Kada smo gladni u vezi, suviše lako pristajemo na mrvice, lažno nadanje, ponašamo se kao da sutra ne postoji, gubimo se u vremenu, želimo sve odjednom, bojimo se samoće, boli i napuštanja, hvata nas panika i nemir. Ako smo iznutra gladni, pristajati ćemo na nešto što „nahranjeni“ nikada ne bi uzeli.
„Racionalno imam sve mogućnosti za otići ili promijeniti nešto, no ja ipak ne mogu.“ Ne možemo otići jer smo u samim temeljima „gladni“. Emocionalna glad znači da nam u sadašnjem odnosu/vezi nedostaje ljubavi, pažnje, prihvaćanja, razumijevanja, osjećaja sigurnosti, uvažavanja i slušanja.
Međutim, tu glad nismo naučili u sadašnjem odnosu, to smo naučili u prošlosti, točnije u svome djetinjstvu. Primarna veza sa našim roditeljima nije bila prožeta samo emocijama radosti i ispunjenosti, bilo je i osjećaja tuge, ljutnje i boli. Ukoliko su se naši roditelji prema nama odnosili većinom sa kažnjavanjem, visokim očekivanjima, suptilnom manipulacijom, nametajući nam osjećaj krivnje zbog naših potreba i osjećaja, zahtijevanju savršenstva, vrlo vjerojatno ćemo to isto nastaviti činiti sami sebi ili drugima u odrasloj dobi. Zna se dogoditi da neke od ovih stvari nesvjesno činimo sebi, a jedan dio nam se nastavlja događati u našim vezama od strane naših partnera.
Kada smo gladni u vezi, suviše lako pristajemo na mrvice, lažno nadanje, ponašamo se kao da sutra ne postoji, gubimo se u vremenu, želimo sve odjednom, bojimo se samoće, boli i napuštanja, hvata nas panika i nemir. Najbolja usporedba za to je ponašanje poput ovisnog, bespomoćnog djeteta. U stanju gladi, pojesti ćemo bilo što. Ako smo iznutra gladni, pristajati ćemo na nešto što „nahranjeni“ nikada ne bi uzeli.
Iako smo svi odrasle osobe koje više ne moraju ništa trpiti i čekati, u vezama se ponašamo poput djeteta koje je bespomoćno, ovisno i nema izlaza. U toj poziciji nismo potpuno svjesni svoje odraslosti te je vrlo lako nama manipulirati i dobivati nas na temelju osjećaja, baš isto kako su nas nekada dobivali naši roditelji.
I tako po stoti put kada želite otići ili nešto promijeniti čujete od partnera/ice:
„Stvarno ću se promijeniti i neću više ovako.“
„Od sada će sve biti drugačije.“
No te izjave se čine istinitima do sljedećeg problema ili izazova kojeg život donese. Problem nastane ako svaki put popustimo, povjerujemo u „iskupljenje“ partnera i vratimo se. Lako se vratimo u ulogu djeteta koje sve dopušta da ne bi osjetilo prazninu, bol, tugu ili neku sličnu emociju. Nekada je lakše podnijeti sve, samo ne bol kada osjetimo da bi mogli ostati sami. Iako samoća može značiti novi i bolji početak.
Postoje različiti načini na koje vas partner/ica može manipulirati, neki su očiti, a neki vrlo skriveni (Helpern):
- Upravljanje moći („Preslaba si za bilo kakve promjene.“, „Dobro znaš da bez mene ne bio uspio.“)
- Upravljanje osjećajem krivnje („Ti si za sve kriv.“, „Da se malo potrudiš, sve bi bilo bolje.“)
- Upravljanje ljubomorom („Jedva čekaš da prekineš ovu vezu da odeš kod drugoga.“)
- Upravljanje slabošću („Nikada ti nećeš imati snage otići.“ „Znaš da nećeš moći bez mene.“)
Svaki put kada partner koristi riječi nikada, uvijek, stalno, zauvijek i sl. radi se o poziciji djeteta. U tom trenutku i toj rečenici, on ili ona se ne nalaze u sadašnjem trenutku već čine projekciju iz nekog prošlog iskustva u sadašnju situaciju. Vrlo često, to čine u svađama ili kada kritiziraju svog partnera/icu.
Zapravo se iza svih ovih načina manipulacije skriva strah – strah da neću biti prihvaćen/a i voljen/a ako pokažem svoje pravo „ja“ i ono što ja uistinu jesam. Ovo vrijedi za oba partnera koji ostaju u nezadovoljavajućoj vezi. Zapravo kroz savjetodavni rad sam uočila da kada osoba želi prekinuti vezu u kojoj nije sretna, dolazi do obrasca traženja potvrde. Temeljno pitanje koje se javlja: „Imam li ja pravo otići iz odnosa u kojem nisam sretan/a i živjeti bolji život?“
„Imam li ja pravo otići?“
„Imam li pravo biti sretna?“
„Kako ću drugima objasniti?“
„Što će drugi reći?“
Kada bi otišli korak dalje, sva ova pitanja su zapravo povezana sa našim roditeljima, uvjerenjima i vrijednostima koje su nam prenijeli. Na neki način još uvijek u svojoj glavi tražimo njihovu potvrdu. Širenjem svjesnosti, počinjemo uviđati da to isto traženje potvrde sada prebacujemo na svog partnera/icu. Uzmite si vremena i odgovorite na ova pitanja i pogledajte kako je to povezano sa vašom sadašnjom vezom i ponašanjem vašeg partnera/ice.
Jesu li vam dopuštali da budete sretni?
Jeste li morali zaslužiti ljubav i na koji način?
Jesu li brinuli o svojim i vašim potrebama?
Jesu li vam dopuštali pokazivanje svih osjećaja?
Jesu li vam davali nježnost i kojim postupcima?
Kako su vas upućivali kritiku za neprihvatljivo ponašanja?
Jesu li vas prihvaćali takve kakvi jeste?
Jesu li vas nametali osjećaj krivnje kada ste nešto željeli za sebe?
Jesu li vas slušali i podržavali u razvoju?
Jesu li prihvaćali vaše odluke?
Kako su reagirali na pogreške?
Jesu li vikali na vas i omalovažavali vaše biće i postojanje?
Način na koji su se prema vama ophodili vaši roditelji/primarni skrbnici, nastavljate ponavljati u svojim odnosima. Ako ste naučili da bol i patnja znače ljubav, to ćete dalje tražiti. Dokle god rane ne izlječite i zatvorite, ona će neprestano iznova krvariti i tako u krug.
Zapravo potrebno je pogledati i pronaći svoje „unutarnje dijete“ te se ponovno povezati sa njime. Svi imamo taj dio u sebi, samo što je kod nekih to jako potisnuto tokom odrastanja zbog različitih zabrana, očekivanja, „moranja“ i sl.
Pet temeljnih potreba za zdrav odnos sa sobom i drugima
Pozornost – znači usredotočenost na nas, senzibiliziranost za naše potrebe i osjećaje. Pozornost znači budno promatrati bez osjećaja nadzora ili mijenjanja onoga što zateknemo. Ako nam je u djetinjstvu nedostajalo pozornosti, postoji mogućnost da naučimo na kreativne načine skretati pozornost na sebe te je tražiti od ljudi koji nam nisu roditelji i koji nemaju kapaciteta da nam to daju. Jesu li me slušali strpljivo i otvoreno?
Prihvaćanje – znači da nas se prima s poštovanjem, što uključuje i naše osjećaje, izbore, potrebe, crte osobnosti, odnosno sve što dolazi sa nama. Ono je bezuvjetno budući da nekoga možemo prihvatiti i bez da se slažemo sa nekim njegovim izborom ili postupkom. Kada vas prihvaćaju tada vam vjeruju, osnažuju vas, razumiju te potpuno potvrđuju kao jedinstveno biće. Ako nam je u djetinjstvu nedostajalo prihvaćanja, možda se osjećamo posramljeno ili nesposobno u odrasloj dobi. Ujedno možemo na isti način ne prihvaćati druge, sami sebe ili doživljavati neprihvaćanje u odnosima. Jesu li roditelji vjerovali u vas na način da danas vjerujete sebi, svojim odlukama i osjećajima?
Poštovanje – ono daje dubinu prihvaćenju. Poštujem te i prihvaćam takvog kakav ti jesi. Poštovanje u sebi sadrži i zahvalnost za svaku nježnost ili dar koje primamo. Koliko sam/a sebe danas poštujem i cijenim kao ljudsko biće? Koliko osjećam poštovanje od strane svog partnera/ice?
Nježnost – naša primarna potreba u djetinjstvu, ali i u odrasloj dobi je davanje i primanje ljubavi. Ljubav izražavamo emocionalno, duhovno i fizički. Koliko ljubavi smo primali, toliko ljubavi sada možemo dati i primiti. Naše tijelo pamti svaki zagrljaj, topli pogled, nježnu ruku koja nas vodi. Kada smo voljeni i kada volimo, ništa nije nemoguće. Na koje sve načine sebi pokazujete ljubav? Osjećate li nježnost i ljubav u svojim odnosima?
Dopuštanje – kada roditelji dopuštaju djetetu izbor i mogućnosti razvoja u skladu sa njegovim unutarnjim bićem, ono uči da ima pravo biti ono što jest. Neki roditelji nameću kruta ograničenja kad su u pitanju prehrana, spavanje, odijevanje, a u odrasloj dobi sami sebi ne dopuštamo slobodu i bolji život jer živimo po krutim pravilima i normama.
Na taj način se stvara lažno ja koje se trudi živjeti prema tuđim željama i potrebama. Dopuštate li si biti ono što jeste te živjeti život kakav želite ili i dalje živite prema tuđim očekivanjima?
Ovih pet kvaliteta donose iskrenu budnost u svakom trenutku. Kada se povežemo sa svojim unutarnjim djetetom i razvijemo u sebi podržavajućeg roditelja, puštamo kontrolu i iluzije te polako skidamo masku koju smo tako vjerno čuvali.
Ona nam tada više ne treba jer možemo živjeti svoj život, onako kako mi želimo i u skladu sa našim najdubljim bićem. Ujedno kada sami sebi postanemo „dovoljno dobar roditelj“ ne trebamo više odnose u kojima nismo sretni i koji nam zapravo daju lažnu sigurnost te nas čine ovisnima.
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach.
Za sva pitanja, konzultacije ili dogovor savjetovanja kontaktirajte me na:
Mob:091/935-6942
Mail:[email protected]
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com/
