Razvijanje duboko intimnih, bliskih odnosa ponekad može biti inspirativno – ali istovremeno teško i užasavajuće! Za sve ljude koji su pretrpjeli traume, ranjavanja, boli tijekom povezivanja (počevši od djetinjstva, nadalje) razvijanje intimnih, bliskih odnosa često i traje jako dugo. Kad se svjesno ili nesvjesno dugo borimo (protiv bliskosti), teško je tek tako spustiti maske, uloge obrane, „štitove i oružje“. Ali ova borba kroz povjerenje i (pre)puštanje također može biti dar. Evo zašto…
“Neprijatelj ljubavi nikad nije vani, to nije ni muškarac ili žena, to je ono što nam nedostaje u nama.” – Anaïs Nin
Naše neiscijeljene rane čuvaju nas iza zidova iluzije sigurnosti, ali i usamljenosti, pažljivo preispitujući svaku situaciju i osobu, postavljajući pitanja:
Kako znam da me nećeš povrijediti, odbaciti, napustiti, poniziti, ismijati, izdati, manipulirati, osuditi, kontrolirati, kao i drugi prije?
Mogu li se osloniti na tebe, kada mi je potrebno?
Kako vjerovati da je ovaj put dosljedno i pouzdano?
Jesi li zaista zainteresiran za moje biće (dušu) ne samo izgled/sliku na van ili si zainteresiran samo za ono što ja radim za tebe?
Jesam li viđena u tvojim očima, jesam li zaista dobrodošla, ovakva kakva jesam, bez prilagođavanja, umanjivanja, udovoljavanja?
Jesi li dovoljno stabilan i svoj, da me prihvatiš i bez zidova/štitova koje sam izgradila oko sebe, da te moja prisutnost „ne ugrožava“?
Kako da znam da je sigurno i vrijedno otvoriti ti se, usuditi se?
Moram li izdati sebe, sve što jesam i u što vjerujem – da bi “imala” tebe?
Ako zanemarimo ove zabrinutosti, bilo u usamljenosti ili u očajavanju (iščekujući bliskost i opuštene, zdrave odnose), završavamo u neizbalansiranim polu-vezama, s polu-partnerima, s polu-ljubavnicima i s polu-prijateljima.
Prokletstvo je u tome što sebi ne možemo dopustiti da budemo potpuno i duboko emocionalno povezani s drugima, ali istovremeno ne možemo prestati tražiti ljubav, ne bi li je konačno pronašli.
A s time i mir u sebi.
Budući da smo s godinama, zbog izostanka bliskosti, razvili emocionalnu „elastičnost i snagu“, često igramo uloge zaštitnika, radoholičara ili ovisničkih ljubavi, „surađujemo“ u pokušaju da dobijemo potvrde vlastite vrijednosti… neku vrstu ljubavi.
U početku uživamo igrati ulogu „heroja, iscjelitelja, spasitelja, bijelog viteza“, nesvjesni da sami sebi to namećemo. I pri tom, sebi nesvjesno zamjeramo.
Ako ne prepoznamo vlastite obrasce i investiranje vlastite energije i odgovornosti u omogućavanje tih neuravnoteženih odnosa, neizbježno ćemo ih ponoviti. Opet. I opet. Možemo mijenjati svoje partnere tisuću i jedan put, opet ćemo nailaziti na isti tip partnera i ista će se priča ponavljati, samo u drukčijim oblicima.
Nikoga ne možemo promijeniti. Ponekad je teško i sebe.
Možemo li promijeniti onda ishode, bez da smo se mi promijenili?
Tko je onda taj koji će izabrati sljedećeg partnera? Mi ćemo ga izabrati. Opet ćemo izabrati istu “vrstu” partnera.
Gubit ćemo godine, prolazeći „zatvorenih očiju“ pored zdravijih mogućnosti i odnosa, što će dovesti do još više razočaranja, neugodnosti, nepovjerenja i žaljenja.
