Kada smo stigli na ovaj svijet, bili smo potpuno oslobođeni bilo kakvih vjerovanja i pojma o svijetu i nama samima. Mogli smo se roditi bilo gdje na svijetu i biti bilo koja druga osoba, te bi tada naša priča, naša nacionalnost, boja kože i religija bili sasvim drugačiji. Onda su nas roditelji počeli “odgajati” (u dosta slučajeva na potpuno iskrivljeni način), krenuli smo u školu i tamo prikupili razne nepotrebne i neistinite informacije. Nakon toga smo možda krenuli na fakultet i dopustili da nas društvo oblikuje prema onome što je trenutno prihvatljivo. Slijedili smo “šablonu života” koja nam je bila nametnuta.
Potiskivanje naših unutarnjih potreba i pravog sebe, dovelo je do toga da smo postali isprazni. Možda smo previše slušali druge i prilagođavali se njihovim željama, posvetili cijeli svoj život osobi koja nas je na kraju ostavila, zaposlili se na mjestu koje ne možemo podnijeti, okruženi ljudima koji ne dijele naše misli, osjećaje i vrijednosti i koji ne teže istim stvarima, samo da bi se dokazali drugima, imali živote poput svih ostalih i prikazali sebe kao uspješnu osobu. Upali smo u rutinu, u crno-bijeli svijet, gdje je svaki dan isti. Nije ni čudno što smo depresivni! U cijelom tom procesu smo polako počeli gubiti komadiće svoje duše. Sada je vrijeme da te izgubljene komadiće konačno vratimo nazad i pronađemo samog sebe!
Retrospekcija
Da bismo mogli nastaviti hodati kroz život kao sretna i ispunjena osoba, ponekad je potrebno vratiti se unazad, u vrijeme traumi iz našeg djetinjstva i uvidjeti gdje je točno “pošlo po zlu”. Da li je to neka specifična loša uspomena, osjećaj, misao? Za to nam nije potrebna psihoterapija, već samo malo dobre volje i čvrste odluke da želimo svoj život učiniti boljim. Istina je da smo mi sebi samima najbolji psiholozi i iscjelitelji. Ulazak u bolno sjećanje nije ugodan i naravno da ćemo osjetiti otpor, puno je lakše biti u našoj “udobnoj zoni”, ali zamislimo da je to kao ulazak u hladnu vodu. Bismo li radije ušli polako i neodlučno ili jednostavno i brzo? Stoga, “uronimo” u sebe same i pronađimo svoje skrivene emocije koje su učinile da postanemo ono što smo danas.
Da to učinimo, potrebno je slijediti ove korake:
- Smjestimo se na tiho i udobno mjesto gdje nećemo biti ometani.
- Duboko udahnemo i pustimo naš duh da nas vodi. Što točno osjećamo u ovom trenutku? Strah, tjeskobu, ljutnju, tugu? Neka naše tijelo pokaže kako se zapravo osjeća. Bol u trbuhu, pritisak u prsima, stezanje u grlu? Slijedimo taj osjećaj. Pritom ne analiziramo koje je značenje tog osjećaja i zbog čega je tu. Ironično je da će nas upravo to dovesti do specifičnog trenutka u našem životu gdje smo osjetili da se komadić našeg bića otkinuo.
- Potpuno smo prepušteni. Čak i ako imamo bilo kakve misli (a vrlo je vjerojatno da će nam naš mozak pokušati odvući pažnju), prihvatimo te slike i projekcije u našoj glavi, bez imalo osuđivanja.
- Padamo dublje i dublje u neku vrstu meditacije. Naše disanje i otkucaji srca potpuno su usklađeni. Odjednom se pred nama pojavi brza slika ili suptilan osjećaj. O čemu je riječ? Gdje se nalazimo? Koliko nam je godina? Što se točno dogodilo u tom trenutku? Onaj neugodan osjećaj u trbuhu s kojim smo počeli, da li je i on prisutan u toj uspomeni?
- Polako se prisjećamo svakog detalja i shvaćamo da nas je taj događaj obilježio. Koliko god to što se dogodilo nama izgleda banalno, “djetetu” u nama je itekako bitno. Sjetimo se da smo trenutno u dobi u kojoj je i taj događaj. Možda je 5-godišnju verziju nas jako pogodilo to što nam je netko oduzeo omiljenu igračku, kao kaznu jer nismo učinili što se od nas tražilo. Možda nas je upravo taj “nebitan” trenutak obilježio i zbog toga se cijeli život osjećamo nevoljeno i da nam ništa ne ide od ruke jer što god pokušali sagraditi, kao da nam je uvijek oteto. Upravo kao ta igračka.
- Počinjemo osjećati potisnute emocije. Važno je da se ne zaustavljamo i da potpuno osjetimo osjećaje koji su se toliko godina skupljali u nama. Tko zna, možda je ta uspomena samo odraz jednog prijašnjeg događaja koji se dogodio u još ranijoj fazi našeg života. Kada bismo slijedili osjećaj za osjećajem, uvidjeli bismo da postoji korijen iz kojega je niknula biljka puna otrovnih listova i čiji su listovi samo posljedica tog korijena. No ne zamarujmo se previše time i fokusirajmo se na baš tu jednu uspomenu koju je naša duša danas odabrala da ju integrira.
Prihvaćanje
Konačno smo locirali bolni događaj u djetinjstvu. Sada je vrijeme da ga prihvatimo kao dio života i da prihvatimo sami sebe. Znamo da nismo krivi ni mi ni drugi. Svatko čini najbolje što može u danom trenutku. Čak i osobe koje su nas duboko povrijedile. Da su znale da postoji bolji način, ne bi to učinile. Kako očekivati svjesnost od nekoga tko ne zna što čini? Kada oprostimo sebi i drugima, osjećamo se lakše, kao da nam je maknut teški kamen sa srca.
Nakon što smo se pomirili s prošlošću, učinimo sljedeće:
- Vidimo sebe kao dijete u toj specifičnoj fazi života kada nam se to dogodilo.
- Mislima odvedemo dijete na zaštićeno mjesto gdje se osjeća ugodno. Uvjerimo ga da je voljeno i da će od sada sve biti u redu jer smo mi tu za njega.
- Upitamo dijete što želi u tom trenutku. Možda mu je potreban zagrljaj ili jednostavno nečija prisutnost i toplina. Ne postoji netočan odgovor; što god dijete želi, potpuno je važeće i opravdano.
- Dajemo djetetu u nama ono što želi. Time zatvaramo pukotinu i taj mali komadić naše duše nam je vraćen natrag.
Integracija duše: Prelazak iz odvojenosti u sjedinjenje
Ove korake je potrebno ponavljati sve dok ne vratimo cijelog sebe natrag; dok god slagalica nije popunjena i svi naši dijelovi nisu na mjestu.
Cilj ovih vježbi je prestanak osjećaja praznine i ponovni pronalazak svrhe u životu, a to nije moguće ukoliko i dalje nesvjesno kreiramo svoj život kao nepotpuna osoba.
S vremenom će se naš život promijeniti jer smo mi promijenili sebe. Ali prije svakog sklada, potrebno je proći kroz kaos.
Kako bismo inače znali značenje sklada, ako nismo iskusili njegov kontrast? 😉
spiritologija.com
