UZNEMIRENOST
Netko traži Boga,
Netko vraga.
Ne vide,
I jedno i drugo je u nama.
Netko bi se molio Bogu,
Za spas duše,
Gdje je plaća mala.
Netko bi služio vraga.
Prodao bi i majku, oca i brata,
Sve za prljavi novac,
Koji mu je omča oko vrata.
STJECANJE
Koliko stjecao, nikad mi dosta.
Koliko davao, još više mi osta.
Imao, nemao, na isto se svodi
Shvati, čemu to vodi.
I jedno i drugo stjecanje je iskustva,
Rad u strasti i lijenost pusta,
Za dušu su kao magla gusta.
Smirenost uma i odsustvo želja
Mudrosti vode,
Gdje se božji zakoni sprovode.
CRNO I BIJELO
Lice i naličje,
Dvije strane iste priče.
Lijevo i desno,
Krug zatvara.
Krug kao oblik se stvara.
Biranje jednog na račun drugog
Neznanje stvara.
Odsustvo svjetla
Carstvo je utvara.
Bijelo ili crno
Nije cjelina,
Samo pola stvari.
Malo ili veliko, obrazac je
Koji um pravi.
Znanje bez iskustva
Religiji vodi,
Lakovjerne zavodi.
Iskustvo i znanje
Mudrost daje.
Ljubav duhovnost stvara
Koja duši odgovara.
VJERA I RAD
Imao vjere ili dara,
Ništa ti ne vrijedi bez para.
Radi danju i po noći,
Materijalnog uspjeha nema
Bez vražje pomoći.
Vrag traži slugu,
Kojeg dobro plaća,
Uzevši siromahu,
Koji ostaje i bez gaća.
I pokraj materijalnog posta,
Siromašnom nada u Boga osta.
Obilje na zemlji
Tijelo kvari,
Umjesto da mu duša gospodari.
Um spekulira, tijelo vara,
U kavez dušu zatvara.
Ego slavi i užitku teži,
Od mudrosti i duhovnosti bježi.
TOLERANCIJA
Puno je vjera, još više bogova,
Kao vreća puna rogova.
Za svakoga kažu da je jedini pravi,
Tako si misle u svojoj glavi.
Za ljubav svoga boga, ratove vode,
Lažu i kradu, teror provode.
Ni sami ne znaju da zakon karme sprovode.
Silni, kakvi jesu,
Kao list na vjetru,
U sljedećem životu,
Sad kao žrtva, svog krvnika sretnu.
I tako iz života u život, dok ne shvate.
Jedan je Gospodin , puno je duša.
Različitost ljepotu stvara.
Tolerancija je mudrost božanskoga dara.
Sunce je jedno za sva živa bića,
Na radost svih, od čovjeka do malog ptića.
Mudrost je znati da ljubav i tolerancija,
Koju čovjek stvara,
Iz pakla života dušu oslobađa.
MOLBA
Molim Ti se, Bože!
Daj mi razum da čulima vladam.
Ponestaje mi snage, pred Tebe padam.
Starost mi polako leđa svija,
Gubim zube, a slatko mi prija.
Želja tijelom vlada,
Čini mi se da je život samo parada.
Pun taštine i lažne moći,
Zaboravih da na kraju
Tebi moram poći.
Iz zbirke pjesama Tomislava Praševića – Duhovni Lotos