Mnogi ljudi vole igrati ulogu „žrtve“ u odnosima. Međutim, često to nije točna procjena objektivne stvarnosti. Uloga žrtve je donekle „ugodno” mjesto – koristimo samoopravdano uvjerenje koje nam dopušta prebacivanje krivnje na druge, čime se odričemo svoje slobode, osobne moći i svojih izbora.
Činjenica je da često iskrivljujemo stvarnost koja odgovara dječjem sustavu vjerovanja ne bi li opravdali naše neiscijeljene rane, te današnje ponašanje u odnosima. U tom slučaju, rana je strah od gubitka, odbacivanja i napuštanja (možda prisutna još od djetinjstva) pa je naš posao prestati napuštati sebe i dozvoliti drugima da nas vole, na mjestima gdje smo zaboravili i zanemarili sebe.
Da bismo izbjegli ove nesvjesne zamke, moramo naučiti biti sami sa sobom, dati ljubav sebi, održavajući pri tom zdravo razlučivanje u odnosima – održavati zdrave granice, samo-dopuštajući sebi da se otvorimo i istražujemo kako reagiramo s ljudima koji su nam sigurni i ne-toksični, pronaći zdravu društvenu ravnotežu umjesto samo-izolacije, pri čemu je fokus na kvaliteti odnosa, nad kvantitetom.
Što nam onda daje osjećaj zadovoljstva, opuštanja, otvaranja? I s kim možemo biti takvi?
Osnovna stvar koja je u bliskosti i ljubavi nužna je to da prvo sami postanemo zreli.
Tek tada možemo pronaći i zrelog partnera, jer nas tada nezreli ljudi neće više nimalo privlačiti, niti ćemo im dozvoljavati da nas povrjeđuju. Jer sa zrelošću (koju ne definiraju godine) dolazi zdrava ljubav prema sebi, osjećaj vlastite vrijednosti, stabilnosti i zdravog samopouzdanja.
Moj prijedlog je da se suočite s vlastitim neiscijeljenim ranama, počevši kroz knjige za samo-pomoć (koje nisu same po sebi dovoljne jer smo socijalna bića i potrebno nam je zrcaljenje i odnos s drugima).
Počnite polagano istraživati svoje obrasce – potražite tjelesno orijentirane integrativne terapeute i zakoračite u osvještavanje i oslobađanje, rastite!
Potrebno je izgraditi dovoljno emocionalnih resursa, sigurnu vezanost (prvo s terapeutom) da bismo shvatili, osjetili i kasnije prenijeli u svoj život zdrav odnos, da bi ušli u bliskost, sa sobom i drugima.
Ne izbjegavajući, već djelujući, protičući kroz naše emocionalne blokade uz educiranu osobu, „suočavamo“ se ranjenim dječjim mjestima u sebi, srcu i postajemo daleko intimniji sa sobom. Preuzimamo odgovornost za sebe, na zdraviji način. Ne živimo više „nesvjesnim životom“.
Ovakav rad na sebi, kroz individualne terapije i Cir edukaciju je blagoslov – ako imamo hrabrosti i vjere da vidimo to kao putovanje prema sebi, svojoj esenciji. Iscjeljivanjem i razumijevanjem svojih rana, naučimo živjeti i voljeti dublje. Dozvoljavamo sebi biti bliski i otvoreni, ranjivi – a prekrasan paradoks je da nas upravo to osnažuje.
I kroz pojačanu svjesnost, nismo više podložni istim emocionalnim obrascima i ozljedama – a to nas oslobađa od potrebe da se (sa)krijemo.
Usudimo se živjeti za života i prestanimo se skrivati. Samo tako možemo ući u bliskost, ljubav i slobodu. Dati je sebi i drugima.
Asja Kuzmanić, tjelesno orijentirana integrativna terapeutkinja, osnivač Integral Centra i učiteljica na Cir edukaciji za osobni rast i razvoj, te tjelesno orijentiranu terapiju.
