U predgrađu, na sporednoj, slijepoj cesti kuda auti ne prolaze, pa i pješaci se rijetko viđaju, leži drvo. Neko ga oborio, ili je samo palo. Orah, pet šest, metara visine, sada dužine, lišće na njemu još je zeleno. Plodova nema, pobrao sam ih neki dan. Bilo je lako, nisam morao da se penjem. Počistio sam mlade, zlene orahe sve do jednog čučeći u sred povijene krošnje, na trotoaru. Njemu, drvetu, više ne trebaju, a meni trebaju – znam šta ću s njima.
I danas, nekoliko dana poslije, ponovo sam na istom mjestu, stojim u sred krošnje palog drveta tražeći još koji orah… i osjećam se čudno…vidim da tu nešto nije u redu, ali ne znam šta… tu oko tog drveta nešto ne štima…
A onda mi sine i svatim šta je u pitanju – pa to lišće na granama oborenog drveta još uvijek je zeleno. Ne suši se, čak niču novi, mladi izdanci.
Kako to, hm? Kako to?
Primaknem se stablu, mjestu gdje ono izlazi iz zemlje i vidim da drvo nije posječeno. Nije ni isčupano iz zemlje, nije ni puknuto. Jednostavno se savilo baš na tom mjestu neposredno iznad korijena. Savilo se kao da je od žice ili gume i prostrlo svoje zelene grane po sivom gradskom asfaltu.
Na njegovim granama nema ptica, vjetar mu ne šušti lišćem, ne stremi ka nebu..I kad ga pogledam sa strane, oboreno drvo izgleda kao da nije živo…a živo je.
Kičma mu je savijena do sivog gradskog asfalta, htjelo bi da se uspravi i raširi svoje lišće prema suncu, ali ne može. Baš kao njegovi sugrađani, ljudi, pritisnuti tim sivim, usijanim asfaltom od centra pa sve do periferije. Žive, a ne žive – ne mogu da se usprave.
Ali kad bi napravili samo jedan korak, pružili ruku tom palom drvetu – uspravili bi se. I drvo, i surađani.
Peđa Vujović, fototerapeut
