Foto: pixabay.com

“Većina ljudi svoje vrijeme provodi, dan za danom, u pasivnim poslovima, oni ispunjavaju sate govoreći uglavnom ni o čemu važnom, o stvarima zaboravljenim gotovo čim se spomenu. Nemaju težnji za sebe osim što su preživjeli još jedan dan radeći manje više ono što su radili jučer. Hodaju po pozornici života, ostavljajući sve onako kako je bilo kad su ušli; ne postižu ništa, ne teže ničemu, nemaju duboku – ili čak originalnu misao. Relativno se mali broj uzdiže iznad takvog mukotrpnog postojanja.” – Richard Taylor
Iako većina posvećuje svoj život uklapanju u stado, mali broj njih njeguje neobičnu vrlinu ili vještinu, proizvodi djelo iznimne vrijednosti ili nastavlja putem u potrazi za veličinom, bez obzira na pljesak ili mišljenja drugih.

atma.hr – 78




“Civilizirani čovjek je stvorio civilizaciju kako bi sebi dao sigurnost. Sigurnost – za što? Za dosadu? Čini se da je njegov glavni problem to što većini ljudskih bića treba određena količina izazova, vanjskog poticaja, kako bi se spriječilo da ne utone u prazno buljenje i praznu svijest idiota.” – Colin Wilson, Novi putevi u psihologiji

Veći dio poznate ljudske povijesti, slobodno vrijeme bilo je rijedak luksuz. Raditi od zore do mraka samo da bi se preživjelo bila je sudbina gotovo svih muškaraca, žena i djece do prije nekoliko stotina godina.

Engleski geolog Sir Charles Lyell napisao je da je 1840 -ih Amerika bila zemlja u kojoj su svi, bogati ili siromašni, radili od jutra do mraka, a da se nikada nisu odali odmoru.

S početkom Druge industrijske revolucije krajem 19. stoljeća i naglim zaoštravanjem podjele rada koja je s njom nastala, došlo je do revolucije slobodnog vremena. Ne samo da je ovo razdoblje brzog industrijskog razvoja mnoge s poljoprivrednog zemljišta dovelo u velike gradove u potrazi za poslom, već je i novi sistem satnice povezane s industrijskim radom prvi put u moderno doba donio to neko predviđeno “slobodno vrijeme” za usmjeravanje vlastite aktivnosti.

Od ove revolucije slobodnog vremena prošlo je više od sto godina, a plodovi civilizacije postali su sve obilniji, a dokolica bogatija možda više od bilo koje točke u povijesti civilizacije. Prosječni pojedinac danas je, uvjetno rečeno, slobodan od svakodnevne teške fizičke borbe za opstanak.

atma.hr – 52




No s ovom novo pronađenom slobodom, svatko od nas suočava se s ključnim pitanjem, a to je: ZA ŠTO smo slobodni? Drugim riječima, kako ćemo iskoristiti vrijeme koje imamo, koje nije posvećeno osnovnim životnim potrebama?

Rijetki razmišljaju o ovom pitanju (kao što je slučaj s mnogim važnim pitanjima o tome kako živjeti). Većina ljudi tone u konformitet i implicitno pretpostavlja da se njihovo slobodno vrijeme najbolje provodi u odmaranju, opuštanju i pasivnom konzumiranju pa kao rezultat toga takvi životi poprimaju zajednički kalup i slijede tijek analogan onom koji je opisao filozof iz 20. stoljeća Richard Taylor:

“Većina ljudi je, u najobičnijem smislu, vrlo ograničena. Vrijeme provode, dan za danom, u praznim, pasivnim poslovima, samo gledajući stvari na “televiziji igara”. Ili ispunjavaju sate govoreći, uglavnom ni o čemu važnom – o dolascima i odlascima, o tome tko što radi, o vremenu, o stvarima zaboravljenim gotovo čim se spomenu. Oni nemaju težnji za sebe osim što su preživjeli još jedan dan radeći manje-više ono što su radili jučer. Hodaju po pozornici života, ostavljajući sve onako kako je bilo kad su ušli, ne postižu ništa, ne teže ničemu, nemaju duboku ili čak originalnu misao. To je ono što je zajedničko, uobičajeno, tipično, doista normalno. Relativno se mali broj ljudi uzdiže iznad takvog mukotrpnog postojanja.” – Richard Taylor, Vraćanje ponosa

Neki bi mogli tvrditi da nema ništa loše u ovoj vrsti “normalnog” postojanja. Suvremeni život može biti dinamičan i stresan, a uz sve veće probleme sa stresom i mentalnim zdravljem koje je upravo ta ista moderna civilizacija donijela, možda je potrebno više vremena provedenog odmarajući se i opuštajući.

Plodni engleski književnik 20. stoljeća Colin Wilson nije se složio s tim osjećajem.

atma.hr – 78




Previše neaktivnosti, a ne promicanja mentalnog zdravlja, teži stvaranju nesreće u mnoštvu psiholoških problema. Wilson je došao do ovog zaključka rano u svom životu. U svojoj autobiografiji, “Sanjajući u neku svrhu”, napominje da se kao adolescent borio s napadima depresije i suosjećao s mudrošću sadržanom u knjizi Propovjednika.

„Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost.”

Wilson je, međutim, imao pronicljiv um i namjeravao je otkriti zašto se uvijek osjećao tako mračno.

