Prisustvovala sam ceremoniji ispijanja ayahuasce u autentičnom ambijentu u kojem raste te i sama doživjela najprije vizije, a potom predivan osjećaj mira.
Piše: Kristina Panić / talesofcroatia.com
Kad sam prvi put pratila grupu koja je željela autentično iskustvo u ambijentu koji je dom biljke ayahuasce, u amazonske prašume Perua, na same izvore šamanizma, sama pomisao na to da sudjelujem u takvim ceremonijama nije me ni najmanje privlačila. Iako je u južnoj Americi piju čak i djeca i ispijanje ayahuasce se koristi i u medicinske svrhe radi iscjeljivanja te to nema veze s drogama, činjenica da se događaju vizije učinila je da moja podsvijest automatski i tu biljku stavi u isti koš. To je u meni izazivalo strah jer sam u životu imala prilike vidjeti kako neki divni ljudi nestaju prepušteni i opijeni iluzijom droga u kojima su tražili utjehu i spas.
Naša mala grupica ljudi različitih iskustava i načinu života u Peru je išla s različitim motivima. Neki zato da bi se oslobodili trauma i vezanosti, drugi radi ljubavi, treći iz znatiželje, četvrti sa željom da prodube učenje šamanizma. Kretali smo u travnju prošle godine, nekako oko mog rođendana. U to sam vrijeme prolazila prilično intenzivno i izazovno (to je moderna i afirmativna riječ za teško) razdoblje. Imala sam osjećaj da se vrtim u krug i da nikako ne mogu pronaći vrata i krenuti dalje – gdje god to dalje bilo i kamo god to vodilo. To je bilo poprilično mučno i frustrirajuće, no tjedan dana prije puta ipak sam odlučila sudjelovati u ceremonijama, u želji da možda to napravi taj toliko potreban i željeni “breakthrough” (proboj). To je ujedno značilo suočiti se s najdubljim strahovima i uvjerenjima!
Letjeli smo iz Venecije, presjedali u Madridu, noćili u Limi i sljedeći dan nastavili putovanje za Iquitos. Dugo je to trajalo jer nam je let iz Lime bio otkazan pa smo u Iquitos stigli tek navečer. Dočekao nas je bus koji je bio šareno oslikan, imao peć za loženje na drva i protupožarni aparat. Ulice u Iquitosu su prašnjave, prljave, s mnogo ljudi i hrane koja se priprema na cesti. Sve ono što sam već vidjela i doživjela u Indiji, stoga mi nije bio šok.
Ayahuasca nije droga iako izaziva vizije – Ayahuasca je biljka koja raste u Amazoni, priprema se na poseban način u kombinaciji s drugim biljkama koje sadrže DMT, a koje onda izazivaju i potiču vizije. Vrlo je važna uloga šamana koji svojom čistoćom pridonosi čistoći ceremonije i održava prostor svetim i sigurnim. Tijekom ceremonije otvaraju se vrata svijesti za susret s drugim svjetovima. Način komunikacije i odabir razine svjetova ovisi o pojedincu i njegovu stanju duha, emocija i uma.
Skromni tambui
Ubrzo smo stigli do pristaništa gdje nas je dočekao poveći čamac i kroz noć smo zaplovili na drugu stranu rijeke Nanaj. Tu su nas pak dočekale rikše i pomalo avanturistička vožnja. Nakon dvadesetak minuta stigli smo u spiritualni centar. Bili smo smješteni u malim kolibama, vrlo skromno opremljenim samo osnovnim. Nas smo tri žene dijelile jednu, a muški dio ekipe druge dvije kolibe ili tambua, kako ih oni zovu. Bilo je tu maleno jezerce, vanjski sanitarni čvor (tuševi i WC-i), šator koji je glumio saunu i velika maloca, tako se zove prostor kružnog oblika u kojem se održavaju ceremonije. Nas sedam, a svima nam je to bilo prvo takvo iskustvo, s nestrpljenjem smo iščekivali večer.
Prije dolaska u Peru trebali smo držati dijetu, što je značilo izbaciti šećer, sol, alkohol i biti na što laganijoj prehrani kako bismo bolje podnijeli ceremonije i bili što čišći i otvoreniji za iskustva. Neki su se toga strogo pridržavali, neki nikako, no svi koji smo bili tamo bili smo spremni i iznad svega znatiželjni.
