U Bhagavad-giti (2.40), Krišna kaže: “U takvom nastojanju (u duhovnosti) nema gubitka ili opadanja. Čak i mali napredak na ovom putu može zaštititi osobu od najveće opasnosti.” Oni koji slijede ovaj put dharme (oživljavanje svog izvornog duhovnog identiteta), kakva god da je bila njihova prošlost, oslobođeni su najvećih opasnosti. Svaki rad započet na materijalnom nivou se mora dovršiti, inače čitav pokušaj predstavlja neuspjeh, ali svaki rad započet na duhovnom putu ima vječni učinak, čak i kada nije dovršen.
Vede obiluju uputama kako vršiti prayascittu, pobožne djelatnosti pomoću kojih se osoba može iskupiti za griješno djelovanje u prošlosti. Međutim, kada je Maharaja Pariksit, kralj koji je živio prije 5000 godina, čuo za razne paklene uvjete u kojima ljudi pate i za različite načine iskupljenja za svoje grijehe, rekao je da čak iako se netko iskupi za svoje grijehe, primoran je ponovo grješno djelovati dokle god postoji sklonost ka takvom djelovanju.
Međutim, ako smo uključeni u predano služenje Bogu, ne samo da se čistimo svojih grijeha iz prošlosti već se također pročišćavamo i od sklonosti ka grješnom djelovanju. Na taj način, u svojim srcima budimo želju za pružanjem samilosti i ljubavi drugim živim bićima.
U Bhagavad-giti (18.66) Krišna kaže: “Napusti sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih grješnih posljedica. Ne boj se.” Ako se prihvatimo prakse pjevanja božjih imena, to nam jamči zaštitu od svih opasnosti u slijedećem životu. Ali zašto bismo uopće prihvatili slijedeći život? Ako samo slijedimo učenja Bhagavad-gite, možemo zauvijek biti oslobođeni kruga rađanja i umiranja i otići kući, nazad Bogu. Materijalne aktivnosti i njihovi rezultati se okončavaju s tijelom. Međutim, čak iako naš život ne učinimo savršenim u ovom životu, koji god duhovni napredak učinili, on nikada nije izgubljen. Nastavljamo od točke u kojoj smo stali.
