– “Tajna”, zakon privlačenja, opsesivni fokus na pozitivi. – Nedostaci ovakvog smjera. – Nadređena varijanta: fokus na Igri.
Film “Tajna”, R. Byrne, kao simbolika i sinonim za skup teorija, ideja, koncepata, te cijele metodologije, koji su nastali i primjenjivani i prije ovog filma, a preko kojih nastojimo zagospodariti sobom, svojim tijelom i tzv. sudbinom. (Ne nosi uzalud jedno od davnašnjih djela iz ove oblasti naziv: “Kako gospodariti sobom”, E. Kuea.) “Tajna” je više od puke teorije, “tajnaška” djelatnost i praksa, u mnoštvu varijanti (od najjednostavnijih, kao što je klasična vizualizacija, do kompliciranijih, kao što je transerfing realnosti) davala je i daje opipljive, čak sugestivne rezultate. Neka ovom prilikom ostane po strani pitanje dublje duhovne zasnovanosti i dobrobiti cijelog smjera, demonstriranu metodologiju svakako u većem dijelu ne možemo dovoditi u pitanje. Uzmimo samo, iz te metodologije, jedan od aspekata koji nam opravdano može biti sporan: opsesivni fokus na pozitivi, na pozitivnim pozicijama realnosti, na tzv. pozitivnom mišljenju.
Piše: Miroslav Prvulović
Fokus na pozitivi proizilazi iz tzv. zakona privlačenja, koji je možda u temeljima ubjedljive većine “tajnaških” teorija, modela i praksi. A on znači da mi u realnosti privlačimo dešavanja i ljude koji su po “predznaku” adekvatni onome što nosimo u sebi: pozitivnim emocijama, mišljenjem i stavovima privlačićemo pozitivna dešavanja i pozitivne ljude, negativnima sve suprotno. Dakle, ako se potrudimo ispuniti se ili zračiti pozitivnim svojstvima i mislima, riječima – privlačićemo i sve što je pozitivno, nas će privlačiti sve što je pozitivno. Povezano, u paketu, sa konkretnim vizijama ciljeva, sa vizualizacijom – eto nam ostvarenja naših projekata sa željenim, pozitivnim promjenama, nas samih i okruženja, uvjeta u kojima smo, te svega onoga što nam se u životu dešava.
Naravno da u ovakvom konceptu nema ničeg lošeg ili zlonamjernog, ali -svejedno je on dio nekih pojednostavljivanja i naivnosti koji se ipak mogu naći u “tajnaškim” teorijama. (Što i pored takvih pojednostavljivanja i naivnosti “tajnaška” metodologija zna u brojnim slučajevima biti dokazano uspješnom – posebno je pitanje i njime se tek zalazi u dublja sagledavanja našeg zemaljskog ambijenta, organizacije života i našeg funkcioniranja u njemu.)
1. Zemlja je svijet dualnosti, dakle, paralelno sa pozitivnim u njoj postoje, u suživotu, i negativni aspekti, uz (ne u bukvalnom smislu) pozitivne ljude – negativni ljudi, uz pozitivne životinje i biljke – negativne životinje i biljke, uz lijepe predjele – jezivi predjeli, itd. Situaciju svijeta dualnosti nećemo riješiti tako što ćemo jedne vidjeti, a druge ignorirati. U smislu u kojem mi je jednu scenu ispričao kolega: gledao je na nekom kanalu film o životinjama, pojavi se lav koji počine juriti srnu, a kolega, kaže, spasio srnu tako što je tv prebacio na drugi kanal, tako što je tu scenu izbacio iz svog vidnog polja. Svijet dualnosti i opstaje zahvaljujući međusobnoj interakciji polova dualnosti. U toj sprezi nemoguće je zalijepiti se za jedan pol, pozitivan, a ignorirati suprotni. Tj. nije nemoguće naporom volje postići, ali po koju cijenu na dubljim razinama bića – to još ne možemo znati.
