Potrebno je samo dovoljno dugo ostati u stanju konflikta i onda je svaka bolest “dobro došla” u naš svijet! Najlakše je udariti na “slabe”, a tako i karma radi. Što smo jači u auri, u osviještenosti – to smo više nedodirljivi za karmu.
Sve što nam se događa u životu svodi se na četiri osnovna nivoa emocija: strah, ljutnju, tugu i radost. Sva negativna i nepoželjna emotivna stanja predstavljaju lošu karmu. Kada god smo u stanju straha, ljutnje ili tuge, mi proživljavamo, “ispucavamo” lošu karmu.
Ona se očituje kroz srčanu čakru koja ima svoj ženski polaritet (s prednje strane) i muški polaritet (sa stražnje strane), stvarajući grčenje mišića, bol i osjećaj tereta.
Stezanje u grudima nije ništa drugo nego suočavanje s bolnim emocijama koje emitiraju nakupine karme. Ponekad ipak osjetimo i radost. To je iskra svjetlosti koja je u svima nama. Ona nakratko uspije probiti one karmičke okove, koji se za kratko vrijeme ponovo stegnu i potisnu taj trenutak radosti.
Mi isijavamo različite frekvencije svjetlosti koje predstavljaju našu auru i taj svjetlosni omotač rezonira s frekvencijom naše svjesnosti i zdravlja.
Aura je nekvalificirana energija, svijest, dok karma predstavlja kvalificiranu energiju koja je prošla filtere našeg uma i ega. Zrak koji udišemo je također nekvalificirana energija – čisto jesam, ovdje i sada. Unutar nas, u srčanoj čakri, nalazi se izvor svjetlosti (svijesti).
Tu je i “ljuska od jajeta”, karmički okov naših iskustava, predaka, odnosa s drugima i svih oblika memorije koja ometa naš pristup toj iskri svjetlosti.
Kada nešto odlučimo umom, ti “ometači” se odmah pobrinu da se to ne spusti do srca i svaku našu namjeru uhvate i stegnu u taj obruč. Tako nastaje patnja, kao posljedica neispunjenih želja, dok se ta iskustva deponiraju i stvaraju zgrčenost tijela i srca.
Svaki naš trenutak radosti tako biva zarobljen karmom i mi na kraju prestajemo osjećati radost jer smo unaprijed stvorili utisak da je patnja jedino realno i dostupno stanje. Postajemo osoba koja se sve manje smije i raduje. U takvoj situaciji, mi puštamo raznim nefizičkim bićima da se zalijepe za nas.
Mnogi tada posumnjaju u magiju, da im je neko drugi “napravio nešto” i omeo sreću pa odlaze vidovnjacima, iscjeljiteljima, gatarama, svećenicima i sl.
Općenito, prisustvo tih astralnih priljepaka i karmičkih nakupina upućuje na nešto što ometa procese mišljenja i napretka pa će većina tih “isjeljitelja” reći: “uh, što ti imaš nešto jako na sebi” i tako će uzeti ogromne pare da to “skine”, ali osoba neće osjetiti nikakav napredak, osim onaj na sugestivnom nivou pa će se prvih sedam dana osjećati bolje, a kasnije će se karma još snažnije “zaletjeti” u nju.
Možemo mi tako cijeli život provesti kucajući od vrata do vrata, ali slaba je ‘nafaka’ od toga. Da bismo uopće postali osjetljivi na prijem takvih energija, mi moramo imati magnet u sebi koji to kupi poput metalne piljevine. A magnet je “nesretan” karmički model i puno karmičkog sedimenta.
Zato se toga i sjetimo tek kada smo bolesni, kada nam brak pada u krizu ili smo izloženi nekoj drugoj vrsti gubitaka. Kada smo u stanju radosti i sreće, takve stvari su nam u najmanju ruku “smiješne”.
Sve je to poput žica na violini – ako povučemo jednu žicu ona će stvoriti zvuk, istovremeno će se oglasiti isti zvuk sa druge violine, dakle zatitrat će ona koja je na istoj frekvenciji, druge će ostati mirne.
