Čovjek iz svoje iskonske želje za učenjem, pronalaženjem Istine, vječito traga. Nekad mu se posreći i nađe dobar put, ali najčešće je, zbog neznanja, nesiguran, teško se odlučuje ostaviti stare navike tako da je prisiljen na lutanje. Neki i prihvate novo vjerovanje, novi i brži put, ali teško odustaju od starih navika. Ne mijenjaju svoju suštinu, postaju rafiniraniji, ali ne i iskreniji prema vjeri.
Promjena imena Boga u kojega vjeruju i promjena liturgijskog procesa ne donose kvalitetu. Promjena mora nastati u iskrenoj želji. Nakon toga nastat će i u srcu, ali puno sporije jer podivljali um uvijek radi i teško odustaje od starih navika. Promjena vanjštine ne mijenja suštinu.
Um je poput majmuna
Za ljudski um Vivekananda kaže da je poput majmuna kada mu netko da vina, zatim ga ubode škorpion i poslije u njega uđe demon. Ljudski je um poput tog majmuna; neprekidno je aktivan po vlastitoj prirodi, a potom postaje opijen vinom želja, povećavajući tako svoj nemir. Nakon što želja zavlada, dolazi ubod škorpiona – ljubomora na uspjeh drugih, a na kraju svega demon ponovo ulazi u um, čineći da o sebi misli kao o nekom vrlo važnom.
Naša se želja mora transformirati u čistu želju za služenjem Gospodina. Mora se promijeniti iz materijalne u transcendentalnu, kakva je u suštini sama ljubav prema Svevišnjem jer Ga jedino tako možemo shvatiti. Šrila Prabhupada (A.C. Bhaktivedanta Swami) navodi izvod iz knjige Bhakti-rasamrta-sindhu (1.2.234.): „Nitko ne može shvatiti Krišnu tupim materijalnim osjetilima. On se razotkriva bhaktama koji Ga transcendentalno služe s ljubavlju, zadovoljan njihovim predanim služenjem.“
Na Zapadu postoji sklonost imenovanju pojedinim religijskim pravcima. Šrila Prabhupada kaže da je svako imenovanje – ja sam kršćanin, budist, muškarac itd. – neiskreno. To je, ustvari, materijalistički stav. Duša ne prihvaća takva imenovanja. Iz ovog je jasno vidljiva razlika između duhovnosti i religijskog opredjeljenja koje je predmet manipulacije jer je uspostavljeno na materijalnim principima. Suština vjerovanja izgubljena je, ostali su zapakirani samo materijalni interesi.
Mirabaina posvećenost
Krasan primjer potpune posvećenosti i vjere u Gospodina predstavlja pjesnikinja Mirabai, koja je živjela početkom petnaestog stoljeća oko 220 km jugozapadno od Delhija. Priča kaže da je u njihovu kuću dolazio nekakav mudrac koji je imao Krišnin murti (Božanstvo Svevišnjega Gospodina ustoličeno radi redovitog obožavanja) koji je ona poželjela imati kako bi ga obožavala, ali mudrac ga se nije htio odreći. U snu mu se ukazao Krišna koji mu je rekao da preda murti Miri, što je on i učinio. Mira je obožavala Krišnu u obliku murtija i svakodnevno prinosila ponude hrane prvo Krišni pa je tek onda ona jela. U jednoj svojoj pjesmi Mira kaže kako je u snu vidjela da se udaje za
Gospodina. Kasnije se udala za Bhoja Raju.
Brak je dogovoren iz političkih razloga kako bi se rodbinskim vezama ojačale državice koje su bile u međusobnim sukobima. Brak je kratko trajao jer joj je muž napustio tijelo tako da praktički nije ni konzumiran, što se da zaključiti iz njenih pjesama. Mirabai je ostala nezaštićena i u nemilosti njegove obitelji. Život je potpuno posvetila Gospodinu. U kuću su joj dolazili sadhui (sveci), što obitelji nije odgovaralo. Htjeli su je se riješiti pa su je pokušali i ubiti. Donijeli su joj otrovanu hranu. Ona ju je primila kao i obično te je ponudila prvo Gospodinu ništa ne sumnjajući jer je bila čista duša. Nakon toga išla je probati hranu. Obitelj je očekivala da će naći njeno mrtvo tijelo, no, na svoje veliko čuđenje, zatekli su Miru u meditaciji.
Ubrzo poslije toga napustila je dom i počela posjećivati svetišta skladajući pjesme voljenom Gospodinu. Nakon odlaska, obitelj je doživljavala velike nevolje pa je kralj poslao nekolicinu svećenika da zamole Miru da se vrati. Ne znajući što učiniti, Mira se povukla u hram Ranachor s namjerom da vrijeme provede u molitvi. Priča dalje kaže da joj se tijelo stopilo s murtijem Božanstva. Ušla je u oltar i tako napustila ovaj svijet. Vjera u Gospodina neutralizirala je i sam otrov u hrani kojega Mira nije bila ni svjesna.
Ovaj primjer nije za čuditi. Poznati su primjeri uspješnog liječenja u Indiji teškim metalima arsenom i drugim, što moderna farmacija smatra nemogućim. Suvremeni liječnici na Zapadu u masi slučajeva propisuju lijekove s placebo efektom, koji također pomažu. Bitna je vjera pacijenta, koja pomaže nutarnji efekt samoizlječenja. Postoji mnogo priča i osobnih iskustava koji mogu potvrditi izneseno. Netko kome se u životu ostvaruju sve materijalne želje, dok sam ne osjeti nedaće na svojoj koži, teško će prihvatiti istinsku vjeru u Gospodina. Takva je osoba u suštini vrlo nesretna.
Vjernik i agnostik
Postoji priča o B. Paskalu (19. stoljeće) koji je proučavao zakon vjerojatnosti, gdje on govori o kršćaninu vjerniku i agnostiku koji se na neki način klade u vječnost. Kršćanin misli da nečega ima, a agnostik kaže „vidjet ćemo“. Ulog oklade njihov je život, okladu može dobiti ili jedan ili drugi. Ako života u vječnosti nema, okladu dobiva agnostik, a vjernik se uzaludno odrekao životnih užitaka. Ako života ima, okladu dobiva vjernik. Bit će nagrađen vječnim blaženstvom, a agnostik vječnim prokletstvom. Paskal na kraju kaže: „Vjernik malo ulaže, a zauzvrat može dobiti neizmjerno mnogo. Agnostik ulaže mnogo (mogućnost vječnog prokletstva), a za uzvrat može dobiti malo (poneko prolazno zadovoljstvo).“ Kao zaključak kaže: „Uvijek je bolje kladiti se na velik dobitak s malom mogućnošću gubitka, nego na mali dobitak s velikom mogućnošću gubitka.“
Ovo je pouka za materijaliste. Vjerniku ni na kraj pameti nije nikakva oklada, on ima svoj put, za njegov trud i vjeru plaća nije velika – duhovno zadovoljstvo, ali je zato mirovina neizmjerna – vječno blaženstvo. Na nama je izbor. Gospodin jedini daje puno pravo izbora, ne remeti našu volju. Čak i ako pogriješimo pod uvjetom da smo iz toga nešto naučili i to ne ponavljamo, bit će nam oprošteno. Božja ljubav i milost neizmjerne su. Na naš jedan korak ka Gospodinu, On uzvraća sa stotinu koraka prema nama.
Tomislav Prašević
Iz knjige “Tijelo – Kavez za dušu”
