Widget not in any sidebars
Na televiziji je opet Bridget Jones. Naravno, zavalim se na kauč i počinjem gledati film. A, što drugo? Kao i uvijek, Bridget je na korak do toga da me uspije uvjeriti u svoju priču i da je poželim upitati: Bridget, ženo, kako ti je to uspjelo?! Ali, opet, odvrati me pomisao na sve one Bridgetice oko mene koje i dalje jedino što imaju zajedničko s Jones je pretjerivanje u alkoholu i čokoladi i skrivanje od života ispod plahte. Za sada. Moram priznati, mnoge od njih obećavale su puno više od Jones.
Ipak… ovo je priča o Bridget (kakvu ja znam).
Ponedjeljak je. Odlazi na posao. Teško sazidanim smiješkom pozdravlja kolegice. Usprkos usiljenom grču na licu ima neku neobjašnjivu potrebu postati dio klana uredskih supruga i mama. Iako nije ni jedno ni drugo. Ni supruga, ni mama.
Zanimljivo je što zapravo ne razumije tu svoju potrebu, jer se duboko u sebi sablažnjava od njihovih razgovora koji su osvajački i neopravdano preuzeli cijeli uredski prostor. Uzima kavu iz automata i pridružuje se ranom razgovoru nakon vikenda. Njezin smiješak koji izgleda kao iskrivljena pregrada od knaufa održava se teškom mukom dok sluša o obiteljskom ručku kolegice 45-godišnjakinje kojoj se u razgovor ubacuje ona od 32 godine koja se upravo vratila s porodiljnog dopusta i hvata konce novonastalog života. Života u kojem nije više ona koja ima 30, ali ni ona koja ima 45. Ali, ima snažnu tendenciju to postati. I pričati o istom tom obiteljskom ručku kad se riješi pelena, neprospavanih noći, prvih zuba i neobjašnjivih temperatura od 40 stupnjeva. Ona koja nikad neće imati 35 i ne shvaćati ni ovu sa zubima, ni ovu sa rodbinom na ručku dok joj pomahnitali tinejdžer zaključan u sobi radi probleme.
Ona jednostavno ima 35 i ne živi taj život.
Iza nje je ponovno vikend u kojem se naizgled nije dogodilo ništa vrijedno prepričavanja. Većina njenih frendica ponovno nije mogla odvojiti vrijeme ni za kavu jer su im klinci pobrali virozu u vrtiću, a one preostale singlice su se pomalo uvukle u neki svoj svijet nakon zaključka da izlasci više nemaju smisla i umorile se od odlazaka kući u tri ujutro s okusom razočaranja i poneke vodke u ustima.
U plastičnoj šalici s automata ostalo je dovoljno kave da je isprati posljednjim, teško proguranim pristojnim smiješkom. U šalici je ostalo dovoljno kave da se još jednom i protiv svoje volje prekori što nije jedna od njih jer izgleda da u ovom okruženju i nema baš previše mjesta za one koje to nisu. Dok ga otpija istovremeno u sebi osjeća onaj svoj dobro poznati bunt koji viče: Zašto bih to morala biti? Puna dvojnosti u sebi započinje svoj tjedan, a još nije ni 8 sati.
Pritisnuta životima žena oko sebe po ne znam koji put preispituje svoj unutarnji svijet. Svijet u kojem se neprestano izmjenjuje glasno otkucavanje sata i tišina za koju se stalno nada da će joj nešto otkriti. Svijet u kojem osjeća bezbrižnu radost napuknutu pritiscima okoline.
U vremenu za koje joj se čini kao da stoji ona stalno broji i važe. Dane, mjesece, godine. Menstrualne cikluse. Mogućnosti. Te čudne kontradiktorne mogućnosti. O kojima čita, o kojima svi pišu, koje traži, ali ih ne pronalazi. Ponekad osjeća da ju definira jedino ona da ima 35 i da je sama.
Odgojena u čudnom kalupu tradicionalnog života koji kruto nameće granice, povremeno do često razbijanog utjecajima zapadne single civilizacije koja plasira likove poput poput Bridget Jones koja se u svojim tridesetima nalazi u potpunom privatnom kaosu i izgleda užasno, ali i to užasno iz nekog razloga izgleda čarobno. Kao da u toj njenoj masnoj i raščupanoj kosi i kilogramima s kojima vodi bitku leži sva moć ovoga svijeta. Dovoljno je da odvrne muziku do maksimuma i krene skakati u piđami po omotima pojedene čokolade, jer je odlučila da od sutra kreće na dijetu, u teretanu, na tečaj joge i na povratku s posla do putničke agencije uplatiti neko ludo putovanje. Veselo maše svojom torbicom na putu do posla, njenu visoku vibraciju primjećuju gotovo svi i odjednom postaje privlačna do te mjere da je već na pauzi za ručak uočava najbolji frajer u restoranu. Biti single postaje toliko jak afrodizijak da je taj status u tom trenutku čak i šteta mijenjati.
