Jesu li ljudi biljojedi ili mesojedi?

Usporedba anatomije probavnog sustava

Ljudi se najčešće svrstavaju u ‘svejede’. Ta je klasifikacija napravljena nakon što je promatranjem utvrđeno da ljudi u svojoj prehrani imaju širok spektar biljnih i životinjskih namirnica. Međutim, kultura, običaji i odgoj također imaju velik utjecaj na način ljudske prehrane. Iz toga vidimo da promatranje nije najbolja tehnika želimo li otkriti najprirodniji način prehrane za čovjeka. Premda većina ljudi prema ponašanju spada u svejede, još uvijek se postavlja pitanje je li čovjek svojom anatomijom prilagođen prehrani koja uključuje namirnice biljnog i životinjskog porijekla. Puno bolja i objektivnija tehnika za traženje odgovora na ovo pitanje je pogled na ljudsku anatomiju i fiziologiju. Sisavci su svojom anatomijom i fiziologijom prilagođeni za nabavljanje i konzumaciju određenih vrsta hrane. (Opća je praksa da se kod proučavanja fosila izumrlih sisavaca prouče i anatomske crte na osnovu kojih se određuje čime se određena životinja najvjerojatnije hranila). Proučavanjem anatomije i fiziologije sisavaca, mesojeda, biljojeda i svejeda možemo povezati određene anatomske i fiziološke crte sa određenom vrstom hrane. Usporedimo li sa njima ljudsku anatomiju i fiziologiju otkrit ćemo kojoj grupi pripadamo mi.

Usna šupljina

Mesojedi imaju široki otvor ustiju u odnosu na veličinu glave. To daje očite prednosti u razvoju snage pri lovu, ubijanju i komadanju lovine. Mišići lica su oslabljeni jer bi inače kočili široko otvaranje ustiju, a osim toga ne sudjeluju u pripremi hrane za gutanje. Kod svih sisavaca mesojeda veza između čeljusti je jednostavna spona u visini zubiju. Ta je vrsta veze vrlo stabilna i djeluje kao središnja točka u ručki koju čine gornja i donja čeljust. Glavni mišić koji pokreće čeljust u mesojeda je sljepoočni mišić. Taj je mišić u mesojeda toliko krupan da odgovara većem dijelu opsega glave. Kad gladite psa po glavi gladite njegove sljepoočne mišiće. Kut gornje čeljusti kod mesojeda je mali jer mišići koji su tu pričvršćeni (žvačni i sponačni mišić) nisu od velike važnosti za te životinje. Donja čeljust u mesojeda ne može se pokretati prema naprijed, a i kretanje s jedne strane na drugu je ograničeno. Kad se čeljust zatvori, kutnjaci u obliku oštrica klize jedni prema drugima stvarajući mehanizam idealan za trganje mesa s kostiju. Zubi mesojeda su razdvojeni da se na njima ne bi zaustavljali žilavi komadići mesa. Sjekutići su im sitni, zašiljeni poput zubaca na vilama, a služe za hvatanje žrtve te za kosanje. Očnjaci su prilično izduženi i u obliku bodeža. Njima životinja ranjava, trga i ubija svoj ulov. Kutnjaci su spljošteni i u obliku trokuta sa zupčastim rubovima tako da funkcioniraju poput nazupčanih oštrica. Zbog sposobnosti čeljusti da se rasklapa, kutnjaci gornje i donje čeljusti se spajaju od iza prema naprijed kao i šiljci kod škara.

Slina kod mesojeda ne sadrži probavne enzime. Kad mesojed sisavac pohlepno guta hranu, čini to tako brzo da ne stigne žvakati. Budući da se enzimi za probavu bjelančevina ne mogu osloboditi u ustima – zbog opasnosti da se uništi i usna šupljina (autoprobava), mesojedi ne trebaju miješati hranu sa slinom. Oni jednostavno trgaju velike komade mesa te ih takve gutaju, bez usitnjavanja.

