Iskustva bliska smrti i izvantjelesna iskustva (koja se nazivaju različitim skraćenicama: NDE, OBE, OOBE), dokazuju da svijest može postojati posve neovisno od grube materije (tijela) i istančane materije (uma). U svim razdobljima povijesti, ljudi iz svih dijelova svijeta izvješćivali su o takvim iskustvima.
U svojoj interkulturnoj studiji Dean Shields je napisao (1978., str. 697): “Pri istraživanju vjerovanja u izvantjelesna iskustva (OOBE [out of body experience]) upotrebljeni su podaci iz gotovo 70 ne-zapadnjačkih kultura. Iz tih podataka proizlazi da se vjerovanja u izvantjelesna iskustva pojavljuju u oko 95% svjetskih kultura i da su, unatoč strukturalnoj i zemljopisnoj različitosti tih kultura, zapanjujuće slična. Utvrđeno je da su 3 uobičajena objašnjenja takvih vjerovanja, koja su istražena – teorija društvene kontrole, krize i snova – neprikladna. S obzirom na to, postoji mogućnost da su specifičnost i općenitost vjerovanja u izvantjelesna iskustva jednostavno odgovor na stvaran događaj, tj. na stvarno postojanje izvantjelesnih iskustava.”
Dokazavši stvarno postojanje svjesnog ‘ja’, sposobnog da prima osjete neovisno od grubog fizičkog tijela, izvantjelesna iskustva pružaju temelj za zaključak o postojanju svjesnog ‘ja’ koje nadživljuje smrt grubog fizičkog tijela.” Kako veli sam Sheils (1978., str. 700): “Prije nego li razmotrimo pitanje opstanka, primorani smo utvrditi postoji li uistinu ‘nešto’ što može opstati.” Osim anegdotskog interkulturnog dokaza, i medicinsko i znanstveno istraživanje podupire ideju o svjesnom ‘ja’ koje može postojati neovisno od uma i tijela.
Istraživanja Kenneth Ringa
Neka od najsustavnijih istraživanja iskustva bliska smrti (NDE (near death experience) proveo je Kenneth Ring, kojega su zanimale popularne knjige Elisabeth Kubler-Ross i Raymonda Moodyja o takvim iskustvima. Premda se slagao s njihovim zaključcima, Ring je smatrao da ta tema iziskuje mnogo znanstveniji pristup (Ring, 1980., str. 19). Ring je okupio ispitanike stare najmanje 18 godina, koji su bili na rubu smrti ili zbog teške bolesti, nesreće ili pokušaja samoubojstva. Neki su ispitanici uzimani na temelju preporuka bolnica i psihijatara, neki su se odazvali na novinske oglase, dok su ostali bili dobrovoljci koji su za to istraživanje saznali na druge načine. Pritom nijedan od ispitanika nije bio upoznat s predmetom istraživanja, niti su ispitanici bili plaćeni za sudjelovanje u tom ispitivanju.
Izabrano je ukupno 120 ljudi, koji su prije ispitivanja bili ohrabreni da opišu svoja iskustva bliska smrti. Nakon toga su im pažljivo postavljana pitanja s ciljem utvrđivanja “postojanja ili nepostojanja različitih sastavnica temeljnog oblika iskustva kakvog je opisao Moody.” (Ring, 1980., str. 28). Ispitanicima je rečeno da njihov identitet neće biti objavljen u konačnom izvješću. Dopušteno im je da se informiraju o svrsi istraživanja, no tek nakon što budu podvrgnuti ispitivanju. Ispitivanja su obavljena u razdoblju od svibnja 1977. do svibnja 1978.
Ring izvješćuje (1980., str. 29): “Ispitano je ukupno 120 ljudi koji su doživjeli 104 iskustva bliska smrti. Među njima je bilo 52-je ljudi koji su se nalazili na pragu smrti zbog teške bolesti, 26 zbog posljedica teške nesreće, a 24 zbog posljedica pokušaja samoubojstva.” Otprilike polovicu ispitanika tvorili su muškarci, drugu polovicu žene, od kojih su svi osim sedmorice bili pripadnici bijele rase. Gotovo su svi bili vjernici. Prosječna starost ispitanika u doba doživljenih iskustava bliska smrti bila je oko 38 godina. Trećina subjekata ispitana je u roku od godinu dana nakon doživljenih iskustava, a 60% u razdoblju od dvije godine. Ring je usporedio izvješća o obavljenim razgovorima s popisom značajki osnovnog oblika iskustva bliska smrti iz Moodyjeve knjige Life After Life.
