Widget not in any sidebars

Već duže vrijeme razmišljam kako ću napisati tekst o ljepoti pisanja. Taj tekst se iz nekog razloga do sada nije izrealizirao, a ja sam polako shvatila da nije pisanje ono o čemu trebam pisati, već otkrivanje svoje strasti i onoga što nas pokreće. Onog nečeg samo našeg u što vjerujemo i što nas čini – nama. To može biti nešto što radi i milijun drugih ljudi, a  mi to opet radimo samo zbog sebe. Nešto što je sastavni dio nas, nešto što nas čini boljom osobom. Nešto što se zove naše mjesto pod suncem. A vjerujte mi, pod suncem ima mjesta za svih nas, samo treba pronaći mjesto gdje ćemo sjesti. Ili plesati. Ili pisati. Ili raditi ono u čemu smo najbolji, ili zbog čega se tako osjećamo. Za mene je to pisanje i priče koje imam u svojoj glavi. Za nekoga je to nešto potpuno drugačije, a opet samo njegovo. Nešto u čemu, usprkos svemu, vidi svoj smisao. Nije li to ono što svi tražimo? Za čime tragamo? Zahvaljujući čemu se osjećamo živima? Nešto zbog čega smo se zaljubili u život?

Tada, kada sam htjela pisati o pisanju, što ono za mene znači i što sam kroz njega spoznala, htjela sam otkriti neke važne stvari koje sam naučila. Posvetiti se nečemu znači učiti. Nećemo steći znanja samo o tome što ili na čemu radimo, već će nam se kroz istu tu stvar razotkriti neka najvažnija znanja o nama i našem životu. Kada počnemo raditi ono što volimo počet ćemo upoznavati sebe. Počet ćemo se razvijati i naučiti razumijevati ono što se oko nas događa.

Iz svih navedenih razloga, želim vam savjetovati da se prepustite onome što vas veseli, onome što želite, krenite i ne okrećite se. U jednom trenutku osjetit ćete promjenu u sebi i početi otkrivati život izvan namentnute nam svakodnevice u koji ćete se zaljubiti.

Što sam ja naučila o sebi, o životu kroz pisanje? Svi vi koji ste posvećeni onome što volite, možda ste naučili iste lekcije, ili možda neke potpuno drugačije. Nevažno.

Uvjerena sam da ako radimo ono što uistinu volimo, naučit ćemo ono što treba baš nama. Pristizat će nam znanja skrojena po našoj mjeri, baš poput savršene haljine ili odijela koje kad isprobamo uskliknemo: „Ne mogu vjerovati, ovo kao da je krojeno po meni!“

U tome jest i sva ljepota.

Strpljenje

Inače nestrpljiva po prirodi, otkad sam počela raditi ono što volim (pisati) uočila sam neke neobične promjene kod sebe. Jedna od njih bila je i strpljenje. Svi mi koji pišemo ponekad znamo danima sjediti ispred tipkovnice kao ispred nekog posvećenog mjesta kojeg kao da u trenucima blokade molimo da nam se smiluje i počne pisati umjesto nas. Što sam više pisala, ta neobična promjena zvana strpljenje rasla je sama od sebe. Nisam znala odgonetnuti zašto, ali s vremenom sam shvatila. Kada se posvetimo onome što volimo i u što vjerujemo, poštujemo i sve ono naizgled loše što dolazi s tim. Jednostavno počinjemo poštovati sebe i svoj ciklus. Počnemo ga razumijevati što rezultira i strpljenjem prema samima sebi. Dani kada ne mogu napisati ni slova više u meni ne proizvode ljutnju. Prihvaćam ih kao takve jer znam da su oni samo dio ciklusa onoga što volim i u čemu uživam. Savršeni yin-yang. Budem strpljiva jer znam da će ti dani proći i donijeti nešto dobro. Uvijek nešto dobro. Odlukom da se posvetimo onome što volimo, da krenemo raditi ono što najviše želimo kao da nas život nekim čudom počne nagrađivati onime što nam je u njemu najpotrebnije. Za mene je strpljenje jedno od takvih čuda.