Prema teoriji evolucije, anatomske crte koje su u skladu s biljnom prehranom razvile su se kasnije, bliže našem vremenu, nego one u mesojeda. Sisavci biljojedi imaju dobro razvijene mišiće lica, debele mesnate usne, relativno mali usni otvor te odebljali i mišićav jezik. Usne pomažu u dovođenju hrane u usta te zajedno sa mišićima lica i jezikom sudjeluju u žvakanju hrane. U biljojeda, spoj dviju čeljusti premjestio se iznad visine zubiju. Iako je takav spoj manje stabilan od onog u mesojeda, mnogo je pokretniji te omogućava složene pokrete čeljusti potrebne za žvakanje biljne hrane. Osim toga, takav spoj čeljusti omogućava da se kod zatvaranja usta poklope gornji i donji kutnjaci i to duž cijele čeljusti, više ili manje, istovremeno stvarajući na taj način platoe za mljevenje hrane. (Takva vrsta spoja čeljusti je toliko važna za životinje koje se hrane biljem, da se smatra da je evoluirala čak 15 puta dosad u različitih vrsta sisavaca biljojeda). Sljepoočni mišić je mali i od najmanje je važnosti, dok žvačni i sponačni mišić drže gornju čeljust poput ljuljačke, njišu je s jedne strane na drugu. U skladu s tim, i donja im čeljust ima izraženo kretanje u stranu.

Takvo bočno kretanje cijele čeljusti nužno je za mrvljenje hrane pri žvakanju. Sistem razmještaja zubiju uvelike varira od vrste do vrste ovisno o vegetaciji kojom se ta određena vrsta hrani.

Iako se te životinje razlikuju po broju i obilježjima zubiju, njihova zubala ipak pokazuju neke zajedničke strukturne crte. Sjekutići su široki, spljošteni i romboidni. Očnjaci mogu biti sitni kao u konja, istaknuti kao u vodenog konja, svinja i nekih primata (smatra se da im služe za obranu) ili potpuno odsutni. Kutnjaci, općenito, su četvrtasti i spljošteni s gornje strane da bi pružili površinu za mljevenje hrane. Kutnjaci ne klize jedni kraj drugih okomito (poput rezanja škarica) već klize jedni preko drugih vodoravno lomeći i usitnjavajući hranu. Površina kutnjaka se razlikuje među vrstama ovisno o biljkama kojima se hrane.

Zubi u biljojeda su usko grupirani. Tako sjekutići tvore djelotvoran mehanizam pomoću kojeg grizu, brste dijelove biljaka, a gornji i donji kutnjaci tvore platoe za drobljenje i mljevenje hrane.

‘Uzidana’ usna šupljina ima velike mogućnosti širenja prostora što se i realizira tokom jedenja. Biljojedi pažljivo i promišljeno žvaču svoju hranu, gurajući hranu jezikom i mišićima lica naprijed-natrag među zube za mljevenje i usitnjavanje. Takav temeljit proces potreban je da bi se mehanički razbila stanična stjenka biljne stanice, što omogućava da probavljivsadržaj iz stanice izađe i pomiješa se sa slinom životinje. Miješanje hrane sa slinom je vrlo važno jer slina svejeda i sisavaca-biljojeda sadrže enzime za razgradnju ugljikohidrata, koji razbijaju molekule hrane dok je ona još u ustima.

Želudac i tanko crijevo

Očite razlike između mesojeda i biljojeda dolaze do izražaja upravo kod tih organa. Volumen želuca kod mesojeda predstavlja 60-70% ukupnog kapaciteta probavnog sustava. Tanko crijevo (gdje se vrši apsorpcija molekula hrane) u mesojeda je kratko – oko 3-5 dužina tijela. Budući da te životinje ubijaju jednom tjedno, veliki želudac im je prednost jer im omogućava da se prežderu, trpajući u sebe što je moguće više hrane odjednom. Ta se hrana probavlja kasnije kad se životinja odmara. Osim toga, želudac mesojeda ima izuzetnu sposobnost izlučivanja solne kiseline. Mesojedi su sposobni zadržati pH vrijednost u želucu na razini 1-2 čak i ako je u želucu hrana. To je potrebno da bi se olakšalo razlaganje bjelančevina te da bi se uništile opasne bakterije kojih u raspadajućem mesu ima u izobilju.

