U posljednje vrijeme vrlo intenzivno razmišljam o ljudima koji žive u sredini. Na pola. Na pola života, na pola samih sebe. I oko sebe imam ljude koji žive na tom napučenom polu – na pola.
Ako se okrenete oko sebe vidjet ćete da je takvih ljudi najviše. Žive normalnim životom. Normalnim koji u sebi podrazumijeva da unutar njega postoji još mnogo neistraženih područja. Kao da su dotaknuli od svega pomalo. Od sreće, tuge, uspjeha, neuspjeha, bogatstva i bijede. U tom životu u kojem žele ispuniti sve njegove važne zadatke nikad nisu imali priliku visoko poletjeti, ali ni nisko pasti. Morali su održavati ravnotežu jer je mnogo toga ovisilo o njima. Najviše posao i obitelj. To su oni ljudi koje susrećemo na ulici. To su ljudi koji žive oko nas i u nama. To su ljudi koji su u neko doba racionalizirali svoje postojanje poštujući društvene norme i uzuse, poštujući nepisane zakone o svojoj dobi i što bi u njoj trebali učiniti.
Ipak, mnogi od njih na tvoj svojoj polovici življenja i dalje imaju želju istražiti svoja neistražena područja. Zakoračiti na neka nova kopna i zaploviti nekim drugim vodama. Imaju želju ostvariti ono o čemu sanjaju.
Danas je IN pričati i pisati kako je moguće ostvariti snove, dosegnuti zvijezde. Jedino i isključivo o čemu to ovisi smo mi sami. Potrebna je naša odvažnost i snaga. Potrebno je odlučiti da smo odlučili! Da odbacujemo sve ono što ne želimo i zauzimamo se za sebe! Jer, predugo smo to odgađali. Predugo čekali. Ako to ne napravimo sada, kada ćemo?
No, što to u svojoj suštini znači? Znači da smo odlučili napraviti nešto što na kraju može rezultirati vrlo upitnim krajem. Pitanje je podržava li način života na pola takve pothvate? Je li to u njegovim tvorničkim postavkama? Može li život na pola uopće podnijeti takve odluke?
Na sve strane jako je atraktivno opravdavati taj pad koji će se možda (ili vrlo izvjesno) dogoditi jer ćemo nakon njega biti nagrađeni najslanijim promjenama o kojima smo oduvijek sanjali. Jedino što moramo jest pokazati svoju odvažnost da smo spremni dotaknuti dno kako bismo se popeli do vrha. To je jako zgodan i filmičan prijedlog i lijepo je u toplini svoga kreveta prije nego što zaspimo razmišljati kako će doći dan kada ćemo i mi napraviti taj potez.
Ipak, realnost je malo drugačija. Osim faca koje iza sebe imaju svladane te dubinske i visinske vertikale i koje doticale samo dno (tako barem govore) a sada nam se smješkaju savršeno lijepi u svojoj sreći predlažući nam da na neki način učinimo isto. Da bi postigao ono što želiš – moraš biti spreman na sve. I to je ok savjet. Za one koji su to u stanju.
Ipak na sredini te vertikale nalazi se cijela ona vojska ljudi koji i dalje imaju svoje velike želje i dok ih tentate da odbace sve, da krenu, da odluče, da smognu snagu mijenjati – vi ih zapravo još čvršće ukorijenjujete na njihovoj polovici života za koju znaju da će na njoj ostati zauvijek.
Jer oni si ne mogu priuštiti slijetanje na dno u smislu da odustanu od stvari koje ne žele da bi mogli poraditi na sebi i dati sve od sebe da napokon rade i budu ono što žele. Njihova odluka o odustajanju utjecat će na mnoge ljude oko njih. Na njihovu djecu. Na njihovu obitelj. Odluka o odustajanju u svrhu potrage za srećom neće biti valjan argument za opraštanje rate kredita za kupljeni stan ni za nemogućnost plaćanja računa. Neće biti valjan argument da im besplatno napuni košaricu hranom u supermarketu.
Jednostavno treba prihvatiti činjenicu da nisu svi u mogućnosti dotaknuti dno (što znači odustati od stvari u životu koje nas ne usrećuju s izravnim posljedicama koje najčešće znače ugrozu u materijalnom smislu), ali to nikako ne znači da ti isti ljudi nisu sposobni dotaknuti svoj vrh.
Zašto o njima nitko ne piše? Zašto o njima nitko ne govori? Zašto nitko njih ne savjetuje? Zašto su odmah proglašeni kukavicama ako svoj vrh žele potražiti na malo drugačiji način? Reći ćete – iz udobnosti vlastite fotelje, ma jel’?
Zašto se u njih ne vjeruje? Zato jer nisu pustolovni? Nisu atraktivni kao takvi?
Nikome nije atraktivna žena od 35 godina koja u nedjelju predvečer kuha sarmu za ponedjeljak, utorak i srijedu, a veliki joj je san postati spisateljica. Zapravo, već piše svoj prvi roman. Zna da će joj trebati jako puno vremena da dođe do onoga što želi i da počne raditi ono što voli. I njena priča će biti spora. I u tom svom življenju na pola života upoznat će još mnogo uspjeha i padova. Mnogo novih pokušaja i odustajanja. Na tom putu do svoga uspjeha ona će s ogromnim strpljenjem uspjeti upoznati život u svom njegovom sjaju. Jer duboko u sebi zna da si ne može priuštiti dno i da mora s ove polovice življenja napraviti sve što može da dođe do svoga cilja, do svoga sna.
Nitko njezinu priču ne bi mogao popratiti na dvije stranice popularnog ženskog časopisa. Jer ona svoj uspjeh nije gradila na taj način. Na način da njezina priča bude materijal za buđenje mašte prije spavanja.
Svi znamo za junake i heroje koji su svojom hrabrošću došli od onoga što žele, ali ako mene pitate, pravi heroji i junakinje su svi ostali koji se nalaze u našoj blizini. Oni koji su tu, ali ih zapravo ne vidimo jer gledamo u one koji nikad nećemo moći postati. Koji zapravo ni ne želimo postati. Ne vidimo one koji žive na onoj polovici života. Nisu idoli ni priče za naslovnicu, ali oni su ti koji pričaju prave životne priče. Oni su ti u čijim ćemo se upjesima moći prepoznati. Njihovi uspjesi će nas uistinu moći nadahnuti, a njihove priče su one s kojima ćemo se moći postovjetiti.
Ne tjerajte nas da se bacamo s litice nadajući se da ćemo uspjeti sletjeti na svoj svileni jastuk. Učite nas kako hodati prema uspjehu. Učite nas kako biti ustrajni i kako vjerovati. Učite nas kako je život lijep u svim svojim nijansama. U svom svojim bojama. Ne učite nas da od njega odustanemo kako bismo pronašli ljepotu. Učite nas da je to naš put i ohrabrite nas. Ako nam već govorite kako je sve moguće, ne govorite nam već u drugoj rečenici kako je to moguće samo za neke.
Učite nas.
Ili nemojte.
Naučit ćemo sami.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
