Postoje vjernici, ateisti i agnostici. Vjernici vjeruju u postojanje duše, ali to tumače na različite načine. Svaka vjerska skupina misli da je njihovo učenje autentično. Ne gledaju što ih spaja, već inzistiraju na razlikama. Vjerovanje u postojanje duše, u svakom slučaju, trebalo bi približiti sve vjerske skupine. Egzistencija poslije fizičke smrti svima bi trebala dati nadu i obvezu da paze na svoje postupke u ovome životu.
Vjerovanje bi trebalo utjecati na etičnost i moral, trebali bi biti primjer. Nažalost, ljudi se ponašaju kao da su besmrtni, kao da nikada neće biti bolesni. Oni koji trebaju objašnjavati, u prvom redu svećenici bilo kojih konfesija, često su ogrezli u materijalizam, što daje negativnu sliku i širi beznađe. Ostaje samo teorija koja je neuvjerljiva bez primjera iz prakse.
Puno je razočaranih, zbog čega je i došlo do cijepanja vjerskih pokreta. Kršćani se dijele na katolike, pravoslavce, protestante i niz drugih, a svi su potekli od jedne ideje. Svi imaju svoja tumačenja. Nerijetko su i ratovali u obranu svojih ideja, što su uvijek bili zamaskirani prljavi ekonomski interesi. Muslimani su se podijelili na šiite i sunite iako je jedan prorok Muhamed i jedan Bog Svemogući Alah. Nažalost, opet su materijalistički interesi u pitanju, što je pridonijelo i podjeli arapskog svijeta do danas. Indijski potkontinent iznjedrio je niz fundamentalnih religija od hinduizma, budizma i mnoštva drugih. Budizam se sam podijelio poslije Budina odlaska na tri skupine. Unatoč prekrasnoj teoriji, ni hinduizam nije uspio spriječiti podjele. Svaki je guru imao svoje tumačenje vjerskih spisa. Svaki je imao svoju istinu i to je potrajalo do danas s nekoliko iznimki.
Ljudima su, u svakom slučaju, bili bliži ekonomski interesi; opipljivi su i odmah daju rezultate. To je uvjetovalo i vjerovanje u polubogove, pa i u demone koji ih nagrađuju materijalnim obiljima, što pridonosi zavisti, pohlepi, mržnji, a sve skupa i sukobima samih polubogova i demona. Kako, onda, ne bi ljudi ratovali!
Tko ima imalo mozga mora posumnjati. Zar Bog doista postoji kraj toliko luđaka koji se doslovce ubijaju, a da ne reagira? Plodno je to tlo za stvaranje ateista i agnostika. Ateisti u startu negiraju sve što nema veze s materijalnim i kako oni misle „dokazivim“. Agnostici sumnjaju, ne odbacuju, primaju s rezervom informacije o vjeri i višim vrijednostima.
Vjernici po tradicionalnom shvaćanju uglavnom na Zapadu prihvaćaju mišljenje da se čovjek sastoji od tijela i duše. Tijelo je materijalno i podložno promjenama (rođenje, rast, smrt), dok je duša nematerijalna i vječna. Najvažnije je shvatiti da smo mi duša. To je naše pravo Jastvo. Tijelo se mijenja, duša uvijek ostaje ista. Svjesnost o sebi uvijek ostaje, ne mijenja se, iako je tijelo podložno promjenama u svom životnom vijeku. Duša čini tijelo živim. Ona je aktivan princip i daje tijelu životnu silu. Napuštanjem tijela duša odlazi u potragu za novom materijalnom egzistencijom (inkarnacija) ili u duhovni svijet, ovisno o zaslugama i duhovnom napretku. Duša nije samostvorena, ima svog Stvoritelja kojem bi trebala biti sluga i zahvalna za svoje postojanje.
Ona zaboravlja sve to i tu nastaju problemi za nju samu. Počinje umišljati da samostalno funkcionira i počinje zavidjeti Gospodinu. Sve je to lijepo opisano u Bhagavad-giti koju je osobno izgovorio Svevišnji Gospodin, koji govori o razlici između duše i tijela. Tako u stihu (2.16) Šri Krišna kaže Arjuni:
nasato vidyate bhavo nabhavo vidyate satah
ubhayor api drsto ntas tv anayos tattva – darsibhih
„Oni koji su vidjeli istinu zaključili su da nepostojeće (materijalno tijelo) nije trajno i da vječno postojeće (duša) nije podložno promjeni. To su zaključili proučavajući prirodu i jednog i drugog.“
U komentaru Šrila Prabhupada kaže da se simptom prisutnosti duše opaža kao osobna svijest. Nadalje, kaže da je u Švetašvatara Upanišadi potvrđeno: „Kad se vrh vlati kose podijeli na stotinu dijelova i potom svaki od tih dijelova ponovno podijeli na stotinu dijelova, svaki takav dio velik je kao duhovna duša.“ U komentaru Šrila Prabhupada objašnjava: „Osobna duhovna duša je, stoga, duhovni atom manji od materijalnih atoma. Takvi su atomi bezbrojni. Sićušna duhovna iskra temeljno je načelo materijalnog tijela, a njezin se utjecaj širi čitavim tijelom, kao što se aktivno načelo lijeka širi čitavim tijelom. To zračenje duhovne duše osjeća se u cijelom tijelu kao svijest i predstavlja dokaz prisutnosti duše. Svaki laik može shvatiti da je materijalno tijelo bez svijesti mrtvo. Ta se svijest ne može oživjeti u tijelu materijalnim sredstvima. Svijest, stoga, ne potječe od materijalnih spojeva, već od duhovne duše.“
U komentaru se navodi i izvadak iz Mundaka Upanišade (3.19) u kojem je opisan i položaj atomske duše: „Duša je atomske veličine i može se opaziti savršenom inteligencijom. Atomska duša lebdi u pet vrsta zrakova (prana, apana, vyana, samana i udana). Nalazi se u srcu i širi svoj utjecaj po čitavom tijelu utjelovljena živog bića. Kada se pročisti od zagađenosti materijalnim zrakom, duša očituje svoj duhovni utjecaj.“
Za samu dušu Šri Krišna u Bhagavad-giti (2. 20) kaže:
na jayate mriyate va kadacin
nayam bhutva bhavita va na bhuyah
ajo nityah sasvato yam purano
na hanyate hanyamane sarire
„Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nestaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.“ U komentaru Šrila Prabhupada kaže da je mali atomski dio Vrhovnoga Duha kvalitativno jednak Vrhovnome i ne podliježe promjenama kao tijelo. Tijelo je podložno promjenama, preobražajima: rađa se iz maternice, raste, živi neko vrijeme, stvara potomstvo, postupno se raspada i na kraju nestaje u zaborav. Duša ne podliježe takvim promjenama.
Tomislav Prašević – Iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”
