Smisao života nije taj da živimo tek da bi umrli, misleći pri tome kako se nemamo o čemu brinuti jer eto Krist je umro za naše grijehe, jednom za vazda. Vjerovanje je to koje čovjeka vodi direktno u propast. Stoga ne tražite Krista u crkvenim dogmama jer tamo Ga naći nećete, On nije ni u crkvenim zidinama niti u sakramentima, On je u dobroti ljudskoga srca, u ljubavi i empatiji.
Noć prije nego li će biti uhvaćen i priveden da mu sude jer je bio drugačiji od drugih i jer se nije libio da otvoreno govori istinu o životu, o čovjeku i Bogu – Isus Krist se povukao u Getsemanski vrt kako bi se pripremio na muku za koju je znao da ga čeka po svanuću zore.
No to je priča za neku drugu prigodu, danas ćemo se posvetiti tome da pokušamo dokučiti tko je zapravo bio Krist kao čovjek, kao jedan koji je hodao među nama. Naime On nas je zvao svojom braćom jer je bio jedan od nas, i niti u jednom trenutku se nije smatrao većim od običnog čovjeka. Bilo da se radi o lopovu ili kralju, u Kristovim očima svi su bili isti.
Krist je bio Avatar, oličenje Boga u ljudskome tijelu, no istovremeno On je bio i čovjek baš poput mene i tebe. Imao je emocije, dijelio je patnju paćenika i osmijeh sretnika, On je bio apsolutno svjesno biće, nešto što običan um ne može da shvatiti.
Dan prije nego je uhvaćen Krist se povukao u osamu kako bi se u Duhu i tijelu pripremio za agoniju koja ga čeka. Bio je On vrlo svjestan svoje sudbine, no unatoč tome znao je da istina koju je nosio u sebi mora biti izrečena, to je bilo Njegovo životno poslanje od kojega niti u jednome trenutku nije bježao.
Mi nažalost nikada nećemo saznati svu mudrost koju je Krist propovijedao ljudima koji su ga dolazili slušati, no i sam Krist je to znao pa je stoga svoju poruku sveo na samo jedan zakon koji pod Njegovom vječnom zaštitom nije mogao ostati sakriven niti je se njime moglo manipulirati.
Taj zakon je zakon ljubavi koji glasi;
‘Ljubi Boga svojega, svim srcem svojim, svom Dušom svojom i svim umom svojim i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.’
U ovome zakonu ljubavi kojeg je Krist ostavio čovjeku se nalazi formula za spasenje čovječanstva, i kada bi sve religije nestale, a samo ovaj zakon ostao čovjek bi bio jedno sa Bogom, što samo govori o tome koliko se sama religija udaljila od temelja na kojemu je nastala. To se ne odnosi samo na kršćanstvo nego na sve religije svijeta koje su čovjeka okrenule ka pukom materijalnom štovanju propisa i zakona.
Vratimo se Getsemanskom vrtu i noći kada je Krist dopustio sebi da bude samo čovjek koji u sebi proživljava agoniju koja ga čeka. Te noći po prvi puta Krist nije želio ostati sam, On koji je većinu svoga života bio samotnjak, poželio je u ovoj tjeskobi tijela imati utjehu trojice njemu najbližih učenika koje je pozvao da budu kraj Njega.
Tu se očituje Kristov strah, ali i neizmjerna hrabrost koja ga čini spremnim da prihvati ono što ga čeka, jer naime da je htio, mogao je vrlo lako pobjeći i izbjeći sigurnu smrt. Zbog toga je meni osobno Isus iz Getsemana najbliži, jer po svemu sudeći ovaj dio Njegova života je autentično opisan.
U Getsemanskom vrtu je Krist zaista prikazan kao jedan od nas, što je zasigurno i bila Njegova namjera da prenese tu važnu poruku svima nama, poruku koja nam govori kako u suštini nema razlike između nas i Njega. Stoga je pozvao trojicu svojih najvjernijih učenika kako bi u isto vrijeme bili Njegova utjeha, ali i svjedoci onoga što je trebalo biti prenešeno čovječanstvu.
U trenucima tjeskobe Krist pada na koljena i vapi pred Bogom govoreći –‘Oče, ako je ikako moguće, neka me mimoiđe ovaj čas’, a zatim dodaje ‘ali neka ne bude po volji mojoj već neka bude volja tvoja Oče’.
Ovaj trenutak najbolje prikazuje veličinu Isusa Krista i ostavlja nam poruku koja nam uvijek treba biti na pameti u trenucima kada se krenemo žaliti za svoje sitne probleme.
Nažalost, crkva je od Kristovog života napravila bajku i na taj način udaljila mnoge od Njega. Krist je propovijedao ljubav, a crkva je mačom širila svoju ideologiju, unatoč tome što je i sam Krist rekao da tko se mača laća od mača i gine. Meni nije namjera da ovim putem odvraćam ljude od crkve, već da ukažem na nepravilnosti koje se u njoj zbivaju.
Ja osobno sam istinski upoznao Krista tek kada sam napustio crkvenu predaju o Njemu, tek tada se u meni pojavio prostor u kojemu sam zaista mogao doživjeti Krista kao dio sebe. Jer baš kao što je i Buddha stanje svjesnosti koje svatko od nas može dostići, tako je i Krist dio nas, On je ono što u nama čeka da bude otkriveno.
Kada je Krist rekao ‘Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni’, On nije mislio na to da mi trebamo od Njega napraviti Boga i moliti mu se za spasenje. Ovim riječima On je nas pozvao da budemo poput Njega, da ljubimo Boga i svoje bližnje kao što ljubimo sami sebe.
Krist nije htio da mu gradimo velebne hramove, On je htio da mi sami postanemo Hram Božji kako bi se u sebi mogli susresti s Njime u svakom trenutku svoga postojanja. Nedavni požar koji je spalio Notre Dame katedralu najbolje nam prikazuje koliko je kršćanstvo postalo materijalistička religija i koliko se udaljila od samoga nauka Kristovog.
Svaka religija propovijeda da je upravo ona jedini put ka spasenju što već samo po sebi ukazuje da se radi o egoističnoj strukturi, egoizam pripada čovjekovoj naravi no ne i Božjoj. Ljubav je jedina religija Duše, a upravo to nam potvrđuje Krist u svome zakonu ljubavi.
Isus Krist nije kršćanin niti bi ikada bio pripadnik ikakve religije, o tome najbolje govori činjenica da je rođen kao židov, ali On sam nikada nije bio dio židovske predaje. Vrlo je vjerovatno, zapravo je sigurno to da bi Isus danas govorio svećenicima, biskupima i kardinalima isto ono što je u svoje vrijeme govorio farizejima i pismoznancima.
Smisao života nije taj da živimo tek da bi umrli, misleći pri tome kako se nemamo o čemu brinuti jer eto Krist je umro za naše grijehe, jednom za vazda. Vjerovanje je to koje čovjeka vodi direktno u propast. Stoga ne tražite Krista u crkvenim dogmama jer tamo Ga naći nećete, On nije ni u crkvenim zidinama niti u sakramentima, On je u dobroti ljudskoga srca, u ljubavi i empatiji.
Krist nas poziva da idemo Njegovim stopama, a koliko ja znam On nije klečao pred oltarima niti je tražio Boga u obredima, On je živio Boga svakim svojim djelom. Razmislite malo o tome sljedeći puta kada budete sjedili u Crkvi, pogledajte oko sebe i upitajte se kakve veze ima sve to sa onim na što nas Krist poziva…
Namaste
Anđelko Katinić, https://samospoznaja.site/
