Foto: pixabay.com

“Približavamo se rubu; već je pred nama sveopća duhovna propast; fizički će se uskoro rasplamsati i zahvatiti nas i našu djecu, dok se mi i dalje stidljivo smiješimo i brbljamo: ‘Ali što možemo učiniti da to zaustavimo? Nemamo snage. ‘… Ali možemo sve – čak i ako se tješimo i lažemo da to nije tako. Nisu za sve krivi oni, već mi sami, samo mi!” – Aleksandr Solženjicin

atma.hr – 78




“Laž nas je, zapravo, toliko odvela od normalnog društva da se više ne možete ni orijentirati; u njenoj gustoj, sivoj magli ne vidi se ni jedan stup.” – Aleksandar Solženjicin

Laganje se uvijek koristilo u političke svrhe. Laži prikrivaju korupciju, greške iz prošlosti i skrivene motive, a bitan su sastojak političke kampanje. Međutim, ponekad političke laži poprimaju mnogo zlokobniji oblik. Laži postaju sveobuhvatne, obuhvaćaju sve aspekte života i inficiraju svaki kutak društva.

Ova je pojava znak da se totalitarnost uzdiže. Jer, kako je primijetila politička filozofkinja Hannah Arendt, totalitarizam je u svojoj biti pokušaj “pretvaranja stvarnosti u fikciju”. To je pokušaj korumpiranih i patoloških državnih aktera da nametnu izmišljeni prikaz svijeta cijeloj populaciji.

U nacističkoj Njemačkoj postojala je ideja o superiornoj rasi i nečistom narodu, u Sovjetskom Savezu uvjerenje da državni komunizam može funkcionirati i da se svi mogu izjednačiti. A iz ove velike laži potekao je niz beskrajnih malih laži. Osvrćući se na komunističku Rusiju, Aleksandar Solženjicin je napisao: “U našoj zemlji laž nije postala samo moralna kategorija, već i stup države”.

Opisujući Čehoslovačku pod sovjetskom vlašću, Vaclav Havel je slično objasnio:

“Život u sustavu tako je temeljito prožet licemjerjem i lažima … Budući da je režim zatočen vlastitim lažima, mora sve falsificirati. Krivotvori prošlost. Krivotvori sadašnjost i krivotvori budućnost. Krivotvori statistiku.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

atma.hr – 52




Kad politički sustav počiva na krevetu laži, što se može učiniti da se plima vrati prema istini i slobodi?

Dan prije protjerivanja iz Sovjetskog Saveza, Aleksandar Solženjicin objavio je kratki esej pod naslovom Živi, ali ne pomoću laži, a u njemu je napisao:

“Približavamo se rubu; već je pred nama sveopća duhovna propast; fizički će se uskoro rasplamsati i zahvatiti nas i našu djecu, dok se mi i dalje stidljivo smiješimo i brbljamo: ‘Ali što možemo učiniti da to zaustavimo? Nemamo snage. ‘… Ali možemo sve – čak i ako se tješimo i lažemo da to nije tako. Nisu za sve krivi oni, već mi sami, samo mi!” – Aleksandr Solženjicin, Živi, ali ne pomoću laži

Kad država postane totalitarna, pojedinci koji žive u tim društvima nisu samo njezine žrtve. Svi totalitarni režimi 20. stoljeća došli su na vlast uz gromoglasan pljesak dok su mnogi građani otvoreno pozivali na brutalnu kontrolu koja definira ovaj oblik vladavine.

