U razgovoru s ljudima koji se duhovno bude primjećujem kako mnogi osjećaju averziju prema riječi „Bog“. U njihovom umu ta riječ automatski se veže za religiju, a religija ih asocira na ratove između ljudi oko toga „čija je religija stvarna, a čija lažna“. Mnogima je jasno da se religije danas koriste i za mentalnu manipulaciju čovječanstva, odnosno da se od njih radi stado ovaca koje slijepo slijede svog pastira.
Bog je danas dobio ulogu onoga koji kažnjava, od kojega se mora strahovati i kojemu se treba pokoravati. Nije ni čudo da su mnogi alergični na sam spomen Boga. U vrijeme globalnog buđenja, tko još želi biti pokoran? Pokoravamo se sistemu, bankarima, profesorima, roditeljima…ne treba nam još i Bog i njegove naredbe!
Razjasnimo nešto. Religije nisu nastale same po sebi. Stvorio ih je čovjek. Kroz povijest čovječanstva na Zemlji su se inkarnirali mnogi duhovni učitelji, kao što su Isus Krist, Muhammed, Buddha, Krišna… Došli su sa svrhom kako bi ljude poučili lekcijama ljubavi, poštovanja, ispravnog djelovanja, dobrote i istine. Pozivali su ljude da slijede takav put kako bi se iskorijenilo zlo i pohlepa kojima su ljudi skloni po svojoj prirodi dualnosti u materijalnom svijetu. Takva učenja nisu sama po sebi uzrok netrpeljivosti među ljudima. Ono što je stvorilo netrpeljivost jest fanatično hvatanje mase za takva učenja. Ljudi su počeli pridavati važnost učiteljima, umjesto porukama koje su oni prenosili. I tako su nastale religijske podjele.
Učitelji koji su pozivali na to da slijedite baš njihova učenja, a ne neka druga, činili su to zato što uvijek postoje oni koji će, iz svojih sebičnih potreba, nastojati zavesti masu potičući ih na pogrešno djelovanje. To su ličnosti podložne bolestima ega, koje zahtijevaju od drugih da ih se štuje poput božanstva. Pravi duhovni učitelji nastojali su svoje učenike spasiti od zalaženja na krivi put, tako što su ih pozivali da slijede onaj koji ih uči ljubavi i dobroti. Fanatičnost i religija nastali su onog trenutka kad su nesvjesni ljudi donijeli zaključak kako se radi o više različitih filozofija. Čovjek se orijentirao na razlike, umjesto na sličnosti.
Religije nisu različite. Svaka od njih nosi poruku ljubavi, izrečenu na drugačiji način. Zašto? Zato što je svaka nastala u drugo vrijeme i na drugačijem geografskom mjestu, i stoga su njezine riječi i naučavanje bili prilagođeni mentalitetu tamošnjih ljudi. Svako od tih duhovnih učenja bilo je u skladu s onim što su tamošnji ljudi mogli razumjeti i prihvatiti. Zato imamo dojam da su religije različite.
Pojam života i smrti nećete na jednak način objašnjavati djetetu od tri godine, kao i onome od trinaest godina. Shvaćate?
Svrha duhovnih (religijskih) učenja jest duhovno pročišćavanje pojedinca, kako bi i on sam mogao širiti dobrotu svojoj okolini, onako kako je to činio njegov duhovni učitelj. Oni koji su se čvrsto uhvatili isključivo jednog učenja, i koji ne uočavaju sličnost između svih religija, su upravo ti fanatici koji potiču na netrpeljivost i stvaraju razlike na religijskoj osnovi.
Nema ništa loše u tome da odaberete jednu religiju i slijedite njezin put, ako vam to odgovara. Loše je omalovažavanje tuđeg puta. Sve religije su putovi koji vode ka istom – spoznaji Boga, odnosno, Svega Što Jest. Disciplina u duhovnoj praksi je izuzetno važna ako želimo napredovati. Isto tako, nema ništa loše u tome ako odlučite iz svake religije „uzeti“ ono što vam odgovara, bez da se deklarirate kao pripadnik jedne određene religijske skupine. Ionako smo već zaključili da u srži zapravo ne postoji razlika.
Spoznajom toga da nas sve povezuje ista energija, sila koja prožima sve, iskorjenjuje se potreba da druge omalovažavamo, nanosimo im bol i gledamo ih kao drugačije i manje vrijedne. Ta sveprožimajuća sila je ono što se u religijama naziva Bogom. To je Biće o kojem govori Eckhart Tolle, to je Tao o kojem govori Lao Tzu, to je praznina o kojoj govori Buddha, to je Jastvo o kojem govori Mooji. Riječ Bog sama po sebi nije loša. Loše su asocijacije koje vežemo za nju. Ovdje se ionako radi o nečemu što zapravo nema naziv, i riječi ograničavaju naše shvaćanje istoga. No, nazivi su nam potrebni da bismo se sporazumjeli. Možemo reći da mislimo na To, Ja Jesam, Boga, Univerzum, Više Ja, ali u srži svi govorimo o istom. Bitno je ono što osjećate u srcu prilikom izgovaranja te riječi, a to je upravo ono što se riječima ne da opisati.
Božja kazna nije ništa drugo doli zakon karme – zakon uzroka i posljedice – zakon privlačnosti – nazovite to kako želite. Oni koji su prenosili religiju s koljena na koljeno nastojali su izazvati strah u svojim sljedbenicima iz jednog jedinog razloga: kako bi im se ukazala nužnost poštivanja svoje okoline i djelovanja s ljubavlju. Nažalost, i to je izmaklo kontroli. Zanemarila se važnost ljubavi. Ostvarenjem bezuvjetne ljubavi duša automatski prestaje sa štetnim djelovanjem, jer sva bića promatra na jednak način. Fanatizam je iskorijenio važnost ljubavi i postavio strah na viši položaj. Ljubav je jedino što postoji i to je ono što nas dovodi do spoznaje, a istovremeno je i njezin rezultat.
Religije su put, a ne svrha. Doista je nevažno koji ste put odabrali, dokle god ste odlučni u namjeri da dosegnete Cilj. A to je spoznaja Istine.
Ananda