Zaljubljenost u proces

Widget not in any sidebars

Nama ljudima prirodno je težiti ka nekome cilju. Svi mi negdje idemo, prema nečemu težimo. Želimo vidjeti rezultat onoga što radimo. No što je sa samim procesom? Koliko nas je zaljubljeno u proces onoga što radimo? Uvijek se sjetim fakulteta i izgarajuće želje da položim neki (svaki) ispit. Nikad nisam razmišljala uživam li u procesu učenja. Uživam li na putu do ostvarenja tog cilja. Nisam razmišljala jer sam sama sebi rekla da je to nešto što moram. Zašto moram – na to nisam imala odgovor niti sam na taj način tada o tome razmišljala. U životu jednostavno postoje stvari koje se moraju, a zašto se moraju, ili možda ne moraju zapravo – to nije važno niti nešto o čemu se razmišlja. Obavljajući stvari koje moramo i grabeći prema rezultatima u procesu čijih ostvarenja zapravo nismo ni sudjelovali jer smo vječito bili glavom zabijeni u ono što bi trebalo biti kad završimo, a nikada u ono u čemu smo sada dovukli smo se i do sadašnjeg trenutka. U nečijem životu to dođe ranije, u nečijem kasnije, u slučaju onih trećih nažalost nikada. Trenutak u kojem sebi na neki način osvijestimo što zapravo želimo. Povrh jurnjave za rezultatima do kojih dolazimo automatizmom bez potpunog vlastitog sudjelovanja.

U trenutku u kojem se posvetimo onome što nas ispunjava, onome što volimo, onome što bismo uistinu voljeli raditi ili se time baviti, sam proces postaje rezultat. Poput rezultata koji se iz dana u dan raste. Nema jurnjave, nema trke, nema lova. Jer proces postaje ono što nam je nekada predstavljalo tek kratkotrajno zadovoljstvo kad bismo postigli neki cilj ili došli do nekog rezultata. Sada uistinu počinjemo uživati u procesu, u promjenama koje katkada mogu potrajati i dulje nego što bismo htjeli, ali uvijek stignu nekako u pravom trenutku. Počinjemo uživati u razvoju i napretku kroz koji uočavamo vlastite sposobnosti.

Kao što sam jednom u jednoj knjizi pročitala – uspjeh je zajamčen ako uživamo cijelim putem do njegova ostvarenja. Tada sam put postaje uspjeh što nam govori da smo na pravom putu. Svom putu.

Umijeće odustajanja

Ponekad je teško je priznati samome sebi da treba odustati. Da u jednom trenutku treba zatvoriti vrata, poklopiti laptop, spustiti loptu, skinuti plesne cipele ili odložiti instrument. Teško je jer nas vodi želja, ali ruke, noge, ili mozak ne slušaju. Ne sudjeluju. U tom trenutku treba zastati. Ne zauvijek. Samo nakratko. Kada počnemo raditi ono što volimo upoznat ćemo sve tajne i umijeća malih odustajanja. Odustajanja na koja pristajemo jer znamo da su dio procesa. Odustajanja od grčevite vezanosti za ostvarenje onoga što želimo što na kraju može imati razorne rezultate. Čovjek je savladao veliko umijeće kada je naučio odustati. U miru prihvatiti da sada nije trenutak za to što bi htio. U miru otpustiti silnu želju da se to ostvari, ali nikada odustati od vjere da će baš takav trenutak doći. Prihvatiti da za nešto nije spreman, zagrliti svoju nespremnost i s punim povjerenjem u sebe nastaviti dalje. Prihvatiti prirodan ciklus svog života. Nastaviti raditi, ili se odmoriti. Nagrade za svladavanje umijeća odustajanja su velike.

Oni koji znaju tisuću puta odustati dosanjat će velike snove za razliku od onih koji grčevito idu naprijed, ne prepoznaju znakove koji im govore da stanu, da pričekaju kada treba. Njihovo odustajanje je samo jedno, ono konačno.

Odustala sam sto puta poklopivši laptop, ali svakog puta sa sve većim mirom u sebi jer sam putem naučila da zapravo nisam odustala nego napravila najbolji mogući korak prema naprijed.

Odgovori na stara pitanja

Svakome od nas su se kroz život pojavljivala razna pitanja. Uh, koliko ih je samo kod mene bilo! Ponekad bih znala misliti da neke stvari nikad neću dokučiti. Znala sam promatrati ljude oko sebe na ulici, u autobusu i pitati se gdje oni svi idu svakog dana, u isto vrijeme, koji je smisao njihova postojanja, a i moga zajedno s njihovim. Gledala sam studente koji u grču prevrću po nekim skriptama vozeći se na ispit, ljude koji idu svakoga jutra u isto vrijeme na posao i u isto vrijeme se s njega vraćaju. Preopterećeni obvezama, svi s nekom sjenom na licu (brige, tuge, nezadovoljstva) trče životom ukrug boreći se više ni sami ne znaju zašto. Izdržavajući kao da su na nekom zadatku, a na kraju uopće ne znaju niti koji je to zadatak.