Bez masovne podrške i usklađenosti velika manjina u vladajućoj klasi bila bi nemoćna. Stoga se odgovornost za ugnjetavanje, patnju i gubitak života koja dolazi nakon totalitarizma ne može staviti samo na političare i birokrate. Veliki dio odgovornosti mora biti stavljen na građane koji podržavaju ovaj oblik vladavine, ili u protivnom ne čine ništa protiv. Vaclav Havel u svojoj knjizi Moć nemoćnih objašnjava:

“Očito postoji nešto u ljudskim bićima što reagira na ovaj totalitarni sustav … Ljudska bića su prisiljena živjeti u laži, ali na to ih se može natjerati samo zato što su zapravo sposobni živjeti na ovaj način. Stoga ne samo da sustav otuđuje čovječanstvo, već u isto vrijeme otuđeno čovječanstvo podržava ovaj sustav kao svoj vlastiti nehotični glavni plan, kao degeneriranu sliku vlastite degeneracije, kao zapis o vlastitom neuspjehu pojedinaca.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

atma.hr – 78




Ako su gorivo za rast totalitarizma slabi i uplašeni pojedinci, tada je lijek osobna revolucija koja se događa u srcima i umovima i dovodi do buđenja samoodgovornosti, hrabrosti i snage.

“Najbolji otpor totalitarizmu je jednostavno istjerati ga iz vlastite duše, vlastitih okolnosti, vlastite zemlje, istjerati ga iz suvremenog čovječanstva.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

Zapisi Aleksandra Solženjicina imali su važnu ulogu u rušenju komunističkog sovjetskog carstva, a on je savjetovao da se uključimo u takvu osobnu revoluciju mijenjajući svoj život na način koji cilja na najugroženiji dio totalitarnog sustava – laži na kojima je izgrađen. U eseju Živi, ali ne pomoću laži, Solženjicin objašnjava:

“I tu nalazimo zanemaren, najjednostavniji, najpristupačniji ključ našeg oslobođenja: osobno nesudjelovanje u lažima! Čak i ako je sve prekriveno lažima, čak i ako je sve pod njihovom vlašću, odolimo na najlakši način: Neka se njihova vlast ne dotiče mene!”

banner za knjige BIOLOGIJA VJEROVANJA

Vaclav Havel bio je disident u komunističkoj Čehoslovačkoj, a kasnije je postao predsjednik, a ponovio je i Solženjicinovo mišljenje da je najučinkovitiji ključ oslobađanja od totalitarne vladavine predanost nesudjelovanju u lažima. Havel je to opredjeljenje nazvao “životom u istini”.

“Ako glavni stup totalitarnog sustava živi u laži, onda ne čudi da je temeljna prijetnja za njega živjeti istinu. Zato se istina mora suzbiti strože od svega ostalog.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

Uključiti se u nesudjelovanje u lažima ili u Havelovoj terminologiji, “živjeti u istini”, znači prestati ponavljati laži države i suzdržati se od djelovanja na način koji je u skladu s državnom propagandom. Odlučiti živjeti što slobodnije i autentičnije, hrabro izraziti svoju individualnost i spontanost.

“Spontanost je najveća od svih prepreka potpunoj dominaciji nad čovjekom.” – Hannah Arendt, Podrijetlo totalitarizma

atma.hr – 52




To znači slijediti svoju savjest i postaviti moral iznad nepravednih zakona, neustrašivo slijediti osobne i zajedničke vrijednosti i dati glas svojim mislima koje ne sprječava podsmijeh. Živjeti unutar istine znači djelovati na načine koji promiču ponovno buđenje kulture, što na taj način služi kao protusnaga prisilnom maršu totalitarnog sustava prema kulturnoj stagnaciji, patnji i smrti.

“Naš način mora biti: Nikada svjesno ne podržavajte laži!” – Aleksandr Solženjicin

U komunističkoj Čehoslovačkoj, Baršunasta revolucija ili nenasilni pad totalitarizma, prema Havelu, nije ovisila toliko o političkim reformama, već o postojanju sve većeg broja:

“Pojedinci koji su bili spremni živjeti u skladu s istinom, čak i kad su stvari najgore, mogli su podjednako biti pjesnici, slikari, glazbenici ili jednostavno obični građani koji su uspjeli očuvati svoje ljudsko dostojanstvo … Jedno se, međutim, čini jasnim: pokušaj političke reforme nije bio uzrok ponovnog buđenja društva, već je konačno bio konačan ishod tog ponovnog buđenja.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

banner za knjige SMRT TRANSHUMANIZMU

Kao primjer kako život unutar istine može oživjeti društvo, Havel prepričava priču o rock bendu The Plastic People of the Universe. U komunističkoj Čehoslovačkoj glazbenici su se morali registrirati kod vlasti i zabranjeno im je stvaranje glazbe koja se smatrala previše provokativnom ili prijetećom političkom sustavu. The Plastic People of the Universe odbili su se pridržavati toga i nakon koncerta 1976. bili su uhićeni, a suđenje koje je uslijedilo izazvalo je ogroman interes javnosti.

