Kakav smo roditelj?

Osjećate li se kompetentni kao roditelj? Jeste li se za to ikada obučavali? Na osnovu čega mislimo da možemo podizati djecu kad o tome u biti tako malo znamo?

Odgovor je opet u prirodi. Ona nas sigurno ne bi ostavila bez sposobnosti da podižemo svoje potomstvo. Tu kompetenciju često vrlo snažno osjećamo u sebi kad smo povezani s ugrađenim prirodnim instinktima. Moćan, ispunjavajući osjećaj roditeljstva nam je prisutan kad je dijete sretno i drago i tada nas instinkti prirodnog, urođenog roditeljstva vrlo precizno vode kroz odnos s djetetom. Ali kada počnu problemi i kada je djetetovo ponašanje iritirajuće te kada dijete postane nemoguće – bilo da plače, ne želi slušati, postane agresivno ili se povuče u sebe, tada današnji roditelj treba nešto više. Počnemo tražiti pomoć, savjete stručnjaka, čitati knjige, surfati internetom i nerijetko se nađemo zbunjeni vrlo kontradiktornim stavovima. I zaista, danas paralelno postoje dva suštinski različita poimanja roditeljstva, oba znanstvena i zastupana od aktualnih stručnjaka, psihologa i pedagoga, ali različitih „datuma proizvodnje“, a jednom polako već ističe „rok trajanja“.

Temeljna pretpostavka starijeg (bihevioralnog) pristupa je da je dijete došlo na ovaj svijet kao prazna ploča i da njegovo ponašanje trebamo modelirati vanjskim utjecajima odnosno kažnjavanjem i nagrađivanjem, posljedicama i pohvalama te tako formirati buduću osobnost. Misao vodilja je da roditelj ima obavezu i odgovornost podučiti dijete prikladnom ponašanju.

Pretpostavka novijeg, razvojnog pristupa roditeljstvu je da ponašanje djeteta izvire iznutra i da je određeno djetetovim emocijama i instinktima nad kojima ono još nema moć, nego se ponaša reaktivno (automatski) jer još nije razvilo kapacitet za biranje svojih reakcija, za razumijevanje uzročno-posljedične veze, odnosno dijelovi mozga koji daju te sposobnosti tek su u razvoju. Ovdje promjenu ponašanja u poželjno ponašanje možemo postići djelujući na emocije u djetetu koje ga pokreću. Naime, emocionalni mozak, evolucijski stariji, je dominantan u prvim godinama i dijete doživljava svijet prvenstveno kroz njega. Noviji, razvojni pristup želi razumjeti zašto je pobuđena neka emocija koja je natjerala dijete na određeno ponašanje, odnosno što je prethodilo određenom nepoželjnom ponašanju. Ovaj pristup promatra ponašanje kao simptom i posljedicu aktiviranih emocija u djetetu te ga zanima što je potaknulo dijete na takvo reaktivno ponašanje. Djetetovo ponašanje se regulira u samom korijenu i tada poželjno ponašanje postaje djetetov izbor. Roditeljstvo ne mora biti teško.

Stari pristup se pita što roditelj treba raditi i poduzeti nakon što je dijete učinilo nešto neprikladno, a novi pristup želi uvidjeti odakle dolazi to ponašanje i nastoji mijenjati uzroke ponašanja. Iako je razvojni pristup iznjedren sinergijom više vrsta znanosti (razvojna i klinička psihologija, neuroznanost, psihoterapija…) principi su identični prirodnom, intuitivnom roditeljstvu koje još uvijek postoji u tzv. primitivnim ljudskim društvima (kao što su afrička plemena, indijanci, aboriđini i sl.). Kada ih roditelji upoznaju i razumiju, prepoznaju ih kao vlastitu istinu, a ne kao novo naučenu tehniku.

Naše reakcije prema djeci ovise o tome kako sebi objašnjavamo što se to događa, dakle određeno je našim viđenjem i doživljajem situacije. Sposobnošću da dublje i pravilnije razumijemo reakcije djeteta mijenjamo i svoje ponašanje prema njemu, a time određujemo i kompletan budući međusobni odnos.