Zbog teškoća pri razlaganju određene vrste biljne hrane (zbog velike količine neprobavljivih vlakana) biljojedi imaju značajno duže probavilo, a u nekim slučajevima čak i puno savršenija crijeva od mesojeda. Biljojedi koji konzumiraju biljke bogate celulozom moraju svoju hranu ‘fermentirati’ (probavljati uz pomoć bakterijskih enzima) da bi joj zadržali hranjivu vrijednost. Biljojedi se dijele u 2 grupe: na preživače (fermentiraju hranu u prednjem dijelu crijeva) i na one koji fermentiraju hranu u stražnjem crijevu.

Preživači su biljojedi sa glasovitim višekomornim želucem. Biljojedi koji se hrane mekom vegetacijom ne trebaju višekomorni želudac, već im je dostatan jednostavan te dugačko tanko crijevo. Te životinje probavljaju svoje teško probavljive vlaknaste obroke u stražnjem crijevu (debelom crijevu). Mnogi od tih biljojeda usavršavaju djelotvornost svog probavnog trakta uz pomoć enzima za razgradnju ugljikohidrata u njihovoj slini. Proces fermentacije u višekomornom želucu kod životinja koje se hrane mekanom, kašastom hranom bio bi nepotreban utrošak energije. Bakterije i praživotinje, koje sudjeluju u fermentaciji, potrošile bi hranjive tvari i kalorije prije nego bi one stigle u tanko crijevo gdje se onda apsorbiraju u krv. Tanko crijevo biljojeda je prilično dugo (preko 10 dužina tijela) da bi se osiguralo dovoljno vremena i prostora za apsorpciju hranjivih tvari.

Debelo crijevo

Ogromno debelo crijevo u mesojeda vrlo je kratko i jednostavno jer mu je jedina funkcija da upija (apsorbira) vodu i sol. Promjer debelog crijeva približno je isti onom u tankog crijeva pa je stoga, kao rezervoar, ograničenog kapaciteta. Debelo crijevo je kratko i nije podijeljeno na kesice (vrećice). Mišić crijeva raspoređen je duž cijele stjenke crijeva, dajući crijevu gladak cilindričan oblik. Iako su bakterije prisutne i u debelom crijevu mesojeda, njihovo djelovanje je uglavnom vezano uz truljenje.

Debelo crijevo u biljojeda je visoko specijaliziran organ koji sudjeluje u apsorpciji vode i elektrolita, pri proizvodnji vitamina te apsorpciji i/ili fermentaciji biljnog vlaknastog tkiva. Debelo crijevo biljojeda je obično većeg promjera od tankog i relativno je dugo. U nekih sisavaca biljojeda, debelo crijevo izgleda kao da je podijeljeno na kesice zbog načina na koji su mišićna vlakna raspoređena uz stjenku crijeva. Osim toga, prvi je dio debelog crijeva u nekih biljojeda prilično velik i služi kao primarno ili dodatno mjesto fermentacije.

Što je sa svejedima?

Bilo bi za očekivati da svejedi u građi probavila pokazuju anatomske crte životinja koje se hrane mesom i one koje jedu biljnu hranu.

Prema teoriji evolucije, crijevo mesojeda je primitivnije građe od onog u biljojeda. Iz toga bi se moglo pretpostaviti da je svejed mesojed sa nekim prilagodbama biljnoj prehrani.

Upravo je takav slučaj s medvjedima, rakunima i još nekim određenim vrstama koje inače svrstavamo u obitelj pasa. (Ova će se rasprava ograničiti samo na medvjede s obzirom da su medvjedi, općenito, predstavnici svejeda).

Medvjedi su svrstani u mesojede dok su zapravo po anatomiji tipični svejedi. Iako medvjedi u svojoj prehrani imaju i meso, njihova je prehrana prvenstveno biljna, tj. 78-80% prehrane čine biljne namirnice (iznimka je polarni medvjed, koji živi na smrznutom, vegetacijom siromašnom Arktiku te se hrani uglavnom tuljanima). Medvjedi ne mogu probaviti vlaknastu biljnu hranu pa su stoga vrlo izbirljivi. U njihovoj prehrani najviše su zastupljeni sočno, mesnato bilje, gomoljasto bilje te bobice. Mnogi znanstvenici vjeruju da je razlog zašto medvjedi spavaju zimski san upravo njihova primarna hrana (sočno bilje) koje za vrijeme hladne, sjeverne zime nema. (Zanimljivo je da polarni medvjedi spavaju u ljetnim mjesecima kad im nisu dostupni tuljani).