2. U svijetu dualnosti pada u vodu zakon privlačenja, sam po sebi. Zakon po kojem se sličnosti privlače. Baš suprotno, u ovakvom svijetu mi jasno vidimo na svakom koraku djelovanje zakona privlačenja suprotnosti. Od fizičkih manifestacija, privlače se, a odbijaju suprotni polovi magneta, do primjera na svakom koraku. Na primjer, samo izninmno možemo naći brakove u kojima su se partneri našli po sličnosti, tj. ne u tom smislu da među njima uopće nema nikakvih sličnosti u karakternim crtama, interesiranjima, itd, već u smislu onoga što je dominantno. Ili, zar imamo jedan primjer ljudi koji su oličenje dobrote, a same loše stvari ih snalaze u životu. Priča o tome kako oni na dubljim razinama moraju nositi nešto loše u sebi ne stoji. Kako to može netko u čijim dubinama se kuva takoreći samo zlo – da u ponašanju bude oličenje dobra?! U jednom drevnom duhovnom djelu se kaže: što je tragalac bliže Suncu (u smislu rasta svijesti) – to će mu se podmetati sve teža i teža staza. Što ima logike sa stajališta suvremenog Matriks-koncepta: svakako će oni koji u pravom smislu duhovno napreduju, kao opasnost po Matriks, privlačiti sve gore i teže, a ne sve ljepše i blaže životne uvjete i dešavanja. Do točke u kojoj će ih u svojoj svijesti nadići, a to nije postupak fokusa na pozitivnom.
3. Ako se, po “tajnaškom” receptu, fokusiramo samo na pozitivne aspekte – mi ograničavamo svoju percepciju svijeta u kojem smo. Ograničavanjem svoje percepcije mi ograničavamo priliv informacija koje nam pomažu i u snalaženju i u rješavanju problema iz te iste realnosti. Vidimo zmiju koja se kreće u našoj blizini, mi se fokusiramo na lijep cvijet kraj kojeg ona prolazi. Primjer namjerno banalan i skoro karikiran, ali, ako pažljivo, dakle, dublje, osmotrimo primjenu ovog principa u raznolikosti životnih dešavanja – u biti dolazimo do paradigme ilustracije sa zmijom. Probleme možemo rješavati uspješno samo ako imamo sve relevantne informacije o njemu, u vezi s njim, ograničavanjem percepcije samo na pozitivno mi sebe uskraćujemo za takvu sveobuhvatnost, dakle i za mogućnost potpunog rješavanja.
4. Navođenje na selektivnost u percepciji još i ne mora da bude problem u odnosu na naočale pozitivnosti koje po nekima od “tajnaških” modela treba da stavimo, te kroz koje se upinjemo sve doživljavati, sve što je moguće, jer nije izvodivo baš za sve, kao – pozitivno i lijepo. Dođe pomalo to i kao imperativ kojim nas se navodi na šizofreničnost, na primjer, da se upinjem osobu kod koje očito dominiraju loše karakterne crte – doživljavati kao divnu. Jesmo svi mi “Božja djeca”, sigurno je da ćemo sa neke više razine Postojanja ovaj svijet doživljavati kao izuzetnu Kreaciju, ali – sada nam takvo stajalište nije od praktičke pomoći, jer u interakciji sa svime onim što je loše i zlo u ovome svijetu prava mudrost se ne demonstrira ako zarad “tajnaških” postignuća nastojimo sve to doživljavati kao da nije sa negativnim predznakom, već tu imamo tražiti drugačiju strategiju.