Stari koncept vjeruje u vještine i metode koje treba primijeniti nakon nekog ponašanja koje će dijete natjerati ili motivirati da promijeni ponašanje u željeno. Nažalost još uvijek mnogi misle da je to i jedini pristup. Razvojni pristup rješenje problema vidi u otklanjanju korijena, izvora ponašanja i to onda kada s djetetom imamo blizak odnos i možemo doprijeti do njega da oboje osjetimo povezanost. Stari želi djelovati na nivou ponašanja uvođenjem posljedica u trenutku incidenta što obično natjera dijete da promijeni ponašanje, ali napravi štetu na drugim važnijim područjima odnosa.

Dva tipa roditelja

Za bolje razumijevanje ova dva viđenja roditeljstva neki autori često kao metaforu uzimaju kipara i vrtlara kao dva tipa roditelja. Kipar, roditelj starog pristupa, želi oblikovati dijete (napraviti čovjeka od njega) i krajnji cilj mu je primjereno ponašanje djeteta i pri tome prosuđuje što je kod djeteta prihvatljivo, a što nije i traži od njega točno određena ponašanja za koje ga nagrađuje ili pohvaljuje, a za neprikladna kažnjava posljedicama ili ga kritizira. Roditelj vrtlar želi podizati svoje dijete tako da ga dovede do ostvarenja njegovog punog ljudskog potencijala i zrele integrirane osamostaljene osobnosti. Pri tome mu daje svoju prisutnost, bliskost i održava povezanost, odnosno ispunjava primarne potrebe kako bi se prirodni razvojni procesi mogli odvijati. Roditelj kipar smatra da dijete treba naučiti iz lekcija i da ga treba podučiti životu i pri tome glavno sredstvo su posljedice i dosljednost bez kompromisa u primjeni istih. Roditelja vrtlara zanima sazrijevanje djetetove osobnosti i on čuva djetetovu ljubav i povjerenje u njega kao roditelja i utječe na dijete onda kada je receptivno te osluškuje svoju intuiciju i unutarnje osjećaje. Dijete tada samoinicijativno usvaja poželjna ponašanja i pravila promatrajući roditelja s kojim je povezano i rado sluša i prihvaća inicijativu. Roditelj kipar traži metode, tehnike i vještine koje bi primijenio na djetetu u cilju njegovog oblikovanja i odgajanja. Realnost je da još uvijek većina literature o roditeljstvu, pogotovo bestsellera, nudi metode, savjete i tehnike jer se to čini lakše i logičnije roditeljima kad se nađu u problemu pa se te knjige rado i kupuju. Pri tome se dijete tretira kao objekt, a roditelj primjenjujući instrukcije u odnosu s djetetom gubi svoju autentičnost što „izluđuje“ i zbunjuje djecu jer ona očajnički trebaju i žele stvarni odnos i kontakt sa roditeljem koji ima svoj stav.

Kad se pojavi problematično ponašanje kod djeteta i ono postane nemoguće roditelj vrtlar se pita što je to krivo u našem odnosu na što dijete reagira i zastane dok ne shvati što se događa, a onda miče prepreke daljnjem razvoju djeteta ili se postavlja kategorično ako dijete treba to iskustvo. Roditelj kipar se pita što sad ne valja s djetetom i nastoji pritiskati i raditi više nad djetetom da ga popravi i promijeni mu ponašanje želeći mu dati lekcije koje će sigurno zapamtiti i promijeniti ponašanje.

Roditelj vrtlar je svjestan da je najveća potreba djeteta, dok traje problem i kriza u odnosu, da bude sigurno da to neće ugroziti njihovu povezanost i čuva djetetovo povjerenje čak i kada je samo dijete postalo nemoguće. Ovo roditeljstvo zahtijeva više strpljenja i rada u prvim godinama, ali ima dugoročne posljedice na cjeloživotni odnos, a pogotovo na razvoj zdrave osobnosti djeteta kao i na emocionalno i socijalno sazrijevanje. Premda u početku zahtijeva dodatni napor kasnija dobrobit je nerazmjerno velika za oboje. Roditelj vrtlar jako dobro razumije neophodnost postavljanja granica djetetu kad god je potrebno te uvođenja neophodnih pravila i svojim čvrstim i autentičnim stavom daje djetetu mogućnost da se njegov sustav nauči nositi sa frustracijom i razvije sposobnost adaptacije na neprihvatljive situacije koje će ga čekati u životu. Razumije da odlučno ”Ne” omogućava djetetu da ima kontakt sa autentičnom osobnom granicom roditelja i kroz to ga dublje upoznaje i time uči postavljati sutra svoje vlastite granice.

Primjer različitih pristupa

Na primjer, ako trogodišnjak udari svoju mlađu seku bebu roditelj kipar će požuriti da mu trenutno da lekciju oštrim stavom raznih ekspresija kako mu to nikad više ne bi palo na pamet. Osudit će to ponašanje i tretirati dijete kao počinitelja lošeg djela kojeg se treba sramiti. Ono će osjetiti veliki strah, sram, potisnuti ljutnju i negdje primiti na znanje da ne može računati na roditelja i osjetiti se odbačeno i nesigurno. Promijenit će ponašanje, ali mu sestrica neće biti draža, smanjit će povjerenje u roditelja i njihovu međusobnu povezanost te će ugraditi u sebe još koju ciglu lošeg stava o sebi.

Roditelj vrtlar će razumjeti da je dijete u velikoj muci i frustraciji kroz koju ne može samo proći, da osjeća kako je njegova povezanost s roditeljima, koja mu je najvažnija stvar na svijetu, sada pojavom sestrice ugrožena i da je aktiviran instinkt očuvanja te povezanosti. Dijete nema još pozitivne emocije prema bebi i trenutno osjeća samo nesigurnost i ljubomoru te samo želi da bebe nema. Udarac će roditelj vrtlar shvatiti kao izraz krajnje nemoći djeteta da riješi neželjenu situaciju i uvidjeti da sada dijete treba potvrdu da novopridošla beba neće pokvariti njihov odnos. Dati će priliku djetetu da izrazi svoj strah i ljutnju te moguću mržnju i kaže kako se osjeća ne osuđujući ga pritom. Čvrsto držeći povezanost gledanjem u oči, nježnim glasom i toplim dodirom pomoći će djetetu da prođe kroz frustraciju i ljutnju na bebu uvodeći ga u tugu i suze. Pri tome će biti podrška i utjeha, ali i izvor neumoljive spoznaje za dijete da će od sada morati dijeliti roditelje sa novom bebom. To dijete će uspjeti proći proces autoadaptacije na novu situaciju, smanjit će naboj prema bebi, ali ne kroz potiskivanje već upravo kroz izražavanje svojih emocija i time će se otvoriti prostor za prihvaćanje i voljenje bebe. Na taj način dijete će i produbiti povezanost s roditreljem osjećajući da mu može vjerovati i u najdelikatnijim situacijama. Osjećaj vlastite vrijednosti i samopoštovanja neće biti narušen.

Učinak na formiranje osobnosti

Ova dva različita pristupa ostavit će traga na formiranje osobnosti djece. Roditelj kipar će vremenom formirati ono što nazivamo dobro odgojeno dijete, poslušno i dobro uklopljeno u okolinu tako što odustaje od sebe kad je u sukobu s njom. To dijete uvijek zna što se od njega traži i skenira kroz život što se isplati raditi da dobije pohvale i nagrade, ali sutra kao osoba često nema pojma što bi stvarno sam htio i tko je on zapravo. Zanimljivo je da dobro odgojena djeca za par desetljeća, kao odrasle osobe, često završavaju na terapijama sa pitanjem: Sve sam postigao što je trebalo, a u sebi sam prazan i nesretan, tko sam ja? Nekada, ukoliko je dijete jakog temperamenta, rano se odbije od roditelja ne dozvoljavajući da bude oblikovano te cijeli život biva u stalnom sukobu s njima. Osjećaj vlastite vrijednosti gradi na samopouzdanju razvijajući vještine i stječući materijalna dobra s kojima se identificira.

Dijete roditelja vrtlara ima sve preduvjete za sazrijevanje i razvija se u emocionalno zrelu osobnost sa snažnim osjećajem sebe i svojih granica, u kontaktu je sa svojim emocijama te uvijek jasno osjeća što želi i što je ispravno jer osjeća što je pravedno i moralno. Uviđa pravila ponašanja u društvu i poštuje ih, ali svoj život kroji po svojoj mjeri i osjeća se ispunjeno. Ono se sutra kao osoba zna izraziti i postaviti i nema nikakvu potrebu da to bude na štetu drugih. Ima dobar odnos sa sobom i sa drugima. Tuđi stavovi ga ne mogu pokolebati jer vjeruje u sebe budući da njegov osjećaj vlastite vrijednosti dolazi iznutra u vidu samosvijesti i samopoštovanja i ne ovisi o vanjskim utjecajima.