Veliki broj ljudi svakodnevno ide na posao koji ne voli, to je pogubno za kvalitetu njihovog života i za njihovo zdravlje. Raditi nešto protiv vlastite volje znači zaustavljati protok energije u sebi i oko sebe. Provesti osam sati, i duže, na poslu koji radiš na silu, znači da ćeš čitavo to vrijeme gušiti svoje osjećaje.
Postoje razne definicije kapitalizma. U općem smislu kapitalizam označava ekonomski sistem u kojem su sva ili veći dio sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu i u kojem se investicije, proizvodnja i plasman dobara raspoređuju prije svega po zakonima slobodnog tržišta.
Ali ako bih htio preciznije opisati kapitalizam, definirao bih ga kao bolest društva, bolest društvenog sistema čija postavka glasi – rad isključivo radi stjecanja novca. Mnogi ljudi čitav svoj vijek provedu boreći se za novac, umjesto da iznalaze načine koji bi im omogućili da život provedu u harmoniji.
Sistem institucija u kapitalizmu temeljito radi na stvaranju straha, prvenstveno straha za osnovnu egzistenciju (stan i hranu), a iz njega dalje se rađaju i ostali strahovi koji čovjeku blokiraju zdrav razum i troše svu energiju. Mukotrpan i slabo plaćen rad je osnova koja gradi kapitalizam. Pojam kvaliteta u kapitalizmu je pojam kvantiteta. Većina populacije danas ima samo radno odijelo i pidžamu. Nema ni vremena, ni novca, ni snage za bilo što drugo osim za rad i spavanje. Ali ako nekim slučajem ostvari veću količinudobara od onih što su mu potrebne, čovjek u kapitalizmu postaje kapitalist i nastavlja grabiti u svoju rupu sve više i više. Njegov strah pretvara se u pohlepu i kad se rupa napuni do vrha, on će tražiti još jednu, novu rupu koju treba puniti. Pokoravajući se takvom sistemu, čovjek je osuđen ili na strah ili na beskrajnu jurnjavu za novcem.
Život u skladu s prirodnim zakonima pretpostavlja stalnu promjenu, stalni protok energije, i mi kao ljudska bića stalno uzimamo i dajemo energiju. Kada je dajemo tako stvaramo prostor unutar nas za novu energiju, ali ako iz bilo kojeg razloga prestanemo davati mi prekidamo protok. A kada se u organizmu zaustavi protok energije, dolazi do razvoja bolesti. To isto se dešava sa društvenim sistemom.
Novac je osnovna energija kapitalizma i kad bi ta energija ravnomjerno cirkulirala kroz svo društvo, ono bi funkcioniralo isto kao i zdrav organizam. Ali pošto razvoj kapitalizama karakterizira gomilanje novca samo na pojedina mjesta čime se zaustavlja njegov protok, u društvu se stvara raslojavanje na one koji imaju mnogo novca i one koji ga nemaju. Nastaju ekonomske krize, ratovi, mržnja, zavist i još mnoge druge, nebrojene bolesti društva. Zato je kapitalizam, u stvari dijagnoza kao aids ili multipla skleroza ili hašimoto ili bilo koja druga autoimuna bolest. Jer već u samoj postavci – ako nije isplativo nije ostvarivo – krije se klica njegove propasti. Ljudi postaju robovi vlastite kreacije i od nje propadaju.
Veliki broj ljudi svakodnevno ide na posao koji ne voli, to je pogubno za kvalitet njihovog života i za njihovo zdravlje. Raditi nešto protiv vlastite volje znači zaustavljati protok energije u sebi i oko sebe. Provesti osam sati, i duže, na poslu koji radiš na silu, znači da ćeš čitavo to vrijeme gušiti svoje osjećaje.
Kada prihvatimo da je energija u svemiru neiscrpna, biti ćemo u stanju slobodno davati i uzimati, znajući da nikad ne gubimo, već stalno dobijamo. Kad prihvatimo i shvatimo da nije ostvarivo samo ono što je isplativo, već da je oko nas i u nama priroda ostvarena i bez te premise, tek tada ćemo biti spremni za kreacije koje izviru iz našeg bića i ispunjavaju nas srećom. Shvatit ćemo da nas nitko osim nas samih ne može prisiliti da radimo ono što ne volimo.
Solidarnost je u kapitalizmu nedopustiva, neisplativo je pomagati drugom. Kapitalizam to ne dopušta jer kad čovjek pomaže čovjeku bez interesa, bez plaćanja, samo onako iz čiste potrebe i osjećaja da treba pomoći, onda to podriva postojeći sistem. Ako se ljudi masovno solidariziraju i oslanjaju jedni na druge, više ih neće biti strah za osnovnu egzistenciju. Zato kapitalizam guši empatiju, da se ljudi ne bi samovoljno spajali i pomagali. Oni mogu biti spojeni samo u okviru firme i institucije koju kontrolira sistem.
A pošto je kapitalizmu jasno da empatiju ne može zakonom ukinuti kao što je ukinuo pse lutalice, on je ovaj problem riješio na drugi način.
