Jeste li se zapitali – zašto sam obolio? Vaša dijagnoza ne mora biti i prognoza

Kada se ljudi razbole, u većini slučajeva pristupa se samo konvencionalnim pristupom dakle simptomatski odnosno terapijom lijekovima. Nažalost, puno rjeđe pristupa se primjerice promjeni prehrane ili korigiranju nekih loših životnih navika ili radu na sebi i ulasku u pravi uzrok bolesti, a uzrok je skoro uvijek psihičke i duhovne naravi.

Gašenje požara umjesto ulaska u uzroke

Konvencionalna medicina ističe da na bolest utječu isključivo patogeni faktori, genetika, biokemija, itd.. To može biti točno u nekim slučajevima, npr. ako obolimo od neke virusne bolesti. Ali ima tu jedan veliki ”ali”, a to je da kada je naš imunosni sustav dovoljno jak da se zaštiti, onda ne pobolijevamo tako često, odnosno brzo se i bez većih posljedica opravimo od bolesti.

Ne čujem da se baš često govori kao o mogućim okidačima bolesti npr. okružje, čistoća vode i zraka, zračenje kojima smo bombardirani 24/7?! No, to je tema za sebe. Meni je u fokusu više istaknuti važnost na psihološko-emocionalne aspekte koji leže u pozadini gotovo svih kroničnih bolesti, a kronične su bolesti sve autoimune (gastritis, kolitis, dijabetes, artritis, dermatitis, tireoiditis, sistemski lupus, Crohnova bolest, multipla skleroza, psorijaza, vitiligo, tinitus, Parkins, itd.).

Uloga emocija i psihe u razvoju bolesti

Svaka bolest nastaje kao posljedica interakcije različitih čimbenika. Stoga bi u liječenju pacijenta bilo idealno da ih se sagleda na jedan holistički način umjesto da se samo gase požari uzimanjem hrpe lijekova. Svakako da su potrebni lijekovi, međutim  to nije dovoljno. A ni jedna bolest nije rezultat samo neke vanjske ”invazije” (bakterije ili virus, gljivica, itd.), nego se ona  polako razvija kod svih onih čija je unutarnja sredina tijekom mjeseci i godina postala toliko kontaminirana da je došlo do poremećaja ravnoteže (homeostaze) i to je razlog zašto se ljudi razbole.

Postoje brojne znanstvene studije o nastanku karcinoma u čijem je razvoju i nastanku uočen faktor rizika. To je prije svega nesposobnost da se  izraze i isprazne emocije i osjećaji a naročito oni koji su povezani s bijesom i ljutnjom  jer se oni zadržavaju ”unutra” polako tinjajući poput vulkana sve dok ne dođe do njegove erupcije.

Potiskivanje emocija izaziva fiziološki stres u našem organizmu pa s vremenom dolazi do postupnog oštećenja tkiva i stanica, a samim tim i do bolesti. Ako je netko u kroničnom stanju stresa ili općenito lošeg psihičkog stanja, to će zasigurno biti jako važan čimbenik u daljem razvoju bolesti.

Na koji se način štitimo od stresa?

Pa da počnemo od stresa. Stres se javlja onda ako si postavimo puno zahtjeva koji jednostavno premašuju naš psihički i tjelesni kapacitet da ispunimo sve te obveze. Stresa često i nismo svjesni, jer smo se već naučili živjeti u stres modu, a reagiramo na razini nekih fizioloških reakcija u našem tijelu.

Postoje nekoliko obrambenih mehanizama od stresa a to su bijeg, borba ili da se jednostavno zamrznemo. Kada ih aktiviramo u stresnim situacijama, onda krv iz naših unutrašnjih organa ide u naše srce i mišiće i mora jače da pumpa, dok su sve ostale fiziološke funkcije tijela blokirane ( imuni sistem, glad, libido, itd.). Ako se to dogodi nekoliko puta, to je ok i nema opasnosti jer se radi o akutnom stanju. Nije dobro kada ovakve učestale stresne situacije postaju kronične naravi zato što se tada trajno oštećuje naše tkivo.

Glavni stresori u današnjem brzom i virtualnom načinu života su emocionalno-psihičke prirode. Evo iz moje perspektive i radnog iskustva nekoliko uvida o tome koje su to zajedničke osobine osoba oboljelih od  teških bolesti a u njih spadaju i već navedene autoimune bolest, tumori, karcinomi.

Što je sve zajedničko oboljelima od teških bolesti?