Ušli smo odjeveni u bijele hlače i majice (nije nužno, samo preporuka) i polijegali na pod na spužve prekrivene dekama. Uz svaki ležaj nalazila se plastična posuda za povraćanje, čaša s vodom i komad papira za brisanje. Često se događa da zapadnjaci koji dođu na ceremonije povraćaju. Domaći ljudi su navikli na ayahuascu i piju je od najranije dobi, tako da nemaju problema s tim. Naš šaman, domaćin, odjenuo je posebnu odjeću, okitio se zveckalicama i perlicama i naše je putovanje počelo. Svi smo sjedili, a on nas je zvao jednog po jednog te nam davao čašicu crne tekućine da je pijemo. U životu nisam probala nešto groznije! Nakon toga smo legli, zažmirili, a on je počeo s pjevanjem svetih pjesama, icarosa. Ja sam puna straha promatrala što mi se događa s tijelom: osjećala sam lagane trnce, ugodu, a na duhovnoj razini zazivala svog tadašnjeg partnera da mi se pridruži i da bude uz mene. Osjetila sam njegov duh uz sebe kako mi govori da se opustim, što sam polako s vremenom i uspjela. Očekivala sam da će ayahuasca potpuno preuzeti moje tijelo i svijest i da ću svjedočiti vizijama poput gledanja filma u kinu. Tako su mi drugi pričali. No, to se nije dogodilo. Tu i tamo iz mraka bi izronila neka blijeda slika, ali ni približno vizija niti film s radnjom i doživljajem. I tako je to trajalo od 20 sati do otprilike ponoći. Po završetku ceremonije smo se digli i otišli u svoje kolibe.
Sutradan ujutro kad smo međusobno razmjenjivali iskustva, shvatili smo da gotovo nitko, osim jednog dečka, nije imao nikakve vizije. Nezadovoljstvo gotovo pa se pretvorilo u pobunu jer prešli smo toliki put, platili nemali novac i želimo svoje vizije! Osim toga, mi Hrvati, nama treba aya negra (aya je skraćenica od ayahuasca, a negra znači crna – receptura i biljke s kojom se miješa ayahuasca je drugačija)! I tako smo mi isposlovali da se za nas Hrvate, velike duhovnjake s velikim iskustvom, kuha nova aya, aya negra. Toga dana sjedila sam na krevetu ispod mreže za komarce i meditirala. Pokušala sam doći u kontakt s ayom i pitala što se to dogodilo, zašto nije bilo vizija. Ona mi je tada “rekla” da ulazi u tijelo polako, da je ovo bio prvi susret, susret za upoznavanje. Ona tada “snima” naše energetsko stanje i kako ćemo se mi otvarati, tako će se i ona otvarati nama, pokazujući nam i vodeći nas kroz svjetove i znanja. Zapadni je um navikao da sve mora biti odmah, sada. I da ako si nešto platio, onda to trebaš i dobiti. U svijetu prirode, polju jednoga, vrijeme i novac ne postoje. Događa se samo ono što rezonira s tim trenutkom, ono što je istina sada.
Drugo iskustvo
Šaman s kojim smo kasnije podijelili svoje iskustvo i nezadovoljstvo potvrdio je ono što sam ja prije toga dobila kao informaciju u meditaciji. Zamolio nas je za strpljenje i povjerenje. Rekao nam je da je ayahuasca biljka koja iscjeljuje i da za to treba vremena.
Uslijedila je druga ceremonija i na njoj su se pojavile vizije. Od ukupno 6 ceremonija, koje smo imali svaki drugi dan, kod mene je bilo tako da su mi parne bile one s vizijama, a neparne bez. Te su vizije bile svakakve: od putovanja lokalnim šumama, lica indijanaca koja sam sretala, totema, zvjezdanog neba, domorotkinje koja rađa do raznih životinja.Bilo je i vrlo osobnih vizija koje su mi govorile o glavnoj svrsi mog upuštanja u to iskustvo. Primijetila sam da s ayom mogu komunicirati i postavljajući joj pitanja, a u glavi bih čula odgovor. No, bez obzira na način komunikacije, ono što je bilo uvijek prisutno je iskustvo. I činjenica da nikad nisi “oduzet”, neprisutan u potpunosti. Kao da se događa neka vrsta odvajanja, podvojenosti, a opet svojevrsne jednosti. Kada istodobno postojiš u tom nekom trenutku, s tim nekim tijelom i sve one druge realnosti i svjetovi u kojima si također prisutan, u kojima također tada postojiš.
Nakon jedne ceremonije tijekom koje sam dobila za mene znakovite vizije pitala sam šamana je li moguće da sam ja to izmaštala. On mi je odgovorio: Aya nikad ne laže. Rekla sam mu da nisam mislila da laže, već da sam izmaštala ono što mi se sviđa i možda to vidjela uslijed velike želje. On je samo ponovio svoj odgovor. Ne mogu s vama podijeliti informaciju je li to bila moja mašta ili moguća stvarnost jer se to još uvijek nije dogodilo. Kako sada stvari stoje, čini se da niti neće, iako je to možda bahato reći, ali maleni smo mi ljudi u svom ne/znanju. Osobito je intenzivna bila četvrta ceremonija za vrijeme koje je šaman pojedinačno radio sa svakim od nas. Dok je stajao pored mene, puhao, pjevao i zazivao dobre duhove, moje se tijelo počelo jako izvijati i ja sam se preplašila, ne razumijevajući što mi se to događa. Počela sam plakati, a on je iz mog čela i glave nešto isisavao. Nakon toga me zagrlio i rekao: Nema više patnje. Ne znam što se tada dogodilo, no znam da se te večeri u meni rodio mir. I da je mjesecima bio prisutan u svakoj pori moga bića, nastanjen u mojoj auri. Kako odmiču mjeseci, mir polako blijedi. Još ga osjećam, ali ne tako intenzivno kao onda. No, to ne bi trebalo biti niti važno. Jer sjeme je posijano, a kako bi ono urodilo plodom, treba strpljenja i njege.
Još mogu reći da smo bili sjajna grupa, vesela i vrlo kompatibilna, međusobno podržavajuća. Ostali smo prijatelji i u kontaktu. Za vrijeme ovakvih putovanja jako se brzo brišu sve granice. Zahod je u kolibi odijeljen samo jednom zavjesom, što znači da se sve čuje. Za vrijeme ceremonije povraćaš, a i to se i te kako čuje i osjeti. Sve one granice nametnute civilizacijom, ono fino ponašanje, tada nestaje. Ostaje ono što jesi!
Objavljeno u magazinu 100% prirodno, izdanje travanj 2015.
Tales of Croatia – Duhovna putovanja, seminari i događaji
Tales of Croatia u nadolazećem periodu organizira nekoliko zanimljivih iskustava duhovnog turizma. Pridružite nam se!
Onkraj osjetila
Cres, sigurno jedan od najdivnijih otoka Jadrana, oduševljava divljinom i predivnim prizorima. Od bjelogoričnih šuma i čarobnih labirinata do strmih hridi i pogleda na morsko bespuće, romantično u suton ili divlje i zastrašujuće u vrijeme olujnih dana. Trenutno ćete otputovati u prošlost hodajući uz mirise raznog mediteranskog bilja.Osim toga voziti se creškim cestama prava je avantura zbog mnogobrojnih ovaca koje odmaraju na toplom asfaltu. Ovce, srne, orlovi, nekad delfini, dio su otočkog folklora. Pitoreskna mjestašca, posebni okusi i mirisi. Možda nije slučajno što je baš Frane Petrić, filozof sa Cresa, napisao poznato utopijsko djelo “Sretan grad”.
Program koji smo za vas pripremili neodoljiva je kombinacija upravo u duhu samog otoka, aktivna u istraživanju divljine no i vrlo blaga u sjedinjavanju s prirodom. Posjetit ćemo neka od najljepših mjesta na otoku, kao gradove Lubenice, Cres, Valun i šumu Tramontanu te uživati u zanimljivim radionicama.
Termini:
04. – 11.07.2015.
10. – 17.10.2015.
Tura natura
Oslobodite pustolova u sebi i krenite u avanturu istraživanja najljepših hrvatskih krajolika. U sedam dana provest ćemo vas kroz čudesnu divljinu hrvatskih planina i gora, plavetnilo gorskih jezera i otkriti skrivene čari čak tri nacionalna parka: Plitvičkih jezera, Velebita i Paklenice. Na izvorima mističnog svijeta hrvatskih bajki i legendi, okrijepite dušu i tijelo zvukovima stoljetnih prirodnih instrumenata te izvornim okusima hrvatske gastro tradicije. Zabavite se i ugodite svim čulima kroz nezaboravne doživljaje raftinga, trekkinga, jahanja i kampiranja u nedirnutoj prirodi. Dugovječna i postojana, neotkrivena i divlja, priroda je naš najvjerniji prijatelj koji nas približava sebi, otkrivajući pritom svoju ljepotu i mudrost.
Termini:
17.- 23.07.2015.
22. – 28.08.2015.
Za detalje i prijavu ispunite prijavnicu s lijeve strane ili nam pošaljite e-mail
