Koliko sam puta čula nešto poput: Eh, kad bih imala više vremena, novaca – gdje bi mi kraj bio?
Ništa rjeđe čujem i: Da imam drugačije uvjete života, da sam mlađa, da sam zdravija… da sam ovo, da sam ono….- a onda ja u sebi nastavim: Da si ti ovo, ili ono – opet ništa ne bi bilo od tebe.
Okrutno, možda, ali iskreno. Uvijek me fascinirala činjenica koliko ljudi mogu biti maštoviti u traženju opravdanja za svoj nerad, nepokušaje, netrud, a s druge strane ta ista mašta im redovito zakaže kad bi se trebali pokrenuti, potruditi i pomaknuti svoju guzicu s mjesta na kojem upravo sjedi.
I samoj mi ponekad one antologijske rečenice koje počinju sa Da sam…. ili Kad bi… prelete preko usana, ali uspjela sam se natjerati da razmišljam drugačije. Uspjela sam sjesti sama sa sobom, otvoreno porazgovarati (isto tako sama sa sobom) jer sam se u jednom trenutku jako prestrašila da će većina mojih razgovora na kavama u dogledno vrijeme biti prepuna omraženih rečenica navedenih u prvom ulomku. Što sam više razmišljala o onome tko sam, što želim, kuda želim ići i naposljetku stići, došla sam do nekih zanimljivih zaključaka.
Znate li koliko je teško odgovoriti na pitanje Što želiš? Pokušajte si ga postaviti. Hajde!
Osim onoga Želim kupiti auto, stan, vikendicu, otići na putovanje koje sam uvijek želio/la i sličnih stvari, što vam drugo preostaje? Postoje li iznad ovih i neke druge želje? Jeste li se i koliko puta zapitali: Što želim biti? Kako želim živjeti? I koliko često razmišljate o kojim željama? Razgovarajući s ljudima i gledajući oko sebe –o ovim drugima iznenađujuće malo.
Suočila sam se sa spoznajom da ljudi ne znaju što žele.
Istovremeno, svi su redom nezadovoljni s onime što jesu, ili gdje se trenutno nalaze. Dan danas teško razumijem tu činjenicu. Kad počnem ispitivati: A što bi želio raditi? Gdje se vidiš? Kako bi voliko da ti život izgleda?, redoviti odgovori su: Šta to ima sad veze, ionako tako ne može biti, glupo je uopće o tome razmišljati, a kad tvrdoglavo inzistiram na odgovoru shvatim da odgovora nema. Shvatim da je odgovor: Ne znam. Nisam o tome razmišljao.
Razmišlja se o autima, stanovima i putovanjima, razmišlja se o svemu onome što bi nam moglo poslužiti kao dobar bijeg i predstaviti svjetlu stranu nas i našeg života. Razmišlja se o životnim accessoriesima – najčešće kako bismo sebi i drugima pokušali dokazati da smo se ostvarili i živimo sretnim i uspješnim životom.
S druge strane – o onome što smo zapravo mi, što želimo biti u svom životu, kako živjeti i što raditi – ne razmišlja se uopće. Zašto je tome tako? Osim one izlizane isprike da živimo u materijalnom svijetu, mislim da većina ljudi gaji lažnu predodžbu o tome da si želje iz kategorije materijalne sfere može ostvariti. Za njihovo ostvarenje postoji instrument, a zove se novac. Nevažno hoće li biti vaš ili od banke. Nevažno radi li se o iluziji sreće i kupljenim željama – postoji određeni dojam da su ostvarive.
Nesvjesno u glavi kategoriziramo moguće od nemogućega, a iz nekog razloga želje koje se tiču isključivo nas kao osobe svrstali smo u kategoriju nemogućih.
Toliko nemogućih da više ni sebi ne znamo dati odgovor o tome koje su.
Znamo što ne želimo, ali istovremeno ne znamo što želimo! Ludo, ako se mene pita.
Osim u slučaju da želite biti princeza, lik iz Zvjezdanih staza ili pilot u 90. godini, postoji relativno dobra šansa da ostvarite ono što želite. Za početak je dovoljno upitati se tek Što je TO što želim? Ako mi do sada niste povjerovali, uočit ćete koliko teško ćete na to pitanje sami sebi odgovoriti.
Smatram da je u procesu samoostvarenja najteži početak. Kao i u gomili drugih stvari, najteže je slomiti blokadu u glavi nametnutu dijelom od nas samih, a dijelom od okoline. Iznenađujuće koliko sami teško možemo povjerovati da nam se može ostvariti to što želimo. U tome se i krije ona iznenađujuća činjenica da velika većina ljudi ne zna što želi.
Uzalud je razmišljati o nečemu za što smo sigurni da je nemoguće. I tu svaka priča prestaje.
Ili, možda ne?
Istina je da priča tu tek počinje.
Velika većina ljudi cijeli se život skriva iza pokušaja da vanjskim manifestacijama svoj život učini smislenim. Jedno nadomješta drugim, treće četvrtim. I tako unedogled. Naučeni smo živjeti obrnutim procesom od onog prirodnog. Naučeni smo živjeti izvana prema unutra umjesto obrnuto. Ta moćna sila vanjskog preuzima svu našu energiju, koncentraciju i vrijeme i udaljava nas od samih sebe toliko da se na kraju plašimo sebi vratiti. Plašimo se postaviti si najobičnije pitanje na koje svaki klinac u parku zna odgovor: Što želiš?
Plašimo se suočavanja jedan na jedan – ja i ja. Ogoljeni, bez gomile životnih dodataka iza kojih se skrivamo. Što ćemo vidjeti, koga ćemo tu zateći? Hoćemo li uopće prepoznati tu osobu koja sjedi nasuprot nas? Jesmo li to više uopće mi? I za kraj – tko smo to mi?
Ovo bi mogao biti jedan od najtežih, ali ujedno i najljepših susreta u vašem životu. Nemojte ga propustiti, kao ni čarobno putovanje koje će nakon njega uslijediti.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
