…Već tisuću godina spavam sa žilama stabala ispod divnih svanuća…

Kao prvo, da objasnim ovu čudno iskovanu riječ koja se prometnula u naslov ovoga članka. Sitnocvrčanje je nokturnovsko, matoševsko pjesnikovanje u mlačnoj noći u kojoj ljubav cvijeća, miris jak i strasan slavi tajni pir, blaga svjetlost sipi sa visina, a željeznicu kojom upravljaju kozmički željezničari – sretno-nesretni ili još bolje: besretni pjesnici, nepovratno guta ta pritajena galaktička daljina. Sitnocvrčanje je i kovanje iz već iskovanog: ta riječ koju bi rado prigrlili pjesnici onog tipa koji već tisuću godina spavaju pod žilama stabala – besretnost. To nije ni sreća ni nesreća, to bi bila nadsreća da se taj pojam nije rasplinuo u procesu svekolike, pa i umjetničke kreativnosti, jer, kao što pjesnik kaže: „ …Žalimo često što sazrjesmo za muke; nerođene pozdravljaju u noći stare ruke i s tepanjem ih glade i miluju u sjeni. Ta djeca su lijepa k’o sve što nije bilo. Ona su oblik čežnje što ne žele ispunjenje, neostvarena bol i savladano htjenjeI u istom stilu nastavlja: …Neznani kao vode nestajemo iz ovoga svijeta i život je samo val kojeg sudbina briše. Blagoslovljeno more što s vječnošću nas spaja. Nećemo naći smisla al’ dušu razbacanu hvatat ćemo na obali posljednjega kraja.“

  A taj pjesnik što je sitnocvrčao, sitnokovao, sitnobivao i sitnopojio pod nebeskim svodom umro je, treba li reći, mlad, ili relativno mlad, u istom onom, gibljivim smrtima ispresijecanom, bolničkom labirintu u kojem je vrli Matoš iskovao svoj ditiramb, svoju odu mlačnoj noći zagušenoj bolnonostalgičnim hukom udaljavajućih željeznica, taj pjesnik bje zarobljen na istom onom mjestu, uhvaćen u istoj onoj sudbinskoj, smrtnoj paučini u kojoj je svoje svemoćne pjesničke pipke zapetljavao i veliki Tin rastočen u svom vlastitom grlu s gareži nekih drugih neizmaštanih galaktičkih željeznica; taj pjesnik odazivaše se na ime na koje se odazivahu mnogi raspjevani kotorski čempresi, ptići koji drhte na povjetarcima zadarskih balustrada, žalobni, neispavani uzdasi sevdaha u svom prvonoćnom bdijenju nad svježom humkom nekog sarajevskog groblja; pjesnik-zvon, pjesnik-pjen, pjesnik-stjen, istinskim imenom Fran i istinskijim prezimenom Alfirević. Frano Alfirević, erudit i kozmopolit, Zadranin rođenjem, Kotoranin, Sarajlija, Parižanin, Zagrepčanin, Beograđanin, Dubrovčanin i još mnogih gradova i uljudbi svojim bivanjem i svojom lepršavom umjetničkom i životnom vokacijom građanin.

  –Pjesniče…

  „Gdje god pošao moram se vratiti stazama tišine kraj borovih šuma, kamenju tvrdom, žarkim podnevima, velikim čempresima što silaze s huma. Moramo se vratiti čaru jednostavnih slika. To je zemlja svjetlosti gdje je nebo duboko i veliko kao nigdje i spojeno s bićima; to je zemlja mora divnog u otkrićima svih lica svojih u suncu i oluji; njegova snaga kroz krv ljudi struji.“

  — Kažu da vas je alkoholizam ubio, kažu da ste…

  — Od nečega valja umrijeti – odgovara glas iz, bolećivom mjesečinom okupane, šutljive mirogojske arkade. – A mogu ti odgovoriti i protupitanjem: Što je to smrt? Je li itko ikad izmjerio, razmjerio, objavio trenutak nečije smrti a da se nepobitno utvrdilo da je to trenutak kompletnog gašenja, potpune disfunkcionalnosti tijela i kozmosa u jednom? A ne, zatajili bubrezi, izdao mozak, klinički smo mrtvi, kozmički još ne jer srce se još neda, ostalo mu je životnosti za još jedan vrisak: „Ništa nek nije moje, ništa više neću. Meni je dosta taj miris nebesa i hlad!… Tek kad budem prognan od svakog sunca, tražit ću da mi dadu dobrotu svoje tame bez prkosa uma, bez strasti što bunca.“

  — Bijaste izvrstan čovjek i postojan prijatelj, estet i kozmopolit, sva vaša imovina pripadala je zajedničkom stolu prijateljstva…

  — Trice, mladiću, trice… obmana i gluma vasionskija i od same vasione. Bio sam samo prosjak čija je namjera bila sa štapom lutanja ući u tko zna koje veče u crkvu kraj mora već star i prešav oštrinu svih putanja. Možda ću doći k crkvi djetinjih zora. I… kao što rekoh: Tek kad budem prognan od svakog sunca, tražit ću da mi dadu dobrotu svoje tame bez prkosa uma, bez strasti što bunca. Legnut će moja duša žalosna od osame.“

  „Ali

kad nas vrijeme u ogledalu nadjača

i za davnim bljeskom očiju srce žali

–osjetimo

sa suzom nikom znanog plača

–da često bijasmo sretni

a da nismo znali.




Prethodna objavaBudi tamo gdje jesi
Slijedeća objavaNevjerojatna korisnost konoplje
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.