Vidjeli ste ih? Svakako. Osjetili ih? Možda. Čuli ih kako zbore? Nikako. Ali zato ste stoput čuli za upozorenje kako su ovi simboli ljepote, bogatstva i moći prerasli u simbole teškog kriminala, rata i razaranja. Pa onda, krhka ljudska ljepoto, što stremiš svojim vrhuncima kad ovi ljepotani, s kojima se ni u pogledu svoje trajnosti ni u pogledu svoje sjajnosti ni približno ne možeš mjeriti, preobratiše svoju plemenitu funkciju u svoju suštu suprotnost – u moralnu, nakaznu ružnoću svega onoga što dotaknu? Je li to svrha ljepote – da razara, uništava i unesrećuje?
Kad sam čuo ovu priču naježio sam se, a ništa se u meni nije ni slomilo ni prelomilo, ponajmanje neki od odbljesaka ovakvog jednog krasotana iz muljevitih i tužnih rječica Siera Leonea, Konga ili kakvih drugih blatnih prapostojbina gdje ovi kristali izvode Salomin ples lomnosti pred odrubljenim glavama Sunca koje krsti, Neba koje moli, Zemlje koja uzdiše jer je u svom neoprezu iz svojih grotala iskašljala neviđenu ljepotu i bacila je pred noge najneuznositijih, najnedostojnijih, najodrpanijih, onih što bi mogli umrijeti od nenadane sreće ako ovu kozmičku kristalnost ugledaju na svome košćatom dlanu.
Blatna rječica bilo gdje. Sve su one blatne jer između blatnih duša drugačije i ne mogu protjecati. Tri sirotana, odrpana, kuštrava, krastava, do gležnja u zamućenu plićaku, svako malo se sagibaju uzimajući rukama muljni sadržaj rječice i protresaju ga kroz sita ne bi li ugledali koji kristalić koji bi ih otrgnuo od te muljne bijede. Jest, da. I to bi bilo moguće da nije muljnog nadglednika kojemu moraju predavati pronađeno. A da ga prevare? Eeeee… šestore oči taj ima… jedino kad bi dijamanti govorili pa surađivali…
A zemlja je upravo tog dana kroz svoje blatnjave krajnike iskašljala male kristale-brbljivce, sentimentalne moralizatorčiće kojima bje žao ovih siromaha koji tresu mulj, ni grama ga ne otresajući sa svojih duša.
–Hej! Pssst! Tko si, što si, vonj si? Tiho, ne odavaj me, ja ću ti pomoći da me skriješ pred očima nadglednika, ali, prije toga, moraš mi reći nešto o sebi.
Kristalko ne bje zadovoljan s ispovjednom pričom prvog radnika, taj bješe neki alkoholičar koji bi ga odmah propio. Drugi je bio ženskaroš, a tko po ženama dijamante sadi… treći, eh treći, taj ga je od prve osvojio – gladuš, mucavac, smetenko, žena mu u bolnici, a muljni dugovi narasli… –Slušaj, ti samo nastavi tresti, protrest ću i ja svojim oštrim bridovima ovu tanku žicu na tvome situ te napraviti rupu. Kad padnem u mulj, ti uzmi stanku za toalet ili već nešto smisli, ali točno ispod rupe u tvom situ podmetni neku posudicu, kutiju ili što već, da ja mogu pasti u njukad me ponovo iz mulja zagrabiš i kroz rupu na situ izbaciš. Kad uočiš nadglednikovu nepažnju ili trenutnu odsutnost, hitro meiz kutije izvadi i stavi pod jezik, a u krajnjoj nuždi i progutaj, to ti je… to nam je jedina šansa.
Rečeno – učinjeno. Prije nego se Dijamantinko hitnuo u mulj još jednom je promotrio strašnog nadglednika. Ma i taj je bio neki goljo, doduše napuhan, ali i on prljav i slinav, no ono što je odudaralo od njegove kompletne vanjštine, a da pritom nije i zaudaralo, bile su njegove cipele. K’o da su na nekom kicošu ili bonvivanu nasađene, a ne na ovom nadgledničkom pijetliću. Ali, još nešto na tim cipelama je bilo čudno. Izgledale su promočeno kao da je pijetlić s njima ovog trena gacao po plićaku.
