Ponekad ne shvaćamo koliko smo daleko stigli i umjesto da se tome divimo i slavimo, gubimo vrijeme i energiju želeći se pod svaku cijenu vratiti na početnu točku, ponovno biti mladi. Ali pritom propuštamo svo raskošno bogatstvo zrelog doba. U ovoj dobi čovjek može biti mudar, postati pravi kreator vlastitog života, odlučiti napustiti beskorisne terete, usredotočiti se na bit života i njegova učenja, transformirati se u hrabre ratnike duše.
Ne postoji savršena dob niti jedan biografski trenutak bez prepreka ili iskušenja koje treba prevladati. Međutim, postoji razdoblje našeg života koje se smatra nekom vrstom “zlatnog doba”: to je 50 godina !
Otprilike u ovoj dobi događa se vrlo snažna fizička, mentalna i emocionalna promjena. Ako se ova promjena doživi svjesno i s konstruktivnim i nedestruktivnim ili pretjerano nostalgičnim pogledom na prošlost, tada možemo shvatiti nevjerojatno čudo ovog doba, čudo koje se zapravo može shvatiti u svakom trenutku života, ako imamo oči i srce sposobno da prepozna njegovu ljepotu.
Do 50. godine sve je u izgradnji, pripremi unutarnjeg terena, sijanju namjera i projekata, odgoju djece, idejama, poslovima. Tada dođete do 50. godine života i imate još puno fizičke i psihičke snage da možete uživati u plodovima onoga što ste posijali.
Ciklus izgradnje se zatvara i drugi se otvara: ciklus dijeljenja, shvaćen kao trenutak dijeljenja vlastitog potencijala koji je sada procvjetao i urodio plodom s drugima. U ovoj dobi, naime, često se osjeća želja da se društveno angažira, da se dio vremena posveti drugima, da se zaroni u projekte obrazovnog rada.
Kad navršite 50 godina, djeca su obično odrasla, ne zahtijevaju stalnu brigu kao u prošlosti i energija se može pretočiti u radne projekte, putovanja, trenutke dokolice ili strasti koje prije nisu mogle pronaći ispunjenje.
Ima onih koji se u ovim godinama odlučuju na kupnju kampera koji si prije nisu mogli priuštiti ili ga nisu mogli koristiti zbog nedostatka vremena, onih koji ipak upišu tečaj kuhanja iz jednostavnog užitka učenja novih recepata, koji nalaze hrabrosti da se odvoje od svoje žene ili muža. Ovo je doba predugo odgađanih odluka.
Posao je obično uveliko u tijeku i ovo je vrijeme da zatražimo promjenu uloge ili čak potpuno promijenimo radnu poziciju, osjećajući se slobodnije. U ovoj dobi, možemo izabrati posao koji nam više pripada, koji je možda dugo čekao na nas, što je zahtijevalo obuku ili viši stupanj zrelosti nego u prošlosti.
S fizičke točke gledišta nalazimo se sa zrelim tijelom, još uvijek jakim, ali u fazi transformacije i ponekad s manje energije nego u prošlosti: to znači da smo pozvani promijeniti tempo.
Također u ovoj dobi žena ulazi u fazu menopauze: tijelo i sve njegove manifestacije pozivaju nas da nastavimo dalje, ne da žalimo za onim što je bilo, već da se s entuzijazmom pripremimo za ono što će biti.
Sve se događa kako bismo ušli u novu fazu života, svakako ništa manje zanimljivu i bogatu od prethodnih, ali drugačiju, zreliju, s novim značenjima za otkrivanje i iskustvo.
“Velika je greška pretpostaviti da smisao života prestaje s mladošću i rastom, da je žena, na primjer, ‘gotova’ kad nastupi menopauza. Podne ljudskog života ima smisla kao i jutro; ali su potpuno različita značenja i perspektive. Čovjek ima dvojaku svrhu: prva je prirodna svrha, rađanje i različiti zadaci zaštite potomstva, koji uključuju stjecanje prihoda i društveni položaj.