Općenito, medvjedi pokazuju anatomske crte karakteristične za prehranu mesojeda. Spoj čeljusti kod medvjeda nalazi se u visini kutnjaka. Sljepoočni mišić je krupan, a kut između čeljusti mali što je primjereno zbog ograničene uloge sponastog i žvačnog mišića u pokretanju čeljusti. Tanko crijevo je kratko (manje od 5 dužina tijela) kao u pravih mesojeda, dok je debelo crijevo jednostavno, glatko i kratko. Najznačajnija prilagodba biljnoj hrani, u medvjeda i drugih svejeda, je promjena u razmještaju zubi. Medvjedi su zadržali klinaste sjekutiće, velike očnjake te oštre predkutnjake mesojeda, dok su im kutnjaci postali četvrtasti sa zaobljenim vrhovima da bi služili za usitnjavanje i mljevenje hrane.

Medvjedi nisu razvili spljoštene, tupe nokte obično prisutne kod biljojeda već su zadržali šiljaste, zaoštrene kandže kakve imaju mesojedi. Životinja koja lovi, ubija i jede druge životinje mora imati i fizičku opremu koja će joj to sve to omogućiti i olakšati. Kako medvjeđa prehrana uključuje i meso, medvjedi moraju zadržati anatomske karakteristike koje će im omogućiti da love i ubijaju životinje. Stoga medvjedi imaju građu čeljusti, mišića i razmještaj zubiju koji im omogućavaju razvoj i upotrebu snage potrebne za ubijanje i komadanje životinje iako im je prehrana uglavnom biljna.

Spoj čeljusti kakav imaju biljojedi (iznad visine zubiju) mnogo je djelotvorniji za lomljenje i mljevenje vegetacije i potencijalno bi mogao pružiti medvjedima veći izbor biljne hrane. Međutim takav spoj je mnogo slabiji od onog u mesojeda.

Spoj u biljojeda se vrlo lako može iščašiti i ne može izdržati žestoke udarce životinje koja se u ustima grabežljivca bori za život, niti pritisak pri lomljenju kostiju žrtve. A osim toga, takav spoj ne omogućava dovoljno velik otvor ustiju koji je mesojedima potreban da bi mogli uhvatiti i progutati žrtvu. U divljini bi životinja sa iščašenom čeljusti uginula od gladi ili bi je pojela neka druga životinja.

Iz toga vidimo da bi vrste poput medvjeda bile osuđene na propast da imaju čeljust poput biljojeda jer spoj takve čeljusti ne može postati slabiji već samo pokretljiviji i djelotvorniji, a sve to zbog toga jer glavninu prehrane čini biljna hrana. Na taj način bi te životinje bile izložene riziku od iščašenja čeljusti, smrti te konačno izumiranju.

Na osnovi tablica iz A.D. Andrewsowe knjige, ‘Prava hrana za ljude’ (‘Fit Food for Men’), (Chicago: American Hygiene Society, 1970)

A što je s nama?

Ljudski probavni trakt (sustav) pokazuje anatomske promjene u skladu s biljnom prehranom. Ljudi imaju mišićave usne te mali otvor usne šupljine. Mnogi mišići koji tvore tzv. ‘izraz lica’ zapravo sudjeluju u žvakanju. Mišićav i okretan jezik koji nam je potreban pri jedenju, razvio je i neke druge funkcije, npr. sudjeluje pri govoru. Spoj čeljusti je spljošten hrskavičnom pločicom te smješten dosta iznad visine zubiju. Sljepoočni mišić je oslabljen. Karakteristična ‘četvrtasta čeljust’ u muških odražava proširenu kutnu izraslinu na čeljusti te proširene žvačne i sponaste mišićne skupine. Ljudska čeljust se može pokretati prema naprijed zahvaljujući sjekutićima te sa jedne na drugu stranu omogućavajući drobljenje i mljevenje hrane.

