“Ono čega se Orwell bojao je da će oni zabraniti knjige. Ono čega se Huxley bojao je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko bi je želio pročitati… Orwell se bojao da će istina biti skrivena od nas. Huxley se bojao da će se istina utopiti u moru nebitnosti. Orwell se bojao da ćemo postati zarobljena kultura. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura… Godine 1984. ljudi su kontrolirani nanošenjem boli. U Vrlom novom svijetu, njima se upravlja nanošenjem užitka. Ukratko, Orwell se bojao da će nas ono čega se bojimo uništiti. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.” – Neil Postman
Spisi Georgea Orwella doživjeli su nagli porast popularnosti tijekom proteklog desetljeća i to iz jednostavnog razloga – moderna društva postaju sve više nalik na distopiju prikazanu u Orwellovoj najpoznatijoj knjizi, 1984. Bilo da se radi o masovnom nadzoru, neprestanoj upotrebi propagande, trajnog rata ili kulta osobnosti koji okružuje političke vođe, nije iznenađujuće što mnogi Orwellov roman na mnogo načina vide kao predviđanja.
Uz to rečeno, Zapad ostaje puno slobodniji od distopijskog društva iz 1984., ali trend ne sluti dobro onima koji su za slobodno društvo. Orwell je, naime, vjerovao da je totalitarizam tipa koji je opisao u svom romanu jasna mogućnost za Zapad i ponekad je išao toliko daleko da je sugerirao da bi on zapravo mogao biti neizbježan.
“Gotovo sigurno ulazimo u doba totalitarnih diktatura.” – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XII
Kolektivizam je doktrina ili skup ideologija, u kojem se ciljevima određenog kolektiva, kao što su država, nacija ili društvo, daje prednost nad ciljevima pojedinaca. Socijalizam, komunizam, nacionalizam i fašizam su sve kolektivističke ideologije. Orwell je vjerovao da je preduvjet za uspon totalitarizma bila pojava kolektivističke društvene strukture, jer to dopušta centralizaciju moći potrebnu za vršenje potpune društvene kontrole.
Orwellov pogled na vezu između totalitarizma i kolektivizma pokazao se zbunjujućim, jer je Orwell bio uvjereni ljevičar, kritičar kapitalizma i socijalist. Kako bi netko tko je favorizirao socijalizam, kolektivističku ideologiju, u isto vrijeme mogao napisati distopijski roman koji prikazuje kolektivističko društvo na tako užasan način? Da bismo razumjeli njegovu poziciju, prvo se mora shvatiti da Orwell nije smatrao kapitalizam održivim sustavom:
“Nije sigurno da je socijalizam u svakom pogledu superiorniji od kapitalizma, ali je sigurno da, za razliku od kapitalizma, može riješiti probleme proizvodnje i potrošnje.” – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XII
Kapitalizam je u Orwellovom umu bio toliko neadekvatan sustav da je, poput mnogih ljevičara njegovog vremena, vjerovao da je na samrti i da će ga uskoro zamijeniti neki oblik kolektivizma. Vidio je to kao neizbježno. Pitanje za Orwella bilo je kakav će kolektivizam zauzeti njegovo mjesto.
“Pravo pitanje je hoće li kapitalizam, koji je sada očito osuđen na propast, ustupiti mjesto oligarhiji (totalitarizmu) ili istinskoj demokraciji (demokratskom socijalizmu)”. – George Orwell, Cjelokupna djela – svezak XVIII
Nakon nadolazeće smrti kapitalizma Orwell se nadao da će demokratski socijalizam biti usvojen na Zapadu. Demokratski socijalisti, poput Orwella, zalagali su se za centralno planiranu ekonomiju, nacionalizaciju svih velikih industrija i radikalno smanjenje nejednakosti bogatstva. Oni su također bili snažni pobornici građanskih sloboda kao što su sloboda govora i sloboda okupljanja, za koje su se nadali da će se moći održati u društvu koje će ljudima uvelike uskratiti njihove ekonomske slobode.
Međutim, problem s kojim su se Orwell i drugi socijalisti morali uhvatiti u koštac bio je nedostatak primjera, bilo prošlih ili sadašnjih, bilo koje zemlje koja je uspješno usvojila demokratski socijalizam. Što je još gore, države koje su se okrenule kolektivizmu u prvoj polovici 20. stoljeća, poput nacističke Njemačke i sovjetske Rusije, postajale su sve totalitarnije – usvajale su ono što je Orwell nazvao oligarhijskim kolektivizmom, a ne demokratskim socijalizmom.
