Vjerujem da se svatko od vas barem jednom u životu susreo s problemom prihvaćanja i otpuštanja emocija. Onih emocija koje nam prestaju služiti, kao i onih odnosa nakon kojih ostajemo skoro pa prazna ljuštura, radi osoba kojima smo dopustili da uđu i poharaju naš svijet, odnesu našu vedrinu i energiju koju smo imali.
Kako onda otpustiti emocije koje traju dugi niz godina, iznova nas bacaju na koljena i ostavljaju taj slatko-gorki okus na usnama? Zapitajte se, što to točno hranite mislima se vraćajući u ta vremena, iznova reprizirajući sve te epizode kraha u glavi?
Zašto se retrospektivno pokušavate sjetiti svake sitnice koja se odvijala? Želite prepoznati gdje je otišlo drugim smjerom, znam. Želite vidjeti koliko ste vi i ta osoba uistinu uložili i gdje ste griješili. Mislite da će vam to donijeti olakšanje i mir. Zapravo, tragate za načinom da zadržite to iskustvo uz sebe, da odagnate neizbježne promjene.
Jer, polazite od sebe, volite onu verziju koja ste bila u tom odnosu. Bez obzira na to što ste danas deset puta jači, svjesniji sebe i napredniji. Ponekad, ta sjeta se ušulja u svaku poru vašeg bića, osjećate bespomoćnost i čeznete za momentima kad ste bili divlji, nesputani, istinski osjećali. Jer, to je ono što ste poistovjećivali sa srećom tad. Daleko od sigurnih luka i dobrih ljudi.
Stremili ste onome što će parati srce, pumpati krv kroz vene što jače, stremili ste adrenalinu i uživali u kaosima koje ste prolazili. Sad to sve zvuči nerealno, smiješno, ludo. Ali, zaista, bili ste itekakav mazohist. Što biste više nevolja prošli, osjetili više suza na licu, vi ste bili zadovoljniji, uvjeravajući sebe da će nagrada za vašu dobrotu tad stići. Ali nije. Rezultira to nerijetko krahom. Onim najvećim. I onda važete i analizirate sve, ne kako biste vratili te odnose, nego kako biste vratili sebe tad. Smatrali ste se sretnima i živima u silnoj nesreći i jadu emocija.
Kroz godine koje su dolazile, shvatili ste vi itekako zašto ste neke lekcije sebi priuštili i što ste iz njih naučili. Shvatili ste, također, da ono što i dalje čuči u vama nije ljubav prema tim drugim osobama, koliko li nostalgija za sobom. Volite i dalje one krhotine urezane u vas nakon svih ljudi koji su vas mijenjali kroz život. Sjećate se njihovog mirisa, okusa, nade pomiješane sa strahom, razočarenja pa ponovnog rođenja i stajanja na nogama jači nego ikada.
Fali vam izazov, smatrate se izgubljenima jer ne vidite za što se borite, a smatrate da ste tad imali velike razloge za postojanje i borbu, a ti razlozi su umjesto vas, bili druge osobe.
Zapravo, vi biste uvijek trebali biti svoj razlog postojanja, svoja motivacija. Vi biste trebali naučiti cijeniti sebe takvi kakvi jeste sad, ne željeti se vraćati u prošle dane, ne uzdizati ono što ste bili, kad ste sad upravo ono što trebate biti.
Kad shvatite da je ključ u vašim rukama, krenut ćete mijenjati navike. Stare slike u vašim glavama ostat će samo podsjetnik da ste nekoć bili slabiji nego sad, ali opet jednako autentični, vjerni sebi. Radili ste možda ono što vam je danas nepojmljivo, bili ste kompletno drukčija osoba.
I dobro je prigrliti svoju dualnost, shvatiti da ne trebamo i ne možemo biti jednaki kao prije. Kad polazite od tih iskustava kao niti koje su vam bile potrebne da se povežete sa sobom i onim što vam treba doći, cijenit ćete svaku suzu koju ste ispustili. I nećete joj dopustiti da vlada vašim emocijama, da vas baca na dno iznova. Bit će to suza katarze, kad se kockice poslože, a vi ugledate ono što godinama prije nije bilo kristalno jasno kao sad. Vidjet ćete da svako zašto zaista ima svoje zato.
Kako biste lakše otpustili te emocije, koje vam više ne služe u daljnjem rastu, nego predstavljaju kamen spoticanja, morate biti iskreni prema sebi, zatim prema drugima. Trebate razlučiti u kojoj stvarnosti želite živjeti. Želite li voljeti one minule dane i pokušavati od života načiniti nešto što on nije i ne može biti, ili prihvatiti poneke teške lekcije i nastaviti hrabro dalje, u ono što nam je namijenjeno?
Toj drugoj osobi ste zasigurno putem već oprostili, i to više puta. Zašto niste i sebi? Zašto niste sebi dopustili rast? Prihvatite život ovakvim kakav je. Shvatite zašto je nešto trebalo biti tako nesavršeno i kaotično, da biste izrasli u nešto bolje, jače i stabilnije.
Ondje gdje počivaju stare rane, nećete pronaći zaista ništa novo, što već dosad niste usvojili i proučili. Ne bi život bio toliko lijep i raznolik, da mi ostanemo jednodimenzionalni i jednolični, da ostanemo jednaki. Za to smo i stvoreni, da se izgrađujemo svakom novom emocijom, svakim novim iskustvom.
Volite sebe u sadašnjosti najviše, jer ste prošli sve ono što nazivate prošlošću. Te nedaće i te tuge su iza vas, a vi ste i dalje čvrsti kao stijena, i dalje imate vjeru i nadu u bolje dane. Pomirite se s time da ne možete mijenjati ono što je nekoć davno bilo, ali možete mijenjati ovo sad.
Možete mijenjati svoje misli i svoje daljnje postupke. Možete si priuštiti puno manje stresa i kaosa nego li prije, možete si otvoriti vrata ka dobrim i pozitivnim ljudima. I možete, itekako možete rasti i u pozitivnoj okolini, lišeni konstantnih izazova. Mogu vas preobraziti i oni ljudi, koji su mirni i blagi poput vode, poput rijeka. Možda više nego li i oni potresi, vulkanske erupcije i snažni vjetrovi.
Jer, voda je dosljedna, voda je jača nego što mislimo.. Godinama djeluje ali ostavi svoj neizbrisiv trag. A emocije koje su ostale u vama, morate preobraziti u motiv za dalje. Da odmaknete od onoga što više niste, kako biste jednog dana koračali slobodni, lišeni iluzije da ste nekoć davno bili bolji. Niste, bili ste jako nesigurni, niste voljeli sebe koliko danas možete. Navike su jako nezgodna stvar, kreiraju strah i ostavljaju itekakav pečat na nama.
Strah da bez tih emocija ili osoba mi više nismo mi. Jesmo, i uvijek ćemo biti. Te emocije koje smo gajili, dijelili bile su samo djelić našega bića, onaj dio koji smo u danim momentima odlučili pokazati svijetu. A vi imate još toliko toga za pokazati, još toliko toga za osjetiti.
Samo koračanjem u novo, shvaćanjem da je sve onako kako treba biti, vi možete istinski nastaviti dalje, ne osvrtati se na prošlost i ne žaliti za onim danima koji su prošli.
Veselite se, malo za promjenu, ovim danima koji dolaze, koji su pred vama. Bit će ih jako puno i sav fokus trebamo staviti na njih, kako jednog dana u budućnosti ne bismo opet plakali za prošlim verzijama sebe i emocijama, nego bili ponosni na ono što jesmo, na sve borbe u kojima smo zadržali i poboljšali sebe.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
