Ono što ti je dobro poznato daje ti sigurnost i stabilnost, ali ne i usklađenost tvojih unutarnjih impulsa s rijekom života čije je glavno obilježje stalna promjena, a sve sa svrhom da, dok si OVDJE, stalno rasteš, razvijaš se i… u konačnici vratiš kući – onom najizvornijem dijelu svoga bića.
Koliko puta si već izrekao, bilo naglas bilo u mislima samome sebi, da se ne osjećaš dobro ovako kako živiš sada? Da ti ova koža postaje sve tješnja i tješnja? Da osjećaš da te sve što činiš i u čemu sudjeluješ sve više i više steže, ograničava i ne dopušta ti da budeš onaj koji zapravo jesi u suštini svoga bića? Koliko puta si se u cipelama kojima još uvijek koračaš dobro poznatim stazama svog životnog puta osjećao nepripadajuće, neispunjeno, neprilagođeno, bez smisla? Koliko puta, dragi čovječe?
Znam. Prestao si već brojati. Jer takvih je puta bilo bezbroj. I, što zbog srama pred onima pred kojima si to nebrojeno puta izrekao, a nakon toga si i dalje nastavio koračati onim istim starim putevima, što zbog još ono malo poštovanja prema samome sebi jer nisi sretan, a nisi učinio ni milimetar da učiniš promjenu u smjeru „SRETAN“, odlučio si, onako tiho u sebi, da o tome više nećeš govoriti ni naglas ni u sebi.
Nisi sretan. Nisi zadovoljan. Nisi ispunjen. Tvoj neizdrž od svega onoga što „tako mora biti jer drugačije ne može“ da bi bio ukalupljen u sustav, u život koji ni po čemu nije odraz tvog unutarnjeg sustava vrijednosti, svakim danom sve više i više razdire tvoje biće, ali ti ipak … ne činiš ništa da to promijeniš.
Zašto? Zato što te je strah. Strah od toga da se, ako i kada iskoračiš iz ove zone poznatosti (koja ti, s jedne strane daje stabilnost, sigurnost i zaštitu sustava, a s druge strane stvara sve veći neizdrž zbog svega onoga što ne rezonira s tobom), nećeš moći nositi sa svime onime što ti život može donijeti.
No, zapitaj se tada: „Što bi bilo, kakva bi bila moja odluka kada bih znao da ću se, ako pođem svojim putem, moći suočiti sa svime onime što mi život tada može donijeti?“ Bi li i tada ostao tamo gdje jesi, na sigurnom i stabilnom, ali NEsretan ili bi izuo te stare cipele i, makar i bos, krenuo tamo gdje te zove tvoje srce, tamo gdje te zove tvoj unutarnji glas?
Vjerujem da bi tada krenuo svojim novim putem. Putem svoje duše. Jer to je jedino smisleno.
Pa onda… što te još sprječava u tome? Nedostatak povjerenja u sebe, u sam život.
„Snagu, hrabrost i samopouzdanje stječemo svakim iskustvom u kojem se zaista zaustavljamo da bismo pogledali strahu u lice. Moramo učiniti ono za što mislimo da ne možemo.“ – Eleanor Roosevelt
„Čovjek često postaje ono što vjeruje da jest. Ako i dalje ponavljam sebi da ne mogu učiniti određenu stvar, moguće da bih mogao završiti tako što ću zaista postati nesposoban za to. Suprotno tome, ako vjerujem da to mogu, zasigurno ću steći sposobnost da to učinim čak i ako to možda nemam na početku.“ – Mahatma Gandhi
„Ako u sebi čujete glas koji kaže ,ne možete slikati’, tada svakako bojite i taj glas će biti utišan.“ – Vincent Van Gogh
Sve što ti je potrebno da bi živio, doista živio, a ne tek preživljavao, je u tebi. Sve što je potrebno učiniti da bi to postigao je na tebi i samo na tebi. Koliko god ti se taj prvi korak na putu prema novome sebi činio malim i nevidljivim, upravo taj prvi korak je najvažniji, odlučujući. Zato, samo kreni koračati i promatraj kako ti se onaj put koji je pravi za tebe otvara sve jasnije i kako sa svakim njegovim sljedećim djelićem vidiš i osjećaš sve veći smisao i slaganje svoga bića u cjelovitost.
Ono što ti je dobro poznato daje ti sigurnost i stabilnost, ali ne i usklađenost tvojih unutarnjih impulsa s rijekom života čije je glavno obilježje stalna promjena, a sve sa svrhom da, dok si OVDJE, stalno rasteš, razvijaš se i… u konačnici vratiš kući – onom najizvornijem dijelu svoga bića.
Sa svakim sljedećim korakom na putu prema novome (a zapravo onom izvornom) sebi tvoje povjerenje u sebe bivat će sve veće i snažnije, a tvoj strah od „što ako…“ sve više će se transformirati u odvažnost da nastaviš koračati onim putem za koji osjećaš da je za tebe.
Jer osjećaji su jezik duše, a duša je ona koja jednostavno zna što je ono što je za tvoje najviše dobro. I tada nema greške. Samo iskustva. Iskustva života koji te podržava uvijek kada djeluješ u skladu s onime što osjećaš ispravnim.
I… jesi li spreman izuti stare žuljave cipele i započeti koračati, makar i bosih, ali slobodnih stopala u smjeru „PUT KOJI JE PRAVI ZA MENE“?
Martina Setnik