Kad se Dijamantinko ponovo našao u Smetenkovu situ, nije mogao vjerovati svojim dija-očima! Nadglednika odostraga više nije bilo, a umjesto one dogovorene posudice pod rupom sita nalazile su se – nadglednikove cipele! Zaprepaštenim pogledom je pitao Smetenka: — Nisi valjda… A ovaj je sve nijemo odogovarao: — Valjda jesam, nije bilo drugog rješenja, nemaju ga ni korumpirani kirurzi što stoje nad polulešom moje supruge… Hop, hop, nije bilo vremena, Dijamantinko se već našao unutar kicoševe obuće, skoro se sudarajući s još jednim Dijamantinkom koji se već tu nalazio, a bio je nešto manji od njega;nesretnik se tresao kao ovo sito gore i jecao možda kao i Goljo nadglednik kad se maloprije suočavao sa smrću. – Ne… ne znam, tako mi lomnog svjetla mog, gdje je naš treći brat… prije… prije pola sata je otišao tražiti izlaz iz ove tamnice… kaže… zna on gdje je rupa na cipeli, a… a evo još ga nema…
RAZUMNI I RAZUMLJIV EPILOG SVEGA: Nadglednik nije bio ubijen, ubijene su bile samo njegove uši s, evo već treći put opetovanom, pričom o pokušaju urote dijamanata i njihovih lovaca, a koju mu je ispričao ovaj treći radnik. „Dobro, priče su tri, a dijamanta u cipeli dva, znači da me za jednoga pokušao prevariti“, razmišlja zrelo nadglednik. “ I onaj moj brat će mi dati svoju profilnu fotografiju: ja u njegovoj trgovini kupim najbolje cipele da mu malo bolje krene, a on meni podmetne ove šuplje, ako ovaj treći radnik ne laže vezano za bijeg dijamanta. A ovoj prvoj dvojici svodnika lomnosti koji su zanijekali da su i s njima dijamanti pokušali tržiti ovu urotu(što po zakonu muljne logike nije moguće) slijedi otkaz, no ne prije biča.“
I tako ništa čovjekoliko, u tome blatu zakovano, jedno drugome nije vjerovalo, no što je s dijamantnom vjerom iliti vjerom jednog dijamanta drugome? Onaj potreseni dijamant je doista izgrcavao istinu: Dijamant iz prve urote je pošao tražiti izlaz iz stupice u kojoj su se njih dvojica zatekli, neku rasjeklinu u cipeli, obećavajući da će se vratiti po druga kad je pronađe. Pronašao jest nekakvu rupu jedva široku da i sam kroz nju promakne, a kad je to i pokušao, zaboravljajući na svoje obećanje, zaglavio se u loše izrađenom potplatu cipele. Da, tako završavaju dijamantne nevjere… Uto je u cipelu uletio i ovaj treći dijamant, a dalje sve znamo, dolazak nadglednika da pregleda lovinu itd, itd.
Ma, ovo moram reći ili ću se u kristal pretvoriti: I kristalna ljepota, ma kakvog ranga bila, ima dušu samo ako je sjaj njenog srca jači od sjaja njenog, u čarobnoj svjetlosti lomnog, obraza. Ima dušu samo ako su ti čudesni odbljesci kozmosa – ti dijamantni kozmičci, iz najdubljeg zemljoutroblja prostigli da proreknu svekoliku moć, slavu i bogatstvo, ali i svekoliku sudbinu čovjeka – njegovopćeljudski, općecivilizacijski poraz. Zato dijamanti najradije slijeću na mekoputne ženske vratove, tamo gdje je ženski, majčinski, sestrinski, ljubavni plač već ispoliran, sramežljiv, uhodljiv, a ne tamo gdje je je taj plač iskonski jer je došao iz najdubljeg tijeloutroblja. Tamo je nečujan i nevidljiv, neuhodljiv, tamo je nepotkupljiv pa makar se u najlažnijem – upotrijebit ću cipelarev termin – potplatu tijela nalazio.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