Kada je taj cilj postignut, počinje druga faza: kulturni cilj. Za postizanje prvog cilja interveniraju priroda i obrazovanje, koji imaju male ili nikakve pomoći u provedbi drugog cilja. Ipak, često prevladava pogrešna ambicija, prema kojoj bi stari trebali biti poput mladih ili ih barem pokušati oponašati. Za mnoge je ljude prijelaz iz prirodne faze u kulturnu fazu stoga izuzetno težak i gorak.
Drže se iluzije mladosti ili svoje djece, pokušavajući sačuvati još koji djelić mladosti. Stav je to koji se posebno može pronaći kod majki, koje smisao svog života vide isključivo u djeci i vjeruju da će pasti u potpuno ništavilo kada se budu morale odreći svoje djece. Stoga ne čudi što mnoge teške neuroze zavladaju na samom početku odrasle dobi. To je neka vrsta drugog puberteta, često praćena svim olujama strasti (»opasno doba«). Ali problemi koji se javljaju u ovoj fazi života više se ne mogu rješavati po starim receptima: ne možemo vratiti kazaljke na satu života. Ono što je mladić našao i morao pronaći vani, zreo čovjek mora pronaći u sebi. – Carl Gustav Jung, “Psihologija nesvjesnog”
50 godina se uvijek smatralo srednjom životnom dobi. To je okrugla, puna brojka, prekretnica koja nas projicira prema zrelijoj dobi, prekretnica koju je potrebno napraviti kako bismo idealno hodali još 50 godina prema savršenoj i uglavnom željenoj dobi za napuštanje ovozemaljskog života, 100.
I tako, s navršenih 50 godina, možemo usmjeriti svoj pogled u dva jednaka smjera s vremenske točke gledišta: možemo gledati na 50 godina koje su upravo prošle, na sve što smo doživjeli i naučili, a onda s tom sviješću možemo gledati u sljedećih 50 godina. To je kao ponovno rođenje u drugom životu s unutarnjom prtljagom koja je već puna bezbrojnih iskustava.
Razmislimo, na primjer, o našem načinu vođenja ljubavi u 50. godini, o našoj sposobnosti da razumijemo druge samo jednim pogledom, o našem načinu razmišljanja, prehrane, postojanja. Kakva golema iskustvena vježba da postanemo ono što danas jesmo.
Samo ne shvaćamo koliko smo daleko stigli i umjesto da se tome divimo i slavimo, gubimo vrijeme i energiju želeći se pod svaku cijenu vratiti na početnu točku, ponovno biti mladi. Ali pritom propuštamo svo raskošno bogatstvo zrelog doba.
U ovoj dobi čovjek može biti mudar, postati pravi kreator vlastitog života, odlučiti napustiti beskorisne terete, usredotočiti se na bit života i njegova učenja, transformirati se u hrabre ratnike duše.
“Ratnik mora usmjeriti pozornost na vezu koja postoji između njega i njegove smrti. Bez grižnje savjesti, tuge ili brige, mora se usredotočiti na nedostatak vremena i djelovati u skladu s tim. Svaku akciju mora učiniti svojom posljednjom bitkom na zemlji. Samo tako će ti postupci imati snagu koju zaslužuju. Inače će, za života njegova, biti djela lude.” – Carlos Castaneda, “Točak vremena”
Sve je to moguće zahvaljujući tijelu koje se mijenja i poziva nas da slijedimo njegove ritmove, zahvaljujući onome što smo doživjeli i što se ne može vratiti, zahvaljujući iskustvima boli, gubitka, radosti i preobrazbe koja su nas obuzela i dovela do ovog nevjerojatnog i svetog praga života.
Elena Bernabè
ATMA/eticamente/Pripremila: Suzana Dulčić