Počeo je primjećivati da su njegovim napadima depresije tipično prethodila produžena razdoblja pasivnosti. Kad dane nije zaokupio zanimljivim zadatcima, izazovima i problemima za rješavanje, otkrio je da će ga depresivna raspoloženja uskoro preplaviti, zamagliti njegovu percepciju i izazvati ga da postane pesimističan. Besposleni um đavolja je radionica, jer kako Wilson piše:

“Dosada, pasivnost, stagnacija: ovo su početci mentalne bolesti, koja se širi poput pjene na ustajalom jezercu.”

Ako je Wilsonovo otkriće veze između pasivnosti i duševne bolesti vrijedno, tada se suočavamo sa sljedećim mogućnostima: Slobodno vrijeme možemo trošiti u praznim poslovima, ostaviti naše neiskorištene potencijale netaknutima i učiniti se sklonima mentalnim bolestima. Ili možemo nastojati provesti većinu svog slobodnog vremena raspitujući se o smislu života, baveći se duhovnošću, stvarajući, istražujući, učeći, radeći, izazivajući svoje kapacitete i poboljšavajući svoje talente. Iako potonja opcija uključuje volju, aktivnost, poduzetnost, upornost, žrtvovanje kratkotrajnih zadovoljstava i udobnosti – mentalno zdravlje i osobni rast, vrijedni su truda.

banner za knjige stvorite novo ja

„Mentalno zdrav pojedinac, piše Wilson, je onaj koji posjeduje duboke razine vitalnih rezervi. Pojedinac čijem je umu dopušteno uspavati se – tako da je samo površina podražena – počinje patiti od “problema s cirkulacijom”. Neuroza je osjećaj odsječenosti od vlastitih moći.”

No što ako Wilsonovo otkriće veze između pasivnosti i depresije nije primjenjivo na sve, već samo na manjinu, koja, poput Wilsona, posjeduje neobično snažan, kreativan poriv?

atma.hr – 52




Možda za neke ljude pasivnost ne rađa patnju koju je nanijela Wilsonu. Bi li to značilo da je borba za provođenjem slobodnog vremena bavljenjem istraživanjem i kreativnim aktivnostima gubitak vremena i energije?

U svojoj knjizi “Vraćanje ponosa”, Richard Taylor daje uvjerljiv argument zašto je borba za proizvodnju i stvaranje uvijek vrijedna truda, jer objašnjava: “povećava našu mogućnost da postignemo rijetko stanje pravog samopouzdanja”. Taylor definira samopouzdanje kao “opravdanu ljubav prema sebi” i napominje da, iako mnogi ljudi tvrde da vole sebe, njihova ljubav prema sebi nije pravo samopouzdanje nego narcizam ili arogantan štit koji štiti njihovu temeljnu nesigurnost i mržnju prema sebi.

Da bi bili istinski samopouzdani, objašnjava Taylor, morate uporno njegovati neku vještinu u određenoj domeni i tako postići osobnu izvrsnost one vrste koja vas izdvaja i krasi.

atma.hr – 78




Ideja da su neki ljudi superiorniji od drugih vrijeđa moderni ukus, jer kako ističe Taylor, mnogi su zamijenili jednaka prava s jednakom vrijednošću. To što svaki pojedinac ima prirodna prava i prema njemu se prema zakonu treba ponašati jednako, ne znači da svaki pojedinac posjeduje istu vrijednost.

Za stare Grke to je bilo samo po sebi razumljivo. Uvidjeli su da, iako većina posvećuje svoj život uklapanju u stado, relativno mali broj njih njeguje neku neobičnu vrlinu ili vještinu, proizvodi djelo iznimne vrijednosti ili nastavlja putem u potrazi za veličinom, bez obzira na pljesak ili mišljenja drugih i, kako primjećuje Taylor, upravo ti posljednji pojedinci, “oni superiorni”, sami mogu voljeti sebe na način koji se ne temelji na lažnim izgovorima.

Stoga, sljedeći put kad se nađemo u odmoru i slobodi usmjeravanja vlastitih aktivnosti, umjesto da refleksno posežemo za daljinskim upravljačem, bavimo se pasivnim aktivnostima na internetu ili se družimo oko površnih tema, trebali bismo se zapitati jesu li udobnost i zadovoljstvo koje pružaju ove aktivnosti vrijedni cijene.

Jer čak i ako naša pasivnost ne usadi u nas sjeme pesimizma i depresije, ona, zasigurno, smanjuje našu vrijednost kao ljudskog bića umanjujući naše šanse da ikada uspijemo postići nešto iznimno i ljubav prema sebi koja prati istinsko samopouzdanje ili, kako Taylor objašnjava:

banner za knjige PODIGNITE SVOJU VIBRACIJU

“Neki su ljudi, bez sumnje, rođeni i predodređeni da budu uobičajeni, da žive svoj život bez značajne svrhe, ali to je relativno rijetko … Većina ljudi ima moć biti kreativan, a neki to imaju u božanskom stupnju… No, mnogi ljudi – možda čak i većina – zadovoljni su prolaznim užicima i zadovoljstvima životinjske strane naše prirode.

Doista, mnogi će ljudi smatrati da su njihovi životi uspješni ako ih prođu uz minimalno boli, s ugodnim odstupanjima od trenutka do trenutka i iz dana u dan i općim odobravanjem onih oko sebe.

I to, bez obzira na to što često u sebi imaju sposobnost učiniti nešto što možda nijedno ljudsko biće nije učinilo.

Samo činiti ono što su drugi učinili često je sigurno i ugodno; ali učiniti nešto zaista originalno i učiniti to dobro, bez obzira cijene li ga drugi ili ne – to je ono što zapravo jest biti čovjek i to je ono što čovjeku daje istinsku vrijednost i pravo samopouzdanje.”

Academy of ideas / Prijevod: ATMA