Trebali bismo živjeti tako da svaki dan uistinu doživljavamo kao onaj posljednji. Da uživamo u sebi, jednako tako i u bližnjima. Da uvijek budemo svjesni fizičke ograničenosti i zahvalni na iskustvu koje nam je dano, ali da ne zaboravljamo koliko smo beskonačni.
Voljeli bismo vjerovati da imamo neograničeno vrijeme na ovome svijetu, u ovoj ljušturi. Voljeli bismo kad ne bismo morali doći do kraja igre, izgubiti sve ono materijalno što smo stekli za života, propasti fizički. Voljeli bismo kad ova igra ne bi imala kraj, a mi bismo ostali mladoliki, veseli i prpošni kao da nam je tek osamnaest.
Zalediti se pa se odmrznuti u nekom drugom vremenu, tek toliko da doživimo ono što će uslijediti, a mi ćemo biti uskraćeni za isto. Voljeli bismo kad bismo bili beskonačni… Uporno si ponavljamo, nesvjesni vlastite beskonačnosti.
Samo, pretjerano smo fokusirani na naša fizička ograničenja, a premalo na mogućnosti naših duša. Mi putujemo, mi smo beskonačni putnici, odabiremo dovoljan broj ruha da nas dovede do krajnje točke kompletnosti i mira. I nažalost, prilikom ponekih putovanja vrlo često zaboravljamo njegovati naš duh, a osvrćemo se više na materiju i ono što nas okružuje.
Kad bismo shvatili koliko naše duše imaju vremena, znali bismo koliko smo blagoslovljeni iskustvom života. I da se ne trebamo vezati za ovu ljušturu u kojoj koračamo. Ona je prolazna, isto kao i ljepota, isto kao i naše promjene raspoloženja.
Vrijeme prolazi i nikoga ne štedi, fizički svi ćemo jednom naletjeti na zid, shvatiti da imamo limite i da ne možemo nadmudriti Njega. Shvatit ćemo da to vrijeme od kojeg grčevito zaziremo jer ne želimo razmišljati o prolaznosti, zapravo jest jedna velika iluzija, kreirana samo da nama pojača doživljaj u ovim ulogama i ubrza naše djelovanje.
Istina je, vrijeme i beskonačnost idu ruku pod ruku, uvijek će ih biti zajedno. A nas neće uvijek biti u ovome obliku, u ovim ulogama.
No, trebali bismo odvojiti ulogu od duše, trebali bismo živjeti zahvalno i svjesno, svjesni da ćemo protjecati kao rijeke i mora, spajati se s drugima, razdvajati, umirati i rađati se iznova u novim dimenzijama. Trebali bismo na trenutak barem osvijestiti koliko smo veliki, jer nismo prolazni koliko mislimo da jesmo.
Sve što za života učinimo, ostavlja neizbrisiv trag, nebitno kakve uloge smo ovdje odabrali. Jer, nosimo jedni druge kao trajni pečat na dušama, utkani smo u njih kao i oni u nas, ponekad toliko jako da nam se ne raspoznaju granice.
Dijelimo najsvetiji dio sebe s drugima, dijelimo naše duše. I ostavljamo unikatan trag u vječnosti, tako da se nosimo iz života u život i opet iznova prepoznamo jedni druge. Tražiš li utjehu i ljepotu, nema li veće od ove istine?
Što god napravili i kako god završili, uvijek će dio nas postojati u nekome, kao što ćemo mi dalje koračati s obrisima dragih nam ljudi. Ne trebamo se truditi dokučiti život, ni pronaći eliksir života kako bismo stali na kraj smrti.
Trebali bismo živjeti tako da svaki dan uistinu doživljavamo kao onaj posljednji. Da uživamo u sebi, jednako tako i u bližnjima. Da uvijek budemo svjesni fizičke ograničenosti i zahvalni na iskustvu koje nam je dano, ali da ne zaboravljamo koliko smo beskonačni.
Da ne trošimo naše vrijeme uzalud, jer došli smo ostvariti sve uloge koje smo si namijenili negdje gore, i da u svemu tome ipak i pronađemo vrijeme tek za puko egzistiranje. Gdje će nam biti dostatno stopiti se s prirodom i tišinom, kako bismo iznova pronašli mir u sebi i dalje dijelili svoje darove s drugima.
Sat neka vam bude podsjetnik da imamo beskonačno vremena da živimo sve verzije nas. Isto tako neka vam bude i podsjetnik, da u ovoj koži imate limit i da se potrudite svoj život dovesti u red. Svjesni da će jednog dana igra prerasti na višu razinu, ali zahvalni jer ste bili dio baš ove igre.
Vrijeme je dragocjeno, mi ga kao duše imamo jako puno, ali kao ljudi tek smo treptaj u beskonačnosti prekrasnog svemira. Cijenite svaki dio putovanja i života, cijenite sebe i konačno zaživite ono za što ste poslani ovdje. Namaste.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