• Potiskivanje ili poricanje ljutnje, bijesa, tuge, straha, srama, usamljenosti i ostalih neugodnih emocija. Nesposobnost da se bijes osjeti i izrazi na primjeren način.
• Sistemsko zanemarivanje sebe i svojih potreba zarad brige o svim drugima.
• Ne postavljanje zdravih granica i nemogućnost da se kaže ”ne” ne samo onima koji su nam bliski nego i u radnom okružju, dakle nezdrave osobne granice i ugađanje drugima.
• Idealiziranja sjećanja o prošli vremenima, roditeljima, djetinjstvu.
• ‘’Nitko mi ne treba. Mogu ja to sama’’! To se zove pseudo autonomija. Ovakvi ljudi imaju problema da delegiraju i traže pomoć i podršku od drugih, iako često i nemaju baš neki oslonac od drugih a oni koji to imaju ne žele ‘’zamarati’’ druge (djecu, supruga, roditelje, itd.). ‘’Radije ću ja to sve sama’’!
• Poricanje tjelesnog ili emocionalnog bola (emocionalno poricanje). To je ozbiljan problem. Da bi se riješili emocionalnog poricanja, potrebno je proći kroz isti proces kao i u procesu žalovanja. To znači da će se prvo javiti nesporazum i/ili nerazumijevanje  a kasnije bijes, ljutnja, ogorčenost, itd. Međutim, osoba će polako prihvatiti novu realnost odnosno neki problem koji je poricala i bit će joj puno lakše da se suoči s njim licem u lice.
• Osobe imaju poteškoća da prepoznaju, verbaliziraju i imenuju svoja osjećanja. Tu dolazimo do teme emocionalne pismenosti o kojoj često pišem i naglašavam je kao neophodnu životnu vještinu koja se upornim radom na sebi može naučiti i znati primijeniti.

Kako vjerovanja o sebi i drugima utječe na naše zdravlje?

Iza svih tih sličnosti i karakteristika koje dijele osobe koje su oboljele od neke bolesti, stoje i mnoga loša uvjerenja koja očito podržavaju ovakve obrasce ponašanja kao što su:

• ”Ako se naljutim, neće me prihvatiti/voljeti. Bolje da zatomim svoj bijes”
• ”Ne smijem pokazati da osjećam i da sam ranjiva. Moram biti jaka”
• ”Ne brini za mene. Imam ja jako visok prag tolerancije na stres. Mogu ja to!”
• ”Preuzimam odgovornost za sve oko sebe”
• ”Ako ne radim (nemam karijeru, priznanje, itd.),onda kao i da ne postojim” . Drugim riječima, posao i dokazivanje drugima (”da vrijedim”) iznad svega.
• ”Moram se baš ozbiljno razboljeti da bih zaslužila nečiju pažnju i brigu”.

Sva takva i mnoga druga vjerovanja o sebi i o drugima, usvajamo od malih nogu tijekom naše interakcije s okolinom, a poglavito našim primarnim skrbnicima. Ako se u djetinjstvu svijet nije vrtio oko nas i naših potreba, bili smo prisiljeni odustati od sebe pa se danas kao odrasli mi vrtimo oko svijeta i drugih da bi preživjeli.

Prema tome bolest se itekako tiče postavljanja zdravih granica. To znači da ako ne poduzmemo nešto što bi trebali da se zaštitimo od stresnih situacija, onda nam naše tijelo prvo šalje signale, prvo u malim i ‘’dozvoljenim’’ dozama, sve do trenutka kad ”ne pukne”  i kaže ‘’sad je dosta’’. No, onda je već kasno, jer se bolest već manifestira.

Je li to sve vrijedilo moje bolesti?

Nesposobnost da učinkovito izraze, procesuiraju i integriraju svoja osjećanja kao i tendencija da umjesto toga ljudi trče za drugima i zadovoljavaju njihove potrebe, tipični su obrasci  ponašanja kod osoba koje uglavnom razvijaju neke kronične bolesti. Tada naš imunosni sistem postaje zbunjen i prestaje razlikovati sebe od drugih, odnosno polako se ‘’gasi’’ i nije više u stanju da učinkovito sudjeluju u obrani našeg organizma od bolesti kao što je to prije činio a što mu je zapravo primarna funkcija.

Na kraju priče, važno je da oboljeli skupi snage da razmišlja ponekad i negativno, umjesto da to potiskuje i maskira na neki drugi loš način samo kako se ne bi suočio s problemom.

Pri tome ne mislim u smislu crnila i pesimizma, nego da razvije sposobnost realnog pogleda na sebe i svijet i konačno razmisli što sve nije bilo dobro i što je dovelo do bolesti, jer bolest se ne valja kao grom iz vedra neba. Da, dobijete dijagnozu dok se bolest podmuklo razvijala mnogo prije dijagnoze. Također je dobro da osvijestite da dijagnoza ne mora biti i prognoza!

Zapitajte se:

1. Što nije bilo dobro; Koje sam svoje potrebe zanemarivao/la i ignorirao/la?
2. Jesam li/ako dobio/la što zauzvrat i pod koju cijenu? Je li se isplatilo?
3. Prema čemu to moje tijelo i psiha pružaju otpor? Što im ne odgovara?
4. S kakvim sam ljudima u okruženju? Kako utječu na mene i moje raspoloženje? Kakav sadržaj konzumiram putem medija, društvenih mreža, video igara i ljudi i da li mi koriste?

U svakom slučaju važno je da osvijestite i radite na prevenciji dok imate vremena da bolesti dolaze kao rasplet nekog romana odnosno kao rezultat i kulminacija različitih situacija, događaja, iskustava i procesa koja zapravo traju čitav život.

piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle