Bila jednom dva brata koja su živjela na susjednim farmama i koja su se posvađala.
Bila je to prva ozbiljna svađa tijekom četrdeset godina, koliko su živjeli jedan pored drugog, dijeleći alat, pomažući se i davajući jedan drugom.
A onda je taj sklad narušen. Sve je počelo od malog nesporazuma koji je vodio do velike svađe i grubih riječi nakon kojih su uslijedili tjedni provedeni u tišini.
Jednog jutra, netko je pokucao na Johnova vrata. Otvorio ih je i vidio čovjeka sa stolarskim alatom. „Tražim posao,” rekao je. „Možda bi se ovdje na tvojoj farmi mogao naći neki poslić za mene?”
„Da,” reče stariji brat. „Znam što bi mogao učiniti za mene. Vidiš onu kuću s druge strane potoka? Tu živi moj susjed, zapravo, mlađi brat. Prošlog tjedna je između nas bila livada, ali je on nešto kopao od rijeke do ovdje i sad je između nas potok. To je učinio da bi mi napakostio, ali vratit ću mu ja… Vidiš ona debla pored štale? Hoću da mi napraviš ogradu od dva metra da više ne vidim ni njega ni njegovu kuću.”
Stolar reče: „Sve mi je jasno. Daj mi čavle i bušilicu i vidjet ćeš kako ću to sjajno učiniti.”
Stariji brat je morao otići do grada, tako da je stolaru dao potrebni materijal i otišao. Stolar je cijelog dana vrijedno radio, mjerio, pilao…
Kada se u sumrak stariji brat vratio, stolar je završio posao. Bio je zaprepašten!
Uopće nije bilo ograde. On je napravio most koji je spajao dvije obale potoka. Bio je to prelijep most, a s njegove druge strane mu se približavao njegov mlađi brat širom raširenih ruku.
„Stvarno si sjajan čovjek kada si napravio most poslije svega što sam ti rekao i učinio.” – reče mlađi brat.
Braća su stajala svaki na svojoj strani mosta pa su polako krenuli jedan drugom u susret, susrevši se na sredini. Vidjeli su da stolar podiže svoju kutiju s alatom i kreće.
„Hej, čekaj! Ostani par dana kod nas, ima još puno stvari koje bi mogao napraviti.”, reče stariji brat.
„Vrlo rado,” reče stolar „ali moram napraviti još puno mostova.”