Te značajke i njihove relativne vrijednosti bile su sljedeće (Ring, 1980.. str. 32-33):
- osjećaj smrti (1 bod);
- osjećaj ugodnog spokoja (2 ili 4 boda ovisno o snazi osjećaja);
- osjećaj odvajanja od tijela (2 ili 4 boda ovisno o osebujnosti opisa);
- ulazak u područje tame (2 ili 4 boda ovisno o postojećim kretanjima);
- čuju se glasovi ili osjeća nečija prisutnost (3 boda);
- osvrt na dotadašnji život pojedinca (3 boda);
- pojedinac vidi svjetlost (2 boda);
- pojedinac vidi prekrasne boje (1 bod);
- ulazak u svjetlost (4 boda);
- susret s vidljivim duhovnim bićima (3 boda).
Ocjenjivanje se vršilo u omjeru od 0 do 29 bodova, a obavljala su ga tri suca koji su trebali suglasno dodijeliti svaku pojedinu ocjenu. Za ispitanike koji su imali manje od šest bodova, utvrđeno je da nisu doživjeli Moodeyev tip iskustva bliska smrti. Bodovi od 6 do 9 upućivali su na umjereno iskustvo blisko smrti, a više od 10 bodova smatralo se dubokim iskustvom bliske smrti. Ring je ustanovio da je 49 njegovih ispitanika (48%) opisalo iskustva sukladna Moodvevu opisu ‘osnovnog tipa iskustva’ (Ring, 1980., str. 32). Medu njima je 27 ispitanika (26%) doživjelo duboko, a 22 ispitanika (22%) umjereno iskustvo bliske smrti.
Zanimljivi su opisi nekih Ringovih ispitanika o takvim iskustvima.
Sestra jedne ispitanice radila je kao medicinska sestra u bolnici u kojoj je ispitanik doživio iskustvo blisko smrti tijekom pružanja hitne pomoći nakon srčanog udara. U tom stanju bliskom smrti, ispitanica je vidjela svoju sestru kako dolazi u bolnicu. “Ušla je u bolnicu nedugo nakon oglašavanja znaka za uzbunu, te došla u sobu za hitni prijam gdje je radila i netko joj je rekao što se događa, nakon čega je hitro došla gore. Vidjela sam je dok je to radila, vidjela sam je kako se uspinje liftom.” Ispitaničina je sestra poslije potvrdila da je radila točno ono što je vidjela u viziji (Ring, 1980., str. 51).
Iskustvo liječnika dr. A. S. Wiltsea
Ring je u svojoj knjizi opisao i slučaj o kojemu je izvorno izvijestio britanski istraživač parapsihologije, E W. H. Myers, u svom klasiku Human Personality and Its Survival of Bodily Death. Ispitanik je bio liječnik dr. A. S. Wiltse, koji je 1889. teško obolio od trbušnog tifusa. U trenutku kada je padao u komu, osjećao se pospano i počeo je gubiti svijest. Liječnik koji ga je liječio, dr. S. H. Raynes rekao je da Wiltse četiri sata nije pokazivao otkucaje bila ili srca. Tijekom tog vremena Wiltse je doživio sljedeće iskustvo: “Iznova sam se probudio u stanju svjesnog postojanja i ustanovio da se još uvijek nalazim u tijelu, premda moje tijelo i ja više nismo imali nikakvih zajedničkih interesa.” Osjećao je da je on, živa duša, ‘isprepleten’ tjelesnim tkivima. No, tada su veze s tjelesnim tkivima počele pucati i on ie izašao iz tijela kroz glavu. “Činilo mi se da sam proziran, plavkast i potpuno nag”, rekao je Wiltse. “Kada sam se okrenuo, lijevim sam laktom dotaknuo ruku jednog od dvojice gospodina koji su stajali pokraj vrata. Na moje iznenađenje, njegova je ruka prošla kroz moju bez ikakva otpora, pri čemu su se rastavljeni dijelovi iznova međusobno spojili, kao što se i zrak iznova spaja.” Wiltse je potom pogledao svoje mrtvo tijelo. U tom su se trenutku otvorile oči na tijelu koje je ležalo i Wiltse se ponovno našao unutar njega, rekavši u sebi: “Što mi se, za Boga, dogodilo? Moram li opet umrijeti?” (Ring, 1980., str. 230).
Ring je rekao da se iskustvo blisko smrti može najbolje objasniti kao izvantjelesno iskustvo (1980., str. 232). Nešto se odvaja od ovoga tijela, premda se Ring uzdržava od uporabe riječi duša, za koju smatra da nije prikladna kao znanstveni pojam zbog različitih značenja koja joj pridaju različite religije. To se može izbjeći dobrom definicijom pojma duša. Osobno nemam ništa protiv Ringova rješenja. On kaže (1980., str. 233): “Zadovoljit ću se tvrdnjom da nam izvantjelesna iskustva pružaju empirijski navještaj mogućeg podrijetla koncepta duše. U tom smislu, sklon sam ograničiti njezinu primjenu u religijskim kontekstima. Međutim, na temelju pretpostavke odvajanja od tijela, podržavam pretpostavku da svijest (sa ili bez drugog tijela) može djelovati neovisno od fizičkog tijela.”
