Povoda za krizu u ljubavnim i bračnim vezama ima mnogo. Reklo bi se da isto toliko ima i uzroka. Ostaje pitanje: koja je najslabija karika svake partnerske veze? Jedan, naizgled nebitan uzrok prisutan je od samog početka veze i djeluje poput crva u drvu ako ostane zanemaren. Zato krenimo od samog početka.
Svakoj je ljubavnoj vezi prethodila zaljubljenost. Što je uopće zaljubljenost i zašto se kaže da smo tada slijepi ili nosimo ružičaste naočale? Prvu iskru privlačnosti uputimo drugoj osobi u trenutku kada ostanemo zadivljeni nečim po čemu nam je posebna. Ta zadivljenost u sebi ima i lijepu emociju koja dotakne osobu kojoj smo se divili pa će se iznenada osjećati ugodno i lepršavo.
Instinktivno će tražiti izvor tih ugodnih emocija sve dok ne prepozna da potječe od nas, naravno, ako želimo biti otkriveni. Ako nakon uspostavljena kontakta i ona uoči na nama nešto što je njoj vrijedno pažnje ili divljenja pa se tomu počne diviti, automatski stvara istu emociju i uzvraća nam je.
Divljenje ne podliježe kontroli kritičkog uma pa smo njime i samo njime, sposobni stvoriti najsnažniju i najuzvišeniju emociju. Takva emocija, obostrano stvorena, ima magnetnu privlačnost pa kažemo da se dogodio „klik“ između dvoje ljudi, dogodila se kemija. Ta rijetko doživljena emocija jest radost prepoznatljiva po ozarenu licu i sjaju u očima. Ona je stanje zadovoljstva i osjećaja cjelovitosti. Jedina potreba koju tada imamo jest da to stanje puno životne energije potraje što dulje.
Budući da smo podložni utjecaju emocija, kad se loše osjećamo, oko sebe primjećujemo samo loše stvari. Isto tako, kad se lijepo osjećamo, vidimo samo lijepe stvari. Zato je prirodno da u trenutcima zaljubljenosti jedno u drugome primjećujemo sve ono što je dobro i poželjno, a one manje poželjne osobine koje smo uspjeli uočiti još nisu dobile na važnosti pa ostaju zanemarene.
Drugim riječima, dokle god se osjećamo dobro, naš um, odnosno zaštitnički ego, neće se upletati, jer još uvijek ne postoji ništa zbog čega bismo trebali biti na oprezu i korigirati svoje postupke.
Stoga zaljubljenost nije ništa drugo nego vrijeme obostranog divljenja i uživanja u opijajuće lijepoj emociji radosti, stvorene divljenjem. Tada vjerujemo da smo se zaljubili u tu osobu, međutim mi smo se zaljubili u emocije koje dobivamo od nje. Nesvjesni te činjenice, idealiziramo osobu i želimo je imati pokraj sebe zauvijek.
Čim smo stvorili takvu posesivnu želju, uključili smo kritički um i razboritije prosuđivanje. Skidamo ružičaste naočale pa počinjemo jasnije vidjeti i trezvenije razmišljati, počinjemo upoznavati partnera onakvog kakav jest. Od toga trenutka daljnji razvoj veze ovisi o mnogočemu, pa da nepotrebno ne širim priču, pretpostavit ću da će ići poželjnim smjerom i da je riječ o prosječnim ljudima bez emocionalnih trauma.
Što smo imali više razloga za divljenje, i ako su oni i dalje jednako vrijedni, onda postoji kvalitetniji temelj za razvoj ljubavne veze. Emocije daljnjeg, ali rjeđeg divljenja srcem, pomažu nam pri usklađivanju različitosti i nadilaženju vlastitih ograničenja. Kad smo se uspjeli uskladiti, dotadašnje divljenje partneru zamjenjujemo razumskim uživanjem u međusobnom prihvaćanju i odluci o zajedničkom životu ili ulasku u brak.
Tu se događa velika razlika u kvaliteti emocija koje izmjenjujemo, jer umom (egom) ne možemo postići prvotnu emociju radosti i zadovoljstva. Najviše što možemo postići jest emocija ljubavi. Budući da um kontrolira tu emociju, ona automatski postaje uvjetovana, a time i nestalna pa je stalno moramo potvrđivati. Ta uvjetovanost dolazi od želje ega da posjeduje ono u što ulažemo svoje emocije. Zato je ljubav u svojoj biti posesivna.
