Kada je Freud skovao frazu prema kojoj je “ego istinsko sjedište strepnje” pokazao je duboku intuiciju. Strah od vlastitog žrtvovanja krije se duboko u svakom egu, a taj strah je često tek vrlo nesigurno kontrolirani zahtjev nesvjesnih sila da izbiju u svojoj punoj snazi. Nitko tko teži Jastvu (atmanu) ili pravom Ja, nije pošteđen tog opasnog prijelaza. Ego osjeća strah od podljudskog ili nadljudskog unutrašnjeg svijeta ili nesvjesnog, od kojih se ego prvotno oslobodio uz ogroman napor. Na tom lažnom oslobođenju danas temeljimo iluzornu slobodu. To oslobađanje zacijelo je nužan i herojski čin, ali ne predstavlja ništa trajno: ono je samo kreacija. Svi se moramo suočiti sa onim što doživljavamo u svijetu, i sve ono što doživljavamo i što nas nadvladava zapravo je neosviješteno.
Freudova psihoanaliza nije prodrla iz iskustva nesvjesnog kakvog ga tumači Istok ili ”Tibetanska knjiga mrtvih” kada se govori o tzv. Sidpa Bardu, mjestu u kojem se nalazi duša kada ne prepoznaje da je zarobljena svojim fantazmama. Dakle, tada je duša nemoćna da se ispetlja iz seksualnih fantazija i sličnih nepomirljivih tendencija koje izazivaju nemir i druga afektivna stanja. No, i pored toga, Freudova teorija je prvi pokušaj Zapadnjaka da s donje strane, iz animalne sfere instinkta, istraži psihičko područje koje u tantričkom lamaizmu odgovara Sidpa Bardu. Sasvim opravdan strah od metafizičkog, spriječio je Freuda da prodre u sferu “okultnog”.
Iako su sve podjele onog što zovemo okultno zapravo samo podjele koje radimo jer ne možemo pojmiti stvarnost cjelovito. Sidpa Bardu pripada sve ono što doživljavamo kao seksualne fantazije ili kako živimo seksualnost kroz dominaciju. Dakle, seksualnost je u lamaizmu tek prijelazna stepenica, u hinduizmu je ta stepenica označena kroz hramove boga Jame koji su opasani seksualnim činovima ljubavnika. Ukratko, potrebno je transformirati seksualnu energiju u ljubav, a to znači transformaciju muškog i ženskog principa (Shiva i Shakti, Anima i Animus, jin i jang).
Da bi mogli doživjeti emocionalnost i sve ono što zovemo ljubav, to jedino možemo ako se oslobađamo fantazmi koje privodimo u svijest i na taj način sebe više ne doživljavamo kao centar svemira već kao cjelinu svemira.
Ono što mislimo, radimo i djelujemo predstavlja naše stanje. Ako smo obuzeti materijalnim stvarima i egzistencijom onda smo sigurno u Sidpa Bardu ili svjesnosti prve čakre. To znači da ćemo se u trenutku smrti susresti s ovim fantazmama koje nas vraćaju u tijelo tj. neosviješteni ego ne vidi da su fantazme koje nam se pojavljuju u tom trenutku zapravo sve ono što smo kroz život odbijali osvijestiti. Kada čovjek umre, destruktivna božanstva koja se pokazuju čovjeku nisu destruktivna božanstva već dijelovi svakog čovjeka koji odbija osvijestiti te dijelove kao dio sebe i on tada ne može priznati da je destruktivnost upravo ono što on jest. U svakodnevnom životu to vidimo kao pritužbe ljudi na šefa ili politiku, i sve ono što ne žele vidjeti u sebi, vide u drugima.
Put spoznaje nije hobi već imperativ koji je toliko dubok da u svakom času može djelovati na naš život kada se najmanje nadamo.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