U knjizi Heading Toward Omega (1984.), Ring je zabilježio rezultate daljnjih istraživanja koja su dodatno potvrdila njegovo tumačenje iskustva bliskog smrti kao izvantjelesnog iskustva. U toj je knjizi iznio još neka izvješća o takvim iskustvima, uključujući ona u kojima subjekti ulaze u svjetlost kao ‘čiste svijesti’ i telepatski komuniciraju s prijateljskim duhovnim bićima, koja im daju prosvjetiteljske poruke.
Iskustvo gospodina Dipponga
Jedan ispitanik, naveden kao gospodin Dippong, rekao je da je posljednje što se sjeća prije ulaska u stanje blisko smrti bilo da se molio Bogu. Nakon toga je ušao u drugo stanje svijesti. “Nalazio sam se na gustom pašnjaku s cvijećem. Bilo je neko drugo mjesto, drugo vrijeme, a možda čak i drugi svijet.” Začuo je zvuk nezemaljske glazbe. Sve što se ondje dogodilo razlikovalo se od svega što je do tada doživio, a ujedno mu je na neki način bilo i poznato. Kao i mnogi drugi ispitanici, rekao je da to iskustvo ne može opisati riječima. Iz svjetla prekrasnih boja izašlo je prekrasno, blistavo biće, za koje je pomislio da je možda njegov stvoritelj. To zlatom obasjano biće, koje mu se učinilo neobično poznatim, isijavalo je svjetlošću i ljubavlju. Postao je svjestan i prisutnosti drugih živih bića. Osjetio je da su sva živa bića dio svjetla i da je svjetlo dio njih (Ring, 1984., str. 61-66).
Annino iskustvo
Ispitanica imena Ann opisala je iskustvo blisko smrti, koje je doživjela pri porodu drugog djeteta 1954. U trenutku šoka, osjetila je kako se brzo uspinje prema svjetlosti u daljini. Za sobom je ostavila svu bol i obuzeo ju je osjećaj mira i ljubavi. U tom je stanju osjetila da će joj uskoro pristupiti neko biće. Kada ga je ugledala, osjećala se kao da vidi najdražeg prijatelja. To joj je biće telepatski obznanilo da je došlo uzeti njezino dijete. Ann je bila sretna, no ubrzo je osjetila i tugu spoznavši da nema dijete. “Suosjećajno me potapšao po dlanu i uvjerio me da sam majka i da imam dijete, no da je ono zacijelo iz nekog razloga zadržano”, prisjeća se Ann u pismu Ringu. “Onda je mahnuo rukom kroz prostor koji nas je razdvajao i magla je iščezla. Tada sam ugledala medicinske sestre, liječnika i moje dijete u rodilištu.” Biće koje je Ann vidjela reklo joj je da će joj dijete živjeti samo četiri dana. A kada je saznala da to ne može ni na koji način spriječiti, odbila je vratiti se, na što joj je biće reklo da se mora vratiti, jer njezino vrijeme još nije stiglo. Ono je došlo po njezino dijete, po koje će se vratiti nakon četiri dana. Utješena tim riječima, Ann je bila spremna vratiti se. Kada se probudila, osjetila je na licu udarce medicinske sestre koja ju je dozivala imenom. Saznala je da je rodila djevojčicu, koju je nazvala Tari. Iako je osjećala da nešto mora reći bolničkom osoblju, nije se mogla točno sjetiti što. Drugoga je dana Annin liječnik saznao da Tari boluje od moždanog krvarenja i da će vjerojatno uskoro umrijeti, što se četvrtoga dana i dogodilo. Liječnik je rekao sestrama da Ann o tome ništa ne govore, jer joj je želio osobno reći tužnu vijest. No, iz nepoznatog razloga to nije učinio dovoljno brzo. Kada je stigao dan Annina otpuštanja iz bolnice, medicinska joj je sestra rekla: “O, Bože! Vaš je liječnik već trebao stići! Premda vam ne bih smjela reći, ne mogu dopustiti da i dalje vjerujete da je Tari živa. Umrla je rano jutros.” Ann se tada sjetila svog iskustva bliskog smrti (Ring, 1984., str. 77-84).
Ring je svoju studiju nazvao grčkom riječi omega, jer to je posljednje slovo grčkog alfabeta, radi čega se može protumačiti kao kraj života ili određenije, životni cilj. Za Ringa, (1984., str. 252) taj je cilj predstavljao evoluciju svijesti. Smatrao je kako je iskustvo blisko smrti (1984., str. 255) “samo dio obitelji srodnih transcendentalnih iskustava” koja pridonose toj evoluciji, koju karakterizira “oslobađanje do tada uspavanih duhovnih potencijala”.
Michael Cremo
