I pritom ne mislim na onu tugu kada se događa nešto što nas rastužuje, pa je tuga samo unutarnja reakcija na događaj izvana.
Mislim na one trenutke, dane kada ne znamo što bismo sa sobom, ne znamo što želimo od života i što da radimo. Dane kada nosimo tugu sa sobom kao torbicu.
To su oni dani kada nam se sve čini tako isprazno. Posao, kave, ljudi. Sve je nekako blijedo iako je dan pun boja. Radnje su automatske, ono što nam je inače smiješno sada nam je manje smiješno.
Lako se iziritiramo. Čekamo u pekari pecivo i sve je presporo iako smo se možda i dan prije nasmijali ako bi se prodavačica spetljala. Već se tjednima veseliš večeri kada će se održati koncert čije si karte kupio mjesecima prije, a sada kada stiže ne znaš ide li ti se uopće.
Ne zanimaju te tuđe priče, anegdote, ni problemi.
Ne zanimaju te ni tvoji.
Dani su dugi, noći još duže. U ponedjeljak se ne veseliš početku tjedna, u petak početku vikenda.
Srce ti ne lupa brže pred nečim uzbudljivim, osmijeh je rijedak i dragocjen. Ne znaš što želiš od sebe. Osjećaš se kao da bi najradije stavio pauzu da možeš. Dojadilo ti je. Na nekoj si sezoni serije svoga života i fore kao da se ponavljaju.
A kamo ćeš? Nemaš kamo. Počinješ zavidjeti ljudima u komi jer tu su, a ipak nisu. Sudjeluju bez da sudjeluju. Čine ti se kao da su uzeli pauzu. I onda se ozbiljno zabrineš jer zavidiš ljudima u komi.
Brineš se da nije depresija. Ima dana kada si opet veseo, čak preveseo, a drugi dan si niže nego ikada. Da nisi bipolaran? Razmišljaš o doktoru. Prvo ideš na internet i pretražuješ stranice. Prema internetu imaš sve od navedenog. Pronalaziš se u svemu.
Možda si i fizički bolestan. Kažu da su to i simptomi raka, dijabetesa i mnogih drugih.
A možda ti nije ništa.
Možda je normalno da se nekada povučeš u sebe, odmoriš. Možda je normalno da imaš dane kada preispituješ sebe i svoj život.
U redu je ne zvučati i ne biti poput jutarnjeg radijskog voditelja svaki dan. Možda trebaš nešto otpustiti. U redu je plakati i reći sebi ‘nisam danas baš nešto’. Ne treba osjećati krivnju zbog toga. Ustvari upravo jer osjećamo krivnju, sve pogoršavamo.
Možda ti tijelo govori da je umorno i da usporiš. Možda ti govori da je prestresno. Možda se dogodilo nešto prije tjedan, dva što zanemaruješ a pogodilo te. Duša i tijelo ne zaboravljaju.
Život je sve, i tuga i radost i osmijeh i suze.
U redu je ako bi se povukao i ako dođe dan kada bi najradije zaspao na tjedan dana.
Dobra je vijest ta da što god se dogodilo, proći će.
Sviđa mi se priča koju sam čula o jednom kralju koji je nosio prsten na kojem je stajalo ugravirano ‘I to će proći’.
Što god bi se dogodilo, pogledao bi na prsten.
Ako je divno, uživaj, jer proći će.
Ako je manje divno, ne brini, proći će.
Dakle, što god bilo, proći će. Na tebi je da uvidiš i odlučiš što ćeš s time. Samo, ako imaš kakvu odluku za donijeti, trenutno ti je dosadno, netko te nervira ili ne znaš što bi, sjeti se da će proći. Prebrzo će proći.
Život je samo treptaj oka.
A onda kada pomisliš i shvatiš koliko je sve prolazno i osjetiš užurbanost, onda shvatiš što želiš, koga želiš, kamo želiš, zašto to želiš i sve ponovo dobije boju.
Nemoj obojati samo svoj život, uljepšaj i oboji i tuđi.
Nisi sam.
Autor: Maja Pernar