Državni mediji obilježili su članove benda kao ovisnike o drogama, mentalno bolesne, ekstremiste i izdajnike zemlje. Međutim, mnogi su se građani umorili od života u laži i podržavali su mlade glazbenike, a kako napominje Havel, suđenje je u mnogim aspektima označilo početak kraja totalitarizma u Čehoslovačkoj. Havel piše:

“The Plastic People of the Universe bili su nepoznati mladi ljudi koji su željeli samo živjeti u istini, svirati glazbu u kojoj su uživali i živjeti slobodno u dostojanstvu i partnerstvu … Pružena im je svaka prilika da se prilagode statusu quo, prihvate načela življenja u laži i tako neometano uživaju u životu. Ipak su se odlučili za drugačiji put … Na neki način suđenje je bilo posljednja kap … Ljudi su shvatili da ne zalagati se za slobodu drugih znači predati vlastitu slobodu.” – Václav Havel, Moć nemoćnih

atma.hr – 78




Uz demonstraciju utjecaja u stvarnom svijetu koji može proizaći iz postupaka običnih pojedinaca koji žive u istini, mladi rock bend pokrenuo je pokret koji je srušio totalitarni sustav u Čehoslovačkoj i on otkriva važnu, ali nedovoljno cijenjenu karakteristiku ove vrste političkog sustava: bez obzira što ne izgleda tako, po svojoj je prirodi slab, lomljiv i potrebno mu je stalno ulijevanja straha i laži kako bi se spriječilo njegovo urušavanje.

Ta je slabost razlog zašto totalitarni režimi neprestano kleveću i progone nekoga, čak i bezopasne glazbenike, koji se upuste u čak skromni pokušaj življenja u skladu s istinom. Jer istina je primarni neprijatelj totalitarizma zbog toga što nagriza temelj laži na kojima je izgrađena.

Krhkost totalitarnog sustava također je razlog zašto je toliko važno da što veći broj ljudi prestane biti slugama iznošenja laži. Kao što naš neuspjeh kao pojedinaca potiče totalitarni sustav, tako ga i obnovljena hrabrost pojedinaca da živi unutar istine slabi i na kraju uništava. Totalitarni sustavi uvjetuju svoje građane da vjeruju kako je pojedinac nemoćan izvršiti društvene i političke promjene; ali povijest je više puta pokazala drugačije i kako Solženjicin primjećuje: “Jedan čovjek koji je prestao lagati mogao bi srušiti tiraniju”.

banner za knjige SVIJET JE MOJ DOM

Ono što odaberemo govoriti i kako se odlučujemo djelovati ne utječe samo na stanje našeg karaktera, već i na stanje društva. Mi stvaramo svoju epohu. A dok živimo usred totalitarne vladavine, temeljni izbor koji trebamo napraviti jest hoćemo li stati na stranu istine i slobode ili na stranu laži i zlonamjernog autoriteta.

Za one koji se odlučuju za ovo drugo, bilo iz straha, apatije ili samo da bi krenuli putem manjeg otpora, Solženjicin je rekao sljedeće:

“Neka se ne hvali svojim progresivnim stavovima, neka se ne ponosi statusom akademika ili priznatog umjetnika, uglednog građanina ili generala. Neka sebi otvoreno kaže: ja sam stoka, kukavica sam, tražim samo toplinu i da jedem svoj napoj.” – Aleksandr Solženjicin, Živi, ali ne pomoću laži

Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić