Svi smo čuli za staru izreku da je šutnja zlato. No, je li uistinu tako u današnje vrijeme, ili u bilo koje vrijeme? Koliko nam šutnja može pomoći, a koliko nam je odmogla?
Nisu se revolucije dizale šutnjom iz protesta, niti mirnim stajanjem u mjestu. Isto tako, promjene koje kroz život naviru, ne naviru lagano, tiho i neprimjetno, nego burno, glasno, munjevitom brzinom. Ondje, gdje počiva šutnja, skrivaju se naši strahovi da skočimo u svijet, pokažemo svoje pravo lice.
Svi smo heroji, kad je riječ o onome za što se riječima zalažemo, no, prakticirajući tu šutnju previše, zaboravili smo djelovati, sakrili smo se da nas ne proguta mrak. Koliko smo onda heroji, kad ne znamo reći ono što nam smeta, promijeniti ono što nas guši, ukazati drugima na njihove propuste, reći ne nasilju, jadu, krađama, nevoljama?
Jesmo li dostojni ovoga života koji živimo, ukoliko gmižemo po tlu bojeći se vlastite sjene, ako tišinu koristimo kao izgovor za nedjelovanje?
Provlačimo se kroz stupce i redove, misleći da će netko drugi učiniti ono što je potrebno da bi se sve izbalansiralo, a svijet bio ljepše mjesto za življenje. Nemamo vremena danas, zasigurno će imati netko drugi. Netko će negdje ipak zastati, osvrnuti se oko sebe, pomoći nepoznatima, onima pored kojih smo i mi jednom koračali, bez da smo pogleda skrenuli.
Widget not in any sidebars
Netko će čarobnim štapićem mahnuti, kako bi uklonio svu silnu nepravdu nanesenu svim bićima. Netko će se boriti za radna mjesta, dok mi sjedimo doma i razmišljamo koliko smo zapravo pomogli samo razmišljanjem u tom smjeru. Hoće li, zaista?
Čemu učimo svoju djecu, tako što se provlačimo kroz život kao slijepi putnici? Zašto ih učimo da ne podižu glasove, kad se nešto radi u njihovu i našu štetu?
Previše šutnje, dovodi do društva straha, umotanog u vlastitu čahuru, nesposobnih brinuti se o sebi, kamo li o drugima. Ljudi koji će samo pričati i kukati, ali nisu navikli ništa poduzimati. Čekaju Godota, u nadi da će ih spasiti i podići s dna na kojem se nalaze.
Koga čekati, zašto čekati, zašto ne djelovati? Zašto ne reći NE svim onim ružnim stvarima koje nam nameću, reći NE onim ljudima koji nas iscrpljuju? Zašto ne reći DA životu, onakvom kakvim ga želimo živjeti. Reći DA hrabrosti, odvažnosti, snovima, trudu, upornosti, entuzijazmu, pozitivnosti?
Lakše je reći ne. Lakše je koračati utabanim putevima, koje su krojili drugi, kako bismo se i mi nečujno provukli, ne ostavili tragove u vremenu. Jer, nije bitno ostaviti trag, bitno je ne zamarati se tijekom svog života, kad ionako nećemo zadržati glavu na ramenu, je l’?
Lakše je prepustiti kormilo onima, koji koriste priliku ostvariti sebe tako da idu preko drugih. Lakše je kao noj gurnuti glavu u pijesak, jer vas ne zanima što se događa unutar vas, kamo li okolo vas.
Tužnog li čovječanstva, natopljenog lažnom nadom i iskrivljenim idealima. Tužnih li sjenki svakodnevno, koje u materijalnim bogatstvima traže izlaz iz košmara duše, ne prepoznajući ono što ih razdire na pola i pretvara u hodajuće mrtvace.
Trgni se, ti usnuli čovječe, dok si živ, dok krv i dalje kola tvojima venama, mada odveć usporeno i ustaljeno. Napumpaj se entuzijazmom i onim mogućim, umjesto što se svakodnevno hraniš nemogućim. Ostvari snove tako da ih pretvoriš u nešto dostižno, ali budi svjestan cijene koju ćeš platiti. Neka ta cijena ne budu bližnji ti ljudi, neka ta cijena ne bude tvoj mir.
Očekuj čuda i ono nemoguće, neočekivano. Živi život tako da mu svakodnevno pokazuješ zube i tražiš još izazova, nego što se nerado skrivaš od njega.
I jedno upamti, šutnja nije zlato onima koji se za goli život bore. Šutnja nije zlato onima koji su na svojim plećima nosili strašne nedaće. Šutnja nije zlato, ni meni ni tebi, jer šutnja ne mijenja mnogo toga, ne utječe na ljude kao prodoran vrisak i lekcija.
Šutnjom brani svoju svetinju, šutnjom odmakni sebe ponekad od svijeta, kako bi shvatio svoju srž. Ali, šutnju ne koristi kao jedino oružje u borbi kontra nepravde. Jer, ima mnogo onih koji ne spoznaše svoj glas, čekaju na tebe i mene, da bismo učinili to umjesto njih.
Ako možeš drmati planine, spajati svjetove, spriječiti svakodnevnu nepravdu time što ćeš nekome biti svjetlost i podrška, budi bez ustručavanja.
Svijetu treba ljudi, koji će na svako nametnuto ne stvoriti prolaz ka onome da. Treba mu ljudi koji će dizati pokrete, stvarati ljepše sutra, vjerovati u nemoguće.
Podigni svoj glas, učini nešto korisno svakodnevno, pomozi, te iznad svega budi čovjek u pravom smislu te riječi i svojim primjerom ukaži drugima put.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