S druge strane, bezuvjetnu ljubav koju ne trebamo potvrđivati, možemo imati samo prema onima za koje ego procijeni da su za nas bezazleni i koji mogu na neki način odgovoriti na našu emociju. To su, prije svega, mala i nejaka djeca, a za mnoge i njihovi kućni ljubimci. Prisjetimo se s koliko smo iskrenosti i nesebičnosti voljeli svoju djecu do njihove treće godine (oni koji ih imaju), koliko smo bili kadri diviti im se.
Nismo osjećali ni trun ljubomore dok bi im se netko treći divio. To je zato što za ego ne postoji opasnost ni sumnja da će to nejako dijete biti privrženije drugoj osobi i poželjeti biti s njom umjesto s nama. Jednako tako i psići, naši kućni ljubimci, mogu biti obožavani od nekoga usputnog prolaznika, ali nikada neće htjeti napustiti svog gospodara.
S takvom odanošću nismo sposobni voljeti svog partnera, jer uvijek postoji makar i latentni strah da bi se mogao promijeniti i uskratiti nam svoje emocije, dragocjene za život. Zato, obostrano se koristeći vrlinama poput povjerenja, razumijevanja, suosjećanja, zahvalnosti, pažljivosti i drugih, potvrđujemo našu privrženost i ljubav, omogućujemo joj da živi. Bez toga, ona počinje gubiti snagu s kojom spaja dvoje ljudi.
Zahtjevi današnjega turbulentnog načina života, ne uključujući još i brigu oko odgoja djece, iscrpljuju partnere i malo ostaje slobodnoga vremena u kojem će se kvalitetno posvetiti jedno drugomu i nahraniti se lijepim emocijama. Oni koji ne njeguju svoj emotivni odnos, s vremenom zaglibe u kolotečini rutinskih obveza i navika. Upadaju u opasnu monotoniju, zaboravljajući zbog čega su se uopće našli i poželjeli biti zajedno.
Ovdje moram napomenuti jednu važnu činjenicu: emocije su naša temeljna životna i pokretačka energija. Bez njih (bez dovoljno životne energije) postajemo bezvoljni, malodušni i apatični pa se, u ovom slučaju, bračni suživot pretvara u tehničko odrađivanje ugovorne obveze. Već rekoh, kad se loše osjećamo, oko sebe primjećujemo samo negativnosti pa tako u partneru uočavamo samo njegove mane i nedostatke.
Obostrane vrline zamjenjuju mrzovoljnost, čangrizavost, kriticizam, a u konačnici i nepovjerenje. U takvom se raspoloženju kod oboje partnera neminovno oživljavaju i stara negativna iskustva, a s njima i zatomljene emocije pa dodatno otežavaju ionako teško stanje. Zato nimalo ne iznenađuje potreba za upuštanjem u izvanbračne veze kako bismo utažili žeđ za lijepim emocijama.
U zabranjenim vezama opet doživljavamo uzajamno divljenje i zaljubljenost, doživljavamo emotivni uzlet i život opet dobiva smisao. I opet nećemo biti svjesni da se nismo zaljubili u drugu osobu, nego u emocije koje s njom izmjenjujemo. Takav život u dvostrukoj vezi mogao bi i potrajati, jer s ilegalnim partnerom nećemo ići dalje od idilične faze zaljubljenosti, nećemo dijeliti sve one terete egzistencijalnog života zbog kojih nam je legalna veza došla u krizu.
Najslabija karika u svakoj partnerskoj vezi je nepotpuno razumijevanje prirode naših emocija i potreba za njima pa onda radimo greške u koracima koje dovode do zahladnjivanja odnosa, preljuba i razilaženja.
Da se sve ovo ne bi dogodilo i da nam ljubav koju smo imali ne bi postala ovisnička, a vrline postale sredstvo interesnog dodvoravanja i manipuliranja, svakodnevno je potrebno ulagati trud u njezino održavanje. Svakog je dana potrebno uputiti jedno drugomu ljekovitu emociju divljenja, makar i za najmanju gestu nježnosti u prolasku ili iskazati emociju zahvalnosti za drugi oblik pažnje koju dobijemo. Samo jedna lijepa emocija vrjednija je od stotinu puta izgovorene riječi „volim te“.
Za ljubav treba dvoje. Ona je obostrano davanje i primanje lijepih emocija i traje sve dok se trudimo stvarati ih i izmjenjivati.
Ankica Brekalo, holistička iscjeliteljica