Živeći bez odmora, prelazeći puste kilometre svoga postojanja da bi na kraju onemoćali od umora shvatili da su se čitavo vrijeme vozili u krug, ponovno i ponovno dolazeći na isto mjesto s kojeg kreću i na koje se vraćaju.

Otkrivši pisanje mnoga moja pitanja su razriješena i sada ti odgovori žive u meni na puno sretnijem mjestu od onog na kojem su nekada živjela sva ona pitanja. Sva ona prazna mjesta u meni sada nastanjuje mir jer sam pronašla ono što me čini sretnom. Puno manje se pitam, a često shvatim i da nemam niti jedno pitanje. Pisali, trčali, svirali, plesali, pleli ili radili bilo što drugo na svijetu što vam donosi sreću učinit će  da će pitanja biti sve manje. Odgovori će stići iz vas samih kao i sve ono što je u životu što je za vas najbitnije.

Što kada se dogodi highlight?

Ponekad mislim da je prava šteta što su highlightovi takva rijetkost u životu ljudi. Možda bi kad bi ih doživjeli nekoliko shvatili da je veselje oko njih uvjetovano načinom kako su do njih došli. Svi smo previše orijentirani na neke vrhunce, a opet vrhunac se ne zove vrhuncem bez razloga. Nebrojeno puta ljudi nakon nekog uspjeha osjete strašnu prazninu. Intenzivno kratkotrajno veselje naposljetku se pretvori u tihu prazninu nakon koje slijedi glad za ostvarivanjem novog cilja. Za onim osjećajem „da nas nešto drži“ jer ne možemo lutati životom kao astronauti u svemiru. Moramo se kretati u nekom smjeru, imati cilj pred očima i grčevito se truditi da ga ostvarimo. Završimo fakultet, nađemo posao, napravimo kuću, prodamo kuću, kupimo apartman, prodamo apartman, kupimo auto – uvijek nešto. I dođu ti vrhunci, ali nekako nisu tako spektakularni. Barem ne osjećamo da jesu. Koliko smo se samo mučili oko toga, a nakon svega ostala je samo velika praznina. Naravno, nećemo je nikome otkriti, štoviše kao da je skrivamo i sami od sebe, ali ne možemo pobjeći od njenog sigurnog bivanja u nama.

Ne znam još kakav je osjećaj doživjeti highlight nakon što si radio ono što voliš, iako je cijeli put toga rada popločen malim neočekivanim highlightovima jer si uistinu bio prisutan u cijelom procesu i dao cijeloga sebe.

Nekako sam uvjerena da doživjeti highlight u onome što uistinu voliš ne može rezultirati prazninom već motivacijom da nastaviš cvjetati i živjeti svoj san.

Zbog svih ovih, a i mnogih lekcija koje tek čekaju da budu otkrivene, krenite putem onoga što želite jer tek tada upoznat ćete sebe, dobiti odgovore na svoja pitanja i shvatiti da ne treba trčati za ničime već potpuno svjesno živjeti svakoga dana sretan jer radiš ono što voliš, ono što jesi. I čekati taj highlight. Koji će tada zaista biti vrhunski.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog/

Otvorite srčanu čakru, rasplamsajte ljubav!

Pregled vaše energije na daljinu i balansiranje čakri.
Savjeti za istinski oporavak ljubavne veze.
Očitanje energije vašeg trenutnog ili bivšeg partnera, odnosno bilo koje osobe kroz vašu energiju.
Spoznajte što vaš partner misli i osjeća te kakve bi akcije u budućnosti mogao poduzeti.

Imate pitanja o vezi, nedoumice i probleme u životu?

• Kako pronaći i privući srodnu dušu?
• Mogu li spasiti vezu?
• Mogu li vratiti bivšu ljubav?
• Zašto ne mogu pronaći partnera?
• Je li ta osoba vrijedna moje ljubavi?
• Je li mi partner vjeran?

Nazovi 060 600-303

Cijena poziva za Hrvatsku 6,99 kn po minuti za poziv s fiksne linije / 8,41 kn po minuti (PDV uključen) za mobilne uređaje (razgovor se naplaćuje po sekundama)

Nazvati od 08:00-24:00