Jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila u iskustvu umiranja od raka je važnost bezuvjetnog voljenja same sebe. Upravo spoznavanjem ljubavi i bezuvjetnim prihvaćanjem sebe, izliječila sam se i vratila u život s ruba smrti. Na mojim radionicama i obraćanjima publici poručujem: “Zavolite svoj život kao da vam o tome ovisi, jer zaista i ovisi.”
Piše: Anita Moorjani
Iskustvo s ruba smrti uvjerilo me u moju osobnu životnu svrhu, biti tko zaista jesam u punini i izraziti svoju autentičnost bez imalo straha. Ono najvažnije što sam spoznala jest da se nikada neću moći u popunosti izraziti sve dok ne postanem kadra u potpunosti se prihvatiti i zavoljeti. Doseg neustrašivosti i ekspresije u izravnoj je koleraciji s time koliko se volim i prihvaćam.
Ako ste poput mene, osjećat će te da je ideja voljenja sebe u teoriji nešto sasvim drugo od učinkovite ljubavi prema sebi u praksi. Mnogi od nas dolaze iz kultura i društava, koje ne samo da ne promiču ljubav prema sebi, samopoštovanje i vrednovanje vlastite osobe i zadržavanja sebe na prvom mjestu, nego ih često osuđuju. Čini se kao da živimo u izvrnutom, naopakom svijetu, koji je u čvrstoj opoziciji svemu što nam zaista pomaže i zapravo se spotičemo o istinu koja nam ukazuje kako živjeti radosno jer smo zbog prakticiranja životne radosti često osuđivani.
U nastavku navest ću najčešće mitove i uvjerenja koja nas udaljavaju od života u potpunosti:
MIT 1: Je li sebično voljeti sebe?
Kako bismo ga rastjerali, uočite njegovu suprotnost: kako izgleda život kada se ne volimo, kada se ne vrednujemo? Osjećamo se nevrijednima, nazaslužnima, nedostojnima i takva osoba postaje potrebita zadovoljavanja tuđih kriterija kako bi se osjećala vrijednom i zaslužnom ljubavi, jer smo uvjerenja kako je samoispunjenje sebično.
Takva osoba bila sam i ja. Bila sam potrebita, ona koja udovoljava drugima, jer mi je trebala njihova potvrda kako bih se osjećala vrijednom. Sada zapažam kada se volimo, ne treba nam potvrda drugih kako bismo bili ono što jesmo. Dapače, sposobni smo posve se ispuniti, biti radosni bez obzira na izvanjski svijet, netko tko je sam po sebi poželjno društvo, nasuprot onih u potrebitosti zbog duševne rupe koju netko drugi mora ispuniti.
MIT 2: Voljenje sebe podrazumijeva konstantnu i previsoku pažnju i brigu o sebi
Ljudi mi često izražavaju da to što nalaze vremena u svojim gustim rasporedima kako bi si posvetili vrijeme za meditaciju, uživanje u mirisu cvijeća, manikuri, odlasku frizeru ili na masažu, u osnovi trošenjem novca na sebe ili darivanjem pažnje. Govore mi: ali to mora značiti da se cijenim i volim, pa ipak moj život i dalje ne funkcionira.
Iako podržavam uloženo vrijeme za brigu i skrb o sebi i ono što nam donosi užitak, ono što bih željela naglasiti što ljubav prema sebi uistinu podrazumijeva. Voljeti sebe znači voljeti se upravo u trenutku kada smo pogriješili, kada se osjećamo loše i kada nam se čini da nam je malo toga preostalo. Kada nam se čini da su svi drugi na planetu protiv nas i kada nas nitko ne razumije. Tada je važno pogledati se u ogledalo i samome sebi poručiti: “ Nije važno što netko drugi misli, ja sebe neću ostaviti na dnu, neću se napustiti. Ostat ću na svojoj strani!”
MIT 3: Ljubav prema sebi poriče naše slabosti
Mnogi vjeruju da će ljubav prema sebi uroditi poricanjem naših mana i tobožnjih pogrešaka te da će se pretvoriti u isključivo afirmiranje sebe kao neporecivog i vrijednog. To svakako nije slučaj. Nije riječ o tome da se konstantno precjenjujemo i uzdižemo govoreći si kako smo fenomenalni. Upravo se o tome radi o voljenju ISTINSKOG sebe! O voljenju duše. Nekada s glinenim nogama, posrnulog ispod kriticizma, onog koji nekada i razočara svoje okruženje. Radi se o posvećenosti da ćemo ostati uz samoga sebe čak i onda kada nitko drugi to ne učini. To je ono što ljubav prema sebi podrazumjeva.
MIT 4: Važno je ostati pozitivan unatoč izvanjskim okolnostima
Iako nije loše biti pozitivnog stava, otkrila sam da sam čitajući knjige samopomoći koje protežiraju snagu pozitivnog mišljenja i upućuju na utjecaj misli u kreiranju realnosti, razvila strah od “negativnih” misli. Kada god sam se osjetila prestrašenom ili nesigurnom zbog negativnih misli, poricala sam ih, susprezala i odbacivala, vjerujući da njima doprinosim negativnom razvoju stvarnosti. Neposredno nakon iskustva umiranja od raka, shvatila sam koliko je takvih misli u meni bilo potisnuto. A upravo je to njihovo potiskivanje uzrokovalo oboljenje. Napokon, osvijestila sam da nisu negativne misli te koje kreiraju moju stvarnost, nego moje emocije. I to je to. Koliko se više volim, toliko je bolji moj izvanjski svijet. Što se više volim i vrednujem, više blagodati primam. Što je ta ljubav manja, osjećam se nevrijednom za primanja blagodati u moj život.
Ako uporno potiskujem izvjesne emocije i osjećaje u sebi prosuđujem se kao negativnu osobu, i silim se na pozitivne misli, poruka koju si šaljem jest: “s mojim mislima nešto nije u redu, ne bih smjela imati takve misli.” I time u osnovi poričem tko sam, i kako se osjećam. To nije nešto što bi ljubav uradila i nije zdravo usaditi sve te osjećaje u sebe. Shvatila sam da je će pozitivnost biti rezulatom tek iskrenosti i autentičnosti.
Prevela: Sanja Klaić
Izvor: alternativainformacije.com