Tako mi “padamo” u karmu, na isti način. Ne kaže se uzalud, smijeh je lijek za sve. Smijeh podiže frekvenciju i automatski blokira prolaze negativnoj energiji. Ljutnja, strah i bijes otvaraju prolaz za niže entitete i astralne priljepke, negativne sugestije, uvjerenja i sl.
Tako djeluje i karma, koja najlakše izvršava svoju zapovijed onda kada se predajemo stanju crnila i beznađa. Potrebno je samo dovoljno dugo ostati u stanju konflikta i onda je svaka bolest “dobro došla” u naš svijet.
I zato, umjesto “smijeh je lijek za sve” ja kažem “svjetlost je lijek za sve”, a to je iskra svjetlosti u nama kojoj moramo dopustiti da sija i širi našu auru, dajući joj čiste i blistave boje zdravlja i radosti. U tom kontekstu, može se reći da je naša aura “borac” protiv karme – ono što hranimo to će ojačati i pobijediti.
Zato se često trebamo prepuštati vibracijama nekvalificirane, nemanifestirane energije – disanju i meditaciji, sve dok naša svijest ne ojača dovoljno da nauči raspoznati kada nastupa djelovanje karme i kako da ostane mirna na taj val.
Zamislimo jednostavno, da se taj val odbija o nas, a mi ostajemo nepomični i jaki, branimo se smijehom, a val postaje sve slabiji. Karma će uvijek biti tu prisutna, jer je ona uslov našeg fizičkog utjelovljenja, ali mi možemo vježbati njeno prevladavanje i konačno njeni efekti će biti neznatni.
Sjetimo se situacije, kada nas neko provocira, a mi reagiramo, ljutimo se, a taj neko uživa pa sve više pojačava intenzitet provokacije da nas “uništi”, dok se mi razjedamo od bijesa. Sjetimo se sada situacije, kada na nečije provokacije ne reagiramo, samo mu se nasmijemo u lice, taj netko – ne da se povuče, nego dobije neočekivani udarac pa se vrati vrlo slab.
Na kraju će nas poštivati i neće nas “dirati” iako će i dalje biti tu, ali da bismo mi postali “nedodirljivi” trebamo svojim ponašanjem, mislima, djelima, osjećajima stvarati konstantno takvu vrstu energije na osnovu koje će drugi znati “s kim imaju posla”.
Najlakše je udariti na “slabe”, a tako i karma radi. Što smo jači u auri, u osviještenosti – to smo više nedodirljivi za karmu.
Naša svijest je pile, a karma je ljuska oko nas. Kada smo slabi, sitni i neosviješteni, karma ima jako veliki utjecaj na nas i mi ne poznajemo ništa drugo osim tog okruženja. Sa širenjem svijesti, karma nam postaje tijesna.
Na kraju smo je spremni prevladati. Jako je važna činjenica da nas nitko, ali baš nitko, ne može “izvana” otvoriti i razbiti naše karmičke okove, jer na to nismo spremni. Kada naša svijest sazri, mi ćemo to učiniti sami jer je to jedino moguće.
Sve ostalo može biti prijevremeno, nešto na što nismo spremni u datom momentu. Zato se određeni učitelji, tekstovi i knjige pojavljuju u našem životu baš u pravom trenutku.
Mi godinama možemo imati neku knjigu u polici, ali ćemo je pročitati tek onda kada naša svijest bude spremna da se proširi za taj milimikron znanja. Ali, svo znanje je oduvijek unutar nas, skriveno iz raznih velova.
Knjige i učitelji su odraz u ogledalu, jer nekvalificirana svijest (izvorno znanje) treba ogledalo da bi se mogla ispoljiti, a mi idemo stepenicu po stepenicu… kada otvorimo sve brave i dođemo do izvora (jastva) više nam nije potrebno ogledalo.
Kako se otkrivaju velovi svijesti jedan po jedan, tako se istanjuju karmički slojevi i njihovi utjecaji.
Mada, to nećemo postići čitanjem knjiga koje odzvanja na logičkom nivou, već svjesnom primjenom principa svjesnosti u svakodnevnom životu, zato uvijek treba povući vrpcu koja će podići zavjesu (tajnu), a ne samo doći do nje i postati svjesni njenog postojanja.