5. U dubljem, dubljem od onoga koje imamo u “tajnaškoj” literaturi, poimanju i sagledavanju dolazimo do relativnosti opozicije pozitivno-negativno. Mi maltene po inerciji kao pozitivno označavamo, te se, dakle, u “tajnaškoj” primjeni na njega fokusiramo, sve ono što nam je prijatno, što nam je po nekoj često i stereotipnoj predodžbi dobro, i na isti način, a po suprotnim parametrima, kategoriziramo negativno. I, ne udubljujući se, ne vidimo kako grešimo. Često, ne uvijek. Uzmimo bolesti – svatko će ih kategorizirati kao nešto negativno. A one mogu imati itekako pozitivnu svrhu. Na primjer, u suvremenom zapadnjačkom svijetu dosta raširene kardiovaskularne, ako ne baš uvijek bolesti, a ono svakako ozbiljne smetnje. Koje dokazano nastaju kao posljedica pogrešnog načina življenja i načina reagiranja na dešavanja u životu (preambiciozna nastojanja, funkcioniranje “sto na sat”, stresovi kao neminovni pratioci svega toga, itd.). Bolesti i zdravstvene smetnje u ovom slučaju samo su refleks grešaka u načinu življenja, reagiranja i djelovanja, te – mi ništa ne rješavamo ako se protiv tih bolesti borimo shvaćajući ih kao negativnosti, a nastavimo da živimo istim tempom i na isti način.
6. Dž. Raskin je u svojem “Emocionalnom pročišćavanju” teorijski i na iskustvima iz svoje psihoterapeutske prakse pokazao kako je od ključnog značaja suočavanje, rekli bismo – hrabro i stoičko suočavanje, sa svime onim što nosimo u sebi, bilo ono prijatno i pozitivno, bilo teško i negativno. Drugog efektivnog načina za razgradnju takvih energija nema. Bježanje u pozitivu je od najmanje pomoći, tj. možda ono i bude, kratkoročno i prividno, učinkovito. Uostalom, također u nekima od starih duhovnih spisa kao faza na putu ka višim razinama svijesti opisuje se i – “noć duše”, faza teškog čišćenja od svega lošeg i teškog što nosimo u sebi, u nekim dubljim slojevima svog bića. A to čišćenje ne ide kroz misaoni napor, fokus na transmutaciji svega toga lošeg i neprijatnog u suprotno, već kroz – hrabro i stoičko suočavanje, “oči u oči”, sa takvim sadržajima ili energijama.
Što bi se moglo ponuditi kao alternativa?
Naravno, to nije stvar jednog poteza i primjene samo jedne metode, naivno je tako što očekivati. U pitanju je jedan drugačiji trening, ili odgoj duha. Ali, ako bismo ipak pokušali suštinu svesti na jednu odrednicu – onda bi to bio, kao što stoji u naslovu: fokus na Igri. Neka od tih tumačenja možemo naći u tekstovima T. Mikušine, ali i na drugim mjestima (“Opomena duši”, H. Trismegitos, itd.). Po nekom Višem planu, po Scenriju iz Višeg plana, a koji se odnosi na nas i našu poziciju, sa svojom ulogom smo u konkretnoj porodici, na konkretnom poslu, sa konkretnim dešavanjima, životnim tokom, itd. Mi jesmo, možemo biti ko-kreatori tog Scenarija, mi imamo dio koji možemo mijenjati, i svakako nam je tu od pomoći “tajnaška” metodologija, ali: u tom slučaju i dobro i zlo, i pozitivno i negativno, i poželjna i nepoželjna životna dešavanja nastojiimo doživljavati kao dio Igre, dio Scenarija i Uloge koja nam je dodijeljena, ili koju smo prije inkarniranja odabrali.
Ako nekome “ne pije vodu” ovakav predlog – može odabrati bilo koji drugi, ali kojim se mi jasno izdižemo iznad dobra i zla, ili iznad pozitivnog i negativnog, u svijesti, u percepciji, jer je po svemu pokazanom, valjda, jasno da nam je nemoguće, dok smo u svijetu dualnosti, da se zalijepimo samo za jedan pol dualnosti, a da drugi ignoriramo, kao da živimo u svijetu u kojem samo taj pol vlada.
