Svi žele kontrolu nad vlastitim emocijama, osobito onim neugodnim. Međutim to što većina ljudi smatra pod kontrolom emocija zapravo nije prava kontrola, već bi se to prije moglo nazvati otporom ili unutarnjom borbom s vlastitim emocijama. Kada se jave neprijatni osjećaji većina ljudi im se opire, pokušava ih potisnuti, skrenuti pažnju na nešto drugo (da ih izbjegne), analizirati osjećaje ili sebe, uživljavati se u imaginacije koje prate taj osjećaj što dovodi do katastrofiziranja, dramatiziranja i sl. Svi ti manevri zapravo ne pretstavljaju pravu kontrolu već unutarnju borbu što dovodi do toga da je osoba u konfliktu sama sa sobom. Ta unutarnja borba dovodi do neugodne unutarnje tenzije, anksioznosti i istrajavanja neugodnih osjećaja.
Kako zaista možemo kontrolirati svoje osjećaje?
Mi ne možemo istisnuti emocije iz našeg života, ne možemo živjeti život bez ikakvih osjećaja jer su osjećaji dio ljudske prirode. Ali to ne znači da trebamo živjeti u drami, odnosno neprestano emocionalno reaktivni i često doživljavati intenzivne osjećaje. Mi možemo naučiti kako se nositi s osjećajima tako da oni budu začin našeg života, ali ne i gospodar.
Osjećaji se javljaju spontano i automatski, odnosno nesvjesno. To znači da mi ne možemo spriječiti njihovu pojavu. Ali kada se osjećaji jave i mi postanemo toga svjesni, možemo učiniti neke stvari koje će dovesti do toga da imamo kontrolu nad njima, što će rezultirati da ne upadnemo u vatru. Radeći s mnogo klijenata i sa samim sobom (mojim najtežim klijentom) došao sam do uvida da postoje četiri osnovna načela koja treba primjenjivati kako bismo ostvarili kontrolu nad vlastitim osjećajima kada se oni pojave.
Prvi princip – distanciranje, neidentificiranje, osjećaja – to nisam Ja
Prvi princip podrazumijeva da kada se javi neki snažan, obično negativan osjećaj da zadržimo svijest o tome da je to samo osjećaj, a ne realnost i drugo da taj osjećaj nije odlika mog identiteta, mog ja. Kada se jave intenzivni negativni, ali i pozitivni osjećaj ljudi automatski usmjeravaju svu svoju pažnju na njih i to može dovesti do toga da osoba ima autentični doživljaj da je to realnost. Taj osjećaj je posljedica sužene pažnje. Pažnja je inače ograničen resurs i još kada se suzi na jedan doživljaj ili ideju to postaje autentičan i snažan osjećaj koji se automatski izjednačava s realnošću. Dobar primjer za to je gledanje filma u kinu. Kada gledate neki interesantan film u kinu vi se toliko udubite da je u nekim momentima vaša pažnja toliko apsorbirana da je u tim momentima film jedina realnost za vas. Tada doživljate emocije i imate doživljaj kao da je to što gledate realnost u kojoj i vi sudjelujete. Zašto se to događa? To se događa zato što je pažnja sužena i potpuno fokusirana na film i zbog toga je umanjena sposobnost kritičkog razmišljanja na temelju kojeg bi napravili kritičku distancu prema onome što doživljavamo i opažamo. Međutim, ako tijekom filma ja podsjetim sebe da je to samo film, napravim distancu i podsjetim se da ja sjedim u kinu, cijela “magija” nestaje. Isto to mogu uraditi i kada osjećam neke intenzivne neprijatne osjećaje. Mogu podsjetiti sebe da su to samo osjećai, a ne realnost i da nisam ja taj osjećaj. Ja doživljavam taj osjećaj, ali nisam ja taj osjećaj jer je taj osjećaj samo naučena reakcija koju sam ja naučio, upražnjavao i potkrepljivao duže vrijeme, ali taj osjećaj ne govori ništa o meni kao osobi i tome tko sam ja. Zapamtite, vi niste nijedan vaš osjećaj ma kakav on bio. Osjećaji su samo naučene (obično djetinjaste) automatizirane rekacije na određena značenja koja vi pridajete događanjima u vama ili izvan vas.
Drugi princip – nerealistični zahtjevi, želje, očekivanja
Osjećaji mogu biti posljedica vaših nerealističnih zahtjeva prema sebi, svijetu ili drugima. Ako neki osjećaj traje i ne prolazi, upitajte sebe što je to što zahtijevam sada od sebe / drugih / svijeta? Upitajte sebe je li to realistično i je li vam je to neophodno imati / postići. Kada shvatite da vam to nije neophodno ili čak nije ni realistično, odustanite od tog zahtjeva i primijetit ćete da neugodni, intenzivni osjećaji nestaju.