Oligarhijski kolektivizam je sustav u kojem nekolicina elita pod krinkom određene kolektivističke ideologije centralizira vlast koristeći silu i prijevaru. Kada dođu na vlast, ovi oligarsi guše ne samo ekonomske slobode svojih građana, što su socijalisti poput Orwella favorizirali, već i njihove građanske slobode. Orwell je bio zabrinut da će nakon smrti kapitalizma cijeli zapadni svijet možda podleći oligarhijskom kolektivizmu. Taj je strah dijelom bio posljedica njegove percepcije da je hedonizam u porastu u zapadnim društvima.
Hedonizam je etički stav koji tvrdi da bi krajnji cilj života trebao biti maksimiziranje užitka i minimiziranje boli i nelagode. Na sve urbaniji i konzumerističkim Zapadu, Orwell je vjerovao da mnogi ljudi strukturiraju svoje živote na hedonistički način, a to nije slutilo na dobro za slobodu zapadne civilizacije. Hedonistički način života, prema Orwellu, slabi ljude, čini ih slabima i nesposobnima za bilo kakav otpor fanatičnim ideolozima koji žele vladati društvom.
Ovaj strah od Orwella se do sada pokazao neutemeljenim. Dok je Zapad, od njegove smrti 1950. godine, u mnogim aspektima postao hedonističkiji, to nije dovelo do toga da totalitarni diktatori preuzmu kontrolu. Umjesto toga, Aldous Huxley, autor još jednog poznatog distopijskog romana iz 20. stoljeća, Vrli novi svijet, možda je bolje razumio način na koji će zapadna društva postati porobljena u kasnom 20. i početkom 21. stoljeća.
Huxley je, kao i Orwell, bio antihedonist, ali se njegova averzija prema hedonizmu razlikovala od Orwellove. Huxleyeva glavna briga bila je da se hedonizam može koristiti kao učinkovito oruđe za ugnjetavanje društva, jer će se ljudi dragovoljno odreći slobode u zamjenu za “osjetilni užitak i beskrajnu potrošnju”.
Ako se društvo može strukturirati tako da ljudi mogu posvetiti veliki dio svog vremena tražeći užitke, zadovoljavajući materijalne potrebe pa čak i drogirajući se kako bi pobjegli od stvarnosti, tada će uvjeravanje i uvjetovanje, a ne fizička prisila, biti dovoljni da izvrše ekstremnu kontrolu nad društvo.
Neil Postman u svojoj knjizi Zabavljajući se do smrti lijepo suprotstavlja različite strahove Orwella i Huxleyja:
“Ono čega se Orwell bojao je da će oni zabraniti knjige. Ono čega se Huxley bojao je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko bi je želio pročitati… Orwell se bojao da će istina biti skrivena od nas. Huxley se bojao da će se istina utopiti u moru nebitnosti. Orwell se bojao da ćemo postati zarobljena kultura. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura… Godine 1984. ljudi su kontrolirani nanošenjem boli. U Vrlom novom svijetu, njima se upravlja nanošenjem užitka. Ukratko, Orwell se bojao da će nas ono čega se bojimo uništiti. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.” – Neil Postman, Zabavljamo se do smrti: Javni diskurs u doba šoubiznisa
Zapad se, čini se, nalazi u situaciji donekle analognoj onoj čega se Huxley bojao. Jer poput poslovične žabe u kipućoj vodi, ljudi na Zapadu prihvaćaju sve veće upade u njihove slobode i uz mali otpor. Otvorena fizička prisila za koju je Orwell mislio da će biti potrebna za porobljavanje društva do sada se pokazala nepotrebnom.
Prije nego što potpuno odbacimo Orwellove strahove, međutim, mora se primijetiti da je Orwell bio upoznat s Huxleyjevom stajalištem i nije poricao da je hedonističko društvo kojeg se Huxley bojao bilo moguće. Ali on je to vidio kao privremenu fazu koja stvara idealne uvjete za brutalniji režim da preuzme kontrolu i nametne svoju volju društvu.
Hoće li se Orwell na kraju pokazati u pravu, ostaje za vidjeti. Ipak, kao što je istaknuto, Orwell nije vjerovao da bi totalitarizam za koji se bojao da bi se mogao pojaviti u društvu, pojavio bez da prije toga ne postane kolektivistički. Stoga je možda ono što je spriječilo njegove strahove da se do sada ostvare to što kapitalizam nije umro kako je on vjerovao da hoće i što se kolektivizam tek treba pojaviti u potpunosti oblikovan na Zapadu.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