Ljudski su zubi također slični onima u biljojeda, osim očnjaka (očnjaci su u nekih čovjekolikih majmuna izduženi te se smatra da služe kao upozorenje i/ili za obranu). Naši su zubi prilično veliki i obično stisnuti jedan do drugog. Sjekutići su nam plosnati i u obliku lopate, a korisni su pri guljenju, rezanju i grizenju relativno mekanih materijala. Očnjaci nam nisu ni zupčasti ni stožasti već su mali, spljošteni i tupi te funkcioniraju poput sjekutića. Predkutnjaci i kutnjaci su donekle četvrtasti, spljošteni, kvrgavi, a služe za drobljenje, mljevenje te za pretvaranje hrane u kašu.

Ljudska slina sadrži enzime za razgradnju ugljikohidrata, tzv. amilaze iz sline. Ti su enzimi odgovorni za razgradnju škroba. Jednjak je mali te pogodan za prolazak sitnih, mekanih loptica dobro prožvakane hrane. Ako jedemo brzo, gutajući velike količine hrane ili gutajući vlaknastu i/ili slabo prožvakanu hranu (kao što je meso) možemo se ugušiti.

Ljudski želudac ima samo jednu komoru te je blago kiselkast (klinički gledano, kad osoba ima pH želuca u kojem se nalazi hrana manji od 4-5, postoji razlog za zabrinutost). Volumen želuca zauzima 21-27% ukupnog volumena probavnog sustava čovjeka. Želudac služi za pohranjivanje i miješanje hrane. Tu se također obavlja miješanje hranjivih tvari sa tekućinom te se regulira njihov ulazak u tanko crijevo. Ljudsko tanko crijevo je dugo, u prosjeku 10-11 dužina tijela (naše tanko crijevo je u prosjeku dugo 6-9 metara. Ljudsko se tijelo mjeri od vrha glave do kraja kralježnice i u prosjeku je dugo oko 60-90 centimetara u čovjeka normalne, prosječne visine).

Čovjekovo debelo crijevo izgleda kao da je podijeljeno na kesice, što je svojstveno i biljojedima. Rastezljivo debelo crijevo u poprečnom je presjeku puno veće od tankog crijeva i prilično je dugo. Ljudsko debelo crijevo je odgovorno za apsorpciju vode i elektrolita te za proizvodnju i apsorpciju vitamina. Tu se također odvija fermentacija vlaknastog biljnog materijala, uz proizvodnju i apsorpciju značajnih količina energije (iz nepostojanih kratkih lanaca masnih kiselina).

U kojoj mjeri se odvija fermentacija i apsorpcija metabolita u čovjekovu debelu crijevu, tek se nedavno počelo istraživati.

U zaključku možemo reći da je građa ljudskog probavila ista kao u ‘predanih’ biljojeda. Ljudska vrsta ne pokazuje miješane crte u građi probavila kako bi to bilo za očekivati i kako obično pronalazimo u svejeda kao što su to medvjedi i rakuni.

Prema tome, uspoređujući čovjekov probavni sustav s onim u mesojeda, biljojeda i svejeda možemo zaključiti da je čovjekov probavni sustav dizajniran za probavu samo biljne hrane.

Zamislite sada da više nema klaonica, noževa i mesnica, i da ste se našli oči u oči s kravom koju želite pojesti. Imate samo svoje prirodno oružje – vaše ruke i zube – i tu kravu trebate ubiti kako bi ste došli do hrane. Biste li to mogli učiniti? Skočiti na nju i pregristi joj vrat? Zar mislite da bi sa zecom koji je znatno manji od krave bolje prošli? Čak i da mu slomite vrat, zar bi ga raskomadali vlastitim zubima?!?

‘Ljudi jednostavno nisu pripremljeni za jedenje mesa. Stavite u kolijevku dijete i uz njega zeca i jabuku. Ako se počne igrati s jabukom, a pokuša pojesti zeca – kupit ću vam novi auto!’ – Harvey Diamond (pisac)

prijatelji-zivotinja.hr