrivao starije osobe da žive u prošlosti ili da provode većinu vremena osvrćući se unatrag: smatrao je da stari trebaju cilj u budućnosti i da trebaju nastaviti živjeti kao da će živjeti vječno (jer kao duša i hoće). Poticao je na to kao način da se izbjegne lijenost, ali i zbog načina na koji ovaj pristup drži život otvorenim. Istodobno, Jung nije zagovarao život u potpunosti u budućnosti, već u trenutku. Uživajte u sadašnjem trenutku; biti što potpunije prisutan u neposrednom trenutku.
Nekoliko savjeta za dobro poticanje starenja
Jung je dao neke konkretne prijedloge o tome kako dobro starjeti, “umjetnost” na kojoj je radio u svom životu. Prvo, prepoznao je da je život posvećen nekom cilju bolji, bogatiji i zdraviji od besciljnog života, tako da, čak i kada je stara, osoba treba imati neki cilj kojem teži. Koji je cilj Jung vidio prikladnim za starije osobe?
Priprema za fizički prijelaz
Osoba koja stari priprema se za tjelesnu smrt. Sama priroda nas već priprema za kraj tijela.
Jung je smatrao da bi uzmicanje od smrti drugu polovicu života lišilo njene svrhe, a dobar dio vremena starije osobe mora se potrošiti na formuliranje smisla ili slike života nakon smrti – što on/ona mogu očekivati nakon prijelaza zvanog smrt.
Drugo, oduvijek praktični empiričar, Jung je znao da je život puno lakši ako se živi prateći struju vremena nego pokušavajući se boriti protiv nje pa je poticao starije ljude da prihvate realnost starenja i ne pokušavaju vratiti unatrag sat.
Psihoterapeutu se starija osoba koja se ne može oprostiti od života čini slaba, a zapravo je u mnogim slučajevima riječ o pohlepi, strahu, prkosu i samovolji. Uzmicanje od starenja i smrti je nešto nezdravo i nenormalno što oduzima drugu polovicu života.
Svrha
Jungovi učenici ponavljaju njegove ideje o starenju. Jedna od njegovih američkih učenica bila je Jane Wheelwright, koja je dobro živjela u svojim 90-ima. Pisala je o starenju s jungovskom orijentacijom na temelju vlastitog iskustva “svjesnog starenja”, predlažući da stariji pokušaju svladati 7 osnovnih zadataka:
1) prihvaćanje stvarnosti fizičke smrti (kao što je Jung zagovarao u gornjem citatu);
2) preispitivanje i razmišljanje o vlastitom životu (kao što je Jung činio u svojim retrospektivnim aktivnostima u svojim 70-im i 80-im godinama);
3) svjesno priznati da nečiji fizički život (tijelo) ima konačne granice;
4) otpuštanje dominacije ega;
5) susretanje i poštovanje Sebe (duše);
6) artikuliranje smisla života / duhovnost;
7) angažiranje neiskorištenih potencijala (obično se nalaze u 4. ili “inferiornoj” funkciji) kako bi se potaknula kreativnost u kasnoj životnoj dobi.
Osim ovih savjeta, Wheelwright potiče da naučite reći “ne” zahtjevima vanjskog života koji stvaraju stres. Posljednje godine trebale bi biti vrijeme skidanja i ponovnog određivanja prioriteta, na temelju onoga što proizvodi radost, energiju i dobrobit. Ponavljajući djetetovo postignuće govorenja “Ne”, starac mora naučiti reći “Želim…” i “Ne želim…” Ali, za razliku od razdražljivog dvogodišnjaka, starac daje te izjave s osjećajem integriteta i znanja o njegovoj/njezinoj srži i onome što je u njemu važno.
Wheelwright je otkrila da gledanje “dugotrajno”, smanjenje vlastite “prtljage” i razvijanje smisla za humor i filozofskog stava također pomaže u suočavanju s godinama. Ostati zaokupljen životom, imati redovitu rutinu vježbanja i zadovoljiti zahtjeve novih impulsa koji potiču iznutra bili su drugi prijedlozi koje ona nudi osobi koja odlazi u kasnu životnu dob. Najviše od svega, smatrala je, važno je gledati na budućnost, na nepoznato, s oduševljenjem, imati stav znatiželje i gledati na starenje kao na avanturu prije velikog prijelaza.