Treći princip – ne opiranje, prihvaćanje, prepuštanje
Treći princip je podjednako bitan kao i prvi. Kada se javi bilo koji osjećaj ne treba mu se opirati ni mentalno ni tjelesno, ako želim zaista imati kontrolu nad njim. Ako se opirem osjećaj to će se pretvoriti u unutarnji konflikt koji će rezultirati unutarnjom tenzijom (anksioznošću) i neugodan će osjećaj trajati značajno dulje nego što bi trajao bez opiranja. Ako se uopće ne opirem nekom osjećaju ono ne može trajati više od 90 sekundi. Ako traje duže znači da se i dalje opirem, bavim se tim osjećajem ili mislima koje se javljaju u sklopu tog osjećaja.
Mogu se opirati tjelesno i mentalno. Mentalno opiranje podrazumijeva da analiziram taj osjećaj dok on traje, a tjelesno opiranje podrazumijeva da se stežem i / ili ograničavam disanje kako bih umanjio sam osjećaj u tijelu. To ne treba raditi. Kada se osjećaj javi nemojte ga analizirati niti se mentalno baviti njime dok on ne prestane. Možete se baviti analizama kada osjećaj prestane ako smatrate da je to važno za vas. Na razini tijela, prepoznajte gdje su tenzije i napetosti u tijelu i voljno ih ispustite koliko možete, izdišite polako i do kraja i prepustite se osjećajima, jednostavno tolerirajte ono što osjećate. Nijedan osjećaj sam po sebi nije neugodan, ono što je neugodno i bolno je otpor ka tim osjećajima, a ne sam, osjećaj.
Četvrti princip – neuživljavanje
Većina ljudi imaju sklonost da se gotovo automatski uživljavaju u misli i imaginacije koje su sastavni dio nekog osjećaja. Pod uživljavanjem podrazumijevam bavljenje tim mislima i imaginacijama, zamišljanje što bi bilo kad bi bilo i sl. Kada to radite vi zapravo produbljujete taj osjećaj, dajete mu važnost, potkrepljujete ga. Nijedna naučena rekacija ne može opstati kao trajna ako se ne potkrepljuje tijekom vremena. Osjećaji su naučene automatske rekacije koje ste ponavljali i potkrepljivali puno puta u životu i zato su postale tako automatizirane. Ako ih želite prevazići prestanite ih potkrepljivati. Potkrepljivanje je pažnja. Čim se uživljavam u nešto, tome poklanjam svu svoju pažnju, a to znači da tome pridajem neobičnu važnost.
Pažnju investiram samo u ono što smatram važnim. Ono što je nevažno za mene tome ne poklanjam pažnju uopće, zar ne? Primijenite to na osjećaje koji želite prevazići. Kada se osjećaj javi vi ćete naravno postati svjesni tog osjećaja i doživjet ćete ga, ali ne idite dalje od toga. Tolerirajt osjećaj (ne opirite mu se), podsjetite sebe da niste vi taj osjećaj i ne uživljavajte se u njega. Ne uživljavajte se u misli i imaginacije koje prate taj osjećaj jer te misli su samo kognitivni dio tog osjećaja. Te misli i imaginacije nisu odraz realnosti niti vaše osobnosti, vašeg identiteta, one su odraz tog osjećaja kao vaše naučene reakcije.
Baveći se tim mislima vi održavate i potkrepljujete taj osjećaj. Nemojte to raditi, pustite da te misli same naviru, dolaze i prolaze, ali bez toga da se vi njima aktivno bavite i uživljavate se u njih. Ako to učinite ubrzo ćete primijetiti da one počinju slabjeti, blijediti i prolaziti zajedno sa osjećajem koji ih prati. Ne morate promatrati te misli, jednostavno ne morate ništa raditi s njima, samo ih pustite da dolaze i prolaze. Tretirajte ih kao nevažni šum koji trenutno čujete.
Zaključak
Jako je bitno da primjenjujete sva četiri principa jer su svi podjednako važni. Također, jako je bitno da to radite uvijek kada osjetite neki neželjeni osjećaj. Budite ustrajni i uporni. Ako vam nekada ne pođe za rukom da to primijenite nije smak svijeta, učinite to slijedeći put, jednostavno vježbajte i budite ustrajni, to će donijeti rezultate.
Dr. Vladimir Mišić
psiholog i psihoterapeut
email: [email protected]
skype: vaspsiholog
www.vaspsiholog.com