Ili pak Carrie Bradshaw. Carrie Bradshaw koja dane i dane provodi u garderobi koja izgleda kao da ju isporučuje sam Svemir i svako malo upoznaje neki novi dragulj od muškarca, zapravo cijelu paletu intelektualno potentnih likova koji su dostojni žene u tridesetim godinama. Život izgleda sjajno. Tridesete u toj svojoj nametnuto očajnoj potrazi za muškarcem izgledaju kao prava čarolija. Toliko čarobna da bi je zapravo svaka stabilna veza s muškarcem samo narušila.
Ili pak Liz Gilbert. Liz Gilbert i njeno epsko putovanje u Italiju, Indiju i na Bali. Ženu u tridesetima koja je sama sebi poklonila vrijeme u kojem želi spoznati samu sebe. Želi da joj se pokaže put kojim će nastaviti svoj život.
A onda se osvrne oko sebe. I nije baš tako. Kad pored pojedene vrećice čipsa rukom posegne za daljinskim upravljačem i ugasi televizor, ostane u neobičnoj tišini pitajući se zašto u njenom životu to nije tako?
Zapita se u čemu je problem? Na mjestu na kojem se svi glasno prijete svojim pravom na slobodu i izbor, ponekad agresivno do te granice da pomisli da im je to jedino obrana od trenutne neuspješne potrage za svojim kalupom. Dok gorljivo zagovaraju svoju neovisnost mnoge grčevito žude za sponama braka i majčinstva.
Ona pak osjeća kao da uzbuđenje cijelog života najednom stane u uski prolaz njenih tridesetih godina.
Kao da šeće Petom avenijom svoga života.
S druge strane, onaj dio nje koji se udružio sa strahom ne priznaje ništa manje od optimalnih rješenja. Dio nje koji je neprestano ometa u toj šetnji. Onaj dio kojem se strah naslonio na leđa neprestano računa i procjenjuje mogućnosti. Ziheraš po prirodi, preglasno u svojoj tišini upozorava je da više nema previše vremena za pokušaje. Tako misli on, a ona mu prestrašeno vjeruje.
Ako pusti po strani živote prepune bajkovitih elemenata modernih zapadnih single junakinja, možda od njih ipak može ubrati nešto korisno.
Putovanje je ono koje je bitno. Što vrijedi i to gnijezdo i taj kalup na kraju priče (samo ako ga istinski želi) ako ga je tražila u mraku svoje slobode? Ako ga je tražila prekrivena slojem prašine slijepo prolazeći pored bogatih izloga na svome putu? Ako je svoju slobodu pretvorila u vlastito ropstvo i živjela u vlastitom kavezu otvorenih mogućnosti?
Widget not in any sidebars
Svi smo mi vizualni kreatori života. Najčešće tuđih, rijetko vlastitih. Imamo neobjašnjivu sposobnost zapažati dobre strane tuđih života, a kad je riječ o našem, u središtu su one koje bismo poput loših dijelova htjeli mijenjati. Sve ono što je dobro u našem životu za nas ostaje u sjeni i u pogledu onih koji nas promatraju.
U svačijem životu postoje bolje i lošije strane. Bila single, mama ili karijeristica. Ili neka kombinacija ponuđenog. Stvar je isključivo u našoj odluci u što ćemo se zagledati. U ono što imamo, ili u ono što nam nedostaje?
Je li to što nam trenutno nedostaje baš uvijek toliko važnije od svega što imamo i što nam je na raspolaganju?
Nemali broj života prošao je upravo u tom procjepu, u kojem status koji stoji ispred našeg imena i toliko nas često nepravedno određuje – gubi na svakoj važnosti.
Uzmi što imaš i od toga napravi najbolje što možeš! I skači ponekad u piđami po onim omotima čokolade sa zamišljenim mikrofonom u ruci. Možda je Bridget u nekim stvarima i bila u pravu!
I ne, ovaj tekst nije meta za paljbu feminističkih pokreta, ovaj tekst je samo pogled u iskrena osjećanja onih koje stoje na sredini bojišta uspješno ostvarenih majki i supruga s jedne i uspješno ostvarenih slobodnih žena s druge strane.
Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini.
U onom osjećaju unutra.
U srcu.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