Lionel Corbett, jungovski analitičar i profesor, naglašava potrebu da starije osobe odbace omalovažavanje starosti u našem društvu i da umjesto toga ostanu otvorene za nova iskustva i prilike za učenje i postizanje majstorstva koje kasnije godine života mogu pružiti. Corbett daje prednost prihvaćanju i pozitivnom stavu prema svom unutarnjem djetetu, čak i ako je ono povrijeđeno. Kroz kontakt s našim unutarnjim djetetom možemo doživjeti uzbuđenje, čuđenje i strahopoštovanje, bez obzira na godine. Takav kontakt također čini vjerojatnijim da ćemo se moći igrati i održati vezu s božanskim.
Jane Prétat predlaže da starije osobe nauče osluškivati bol kako bi saznale dublje poruke koje nam tijelo može poslati. Vrijeme oporavka može biti prilika da se uspori i posveti Sebi. Ona također poziva na odustajanje od “herojskih stavova” koje smo možda koristili u ranom životu, onih stavova koji bi nas poticali da “izvršimo teške stvari”, tjeramo ili guramo da se stvari dogode. Umjesto herojstva, ona preporuča potvrđivanje stvari onakvima kakve jesu. Ovdje ona uzima citat od Junga, koji je zagovarao starije osobe da kažu “bezuvjetno ‘da’ onome što jest.”
Jung je u vlastitom životu oblikovao ono što je zagovarao u svojim esejima. Živio je poletno, svjesno, ciljano, sve dok nije napustio tijelo. Njegove ideje žive i dalje, nadahnjujući nas da prepoznamo bezbrojne potencijale u kasnijem životu i nudeći mnogo pozitivniji i obogaćujući pogled na starenje od onog u suvremenoj kulturi.
jungiancenter.org / Pripremila: Suzana Dulčić
Izvori: Baker, Bruce & Jane Wheelwright (1984), “Analysis with the Aged,” Jungian Analysis, ed. Murray Stein. Boulder: Shambhala.
Corbett, Lionel (1987), “Transformation of the Image of God Leading to Self-Initiation into Old Age,” Betwixt and Between, ed. Louise Mahdi. LaSalle IL: Open Court Press.
Jung, C.G. (1966), “Two Essays on Analytical Psychology,” CW 7. Princeton: Princeton University Press.
(1960), ”The Structure and Dynamics of the Psyche,” CW 8. Princeton: Princeton University Press.
(1969), “Psychology and Religion: West and East,” CW 11. Princeton: Princeton University Press.
University Press.
(1954), “The Practice of Psychotherapy,” CW 16, 2nd ed. Princeton: Princeton University Press.
(1973), Letters, ed. Gerhard Adler & Aniela Jaffé. vol I. Princeton: Princeton University Press.
(1975), Letters, ed. Gerhard Adler & Aniela Jaffé. vol.II. Princeton: Princeton University Press.
(1965), Memories, Dreams, Reflections. New York: Vintage Books.
Monick, Eugene (1987), Phallos: Sacred Image of the Masculine. Toronto: Inner City Books.
Pinkson, Tom (1987), “Do They Celebrate Christmas in Heaven?,” Betwixt and Between, ed. Louise Mahdi. LaSalle IL: Open Court Press.
Prétat, Jane (1994), Coming to Age: The Croning Years and Late-Life Transformation. Toronto: Inner City Books.
Sharp, Daryl (1996), Living Jung: The Good and the Better. Toronto: Inner City Books.
Tart, Charles (2009), The End of Materialism. Oakland CA: New Harbinger Publications.
von Franz, Marie-Louise (1998), C.G. Jung: His Myth in Our Time. Toronto: Inner City Books.
(1987), “What Happens When We Interpret Dreams?,” Betwixt and Between, ed. Louise Mahdi. LaSalle IL: Open Court Press.
Wheelwright, Jane (1987), “Old Age and Death,” Betwixt and Between, ed. Louise Mahdi. LaSalle IL: Open Court Press.