Empatija je urođena ljudska osobina i da bi je čovjek u kapitalizmu zadovoljio, sistem je stvorio mehanizme koji daju prividnu sliku dobročinstva, a u stvari jačaju kapitalizam. Primjer za to je skupljanje novca u svrhu liječenja oboljelih od neizlječivih bolesti. Apsurd je da su te bolesti neizlječive samo za metode čiji je osnovni cilj upravo akumulaciji kapitala, a ne iscjeljenje. Oni koji doniraju i šire te akcije, njih ispunjava sam čin dobročinstva. Ali nitko od njih ne ulazi u suštinu i ne pita se zašto je takvo liječenje toliko skupo, zašto je selektivno, što se dogodi s tim osobama za čije liječenje se skuplja tako velika suma novca i na kraju, da li je operacija ili tretman medikamentima uopće uspio. Doniranje, odnosno kupovina slatkiša djeci u bolnici koja ne bi trebala jesti slatkiše je također jedan od tih privida. Tako kapitalizam, neprimjetno upreže empatiju, esencijalnu ljudsku osobinu, u svoju službu.
Navesti ću primjer svog dobrog prijatelja koji je kao zaljubljenik Zvjezdanih ratova kupio od neke američke firme odijelo s kojim je kasnije, obučen u vojnika federacije iz poznatog serijala, bio pozivan na premjere filmova Zvjezdanih ratova kako bi svojom pojavom skupio što više priloga za djecu oboljelu od raka.
- Znači moj prijatelj je prvo izdvojio novac za skupo odijelo.
- Zatim besplatno reklamira filmove na osnovu kojih se na jedno mjesto akumuliraju nevjerovatne sume novca.
- Reklamira diskutabilan vid liječenja za koji nitko ne zna zašto toliko košta (borba protiv raka metodama koje ne mogu izliječiti rak, ali mogu znatno uvećati kapital).
- Zbog obaveza prema garnizonu (u zemlji u kojoj živi postoji čitav garnizon ljudi koji su kupili odijela vojnika) odustao je od posla na svojoj knjizi fotografija koja govori o pravoj empatiji.
- Svojom pojavom, s oružjem u rukama, propagira ratove i borbu.
A da bi sve bilo uvjerljivije, parola za promocije na kojima sudjeluje glasi – Bad guys doing good.
Zvuči slatko, zar ne?
Moj prijatelj je pronašao sebe u svim tim radnjama i sve to čini iz dobre namjere. On čak ima izraženu empatiju, ali kapitalizam ga je namamio u zamku, u privid, baš pomoću te njegove želje da pomaže drugima.
Svi mi upadamo u neke zamke, ne treba nikoga zbog toga optuživati. Ali kad se nešto shvati, bitno je to izreći kako bi se osvijestilo, i ovaj primjer iznosim iz tog razloga.
Ja bih volio da mi je netko prije dvadeset godina ispričao stvari o kojima pišem u svojoj knjizi, možda nikad ne bih išao kod urologa. Preskočio bih dvije godine skupog i neučinkovitog liječenja.
Postavka kapitalizma nije se promijenila još od Marksovog vremena, ali njegov stupanj razvoja je na mnogo višoj ljestvici, ako se otuđenje i propadanje društva uopće mogu nazvati razvojem. I kao što kod Hašimotovog sindroma prvo strada štitnjača, a onda čitav organizam, tako i kapitalizam prvo razara društvo, a zatim i prirodu.
Srećom, za svaku autoimunu bolest, pa tako i za kapitalizam, postoji lijek. Taj lijek svako od nas drži u svojim rukama i može ga upotrijebiti kad god želi, a najbolje odmah. On je ujedno i naš osobni put ka spoznajama koje nas vode u cjelovitost.
Određivanje prioriteta, solidarnost, ljubav, zainteresiranost za osobni napredak, povezivanje s idejama koje čine dobro svima bez izuzetka, sve to automatski razvezuje maligne čvorove mentalnih čestica koje truju naše fizičko i duhovno tijelo i čitavu našu Planetu.
Petar Stanković je još početkom dvadesetog stoljeća pisao o tome kako čovjek treba ponovo naučiti prilagođavati svoj način shvaćanja zaboravljenom i sistematski ugušivanom prirodnom metafizičkom instinktu koji je pao pod opojnim djelovanjem prividnih uspjeha materijalističkog doba. Još prije gotovo sto godina Stanković je pisao nešto što mnogi ni danas ne razumiju.
Kada čovjek shvati u kakvoj je očajnoj zabludi kada negira postojanje neke više, nadčulne duhovne inteligencije koja razumno i cjelishodno upravlja svijetom, tek onda će mu se otvoriti oči i on će pred sobom ugledati sve u svojoj pravoj boji. Uvidjeti će da su sve tekovine materijalističke civilizacije i kulture i pored svih svojih blještavih uspjeha u stvari samo iluzija i varka jednog pogrešnog i izopačenog životnog shvaćanja. Ta materijalistička kultura osim toga nosi na sebi pečat prokletstva, pečat crne magije. To će u toliko biti jasnije kad čovjek bude uvidio da gotovo svi pronalasci i tvorevine ljudskog uma u krajnjoj liniji služe samo rušilačkim ciljevima, nečistim, niskim i zločinačkim inteligencijama koje za svoj prosperitet imaju da zahvale baš tom materijalističkom načinu shvaćanja. Kada čovjek bude upoznao samog sebe i u sebi otkrio svoju pravu, besmrtnu i božansku komponentu, tek tada, ne prije, moći će se govoriti o pravoj kulturi i stvarnom napretku čovječanstva uopće.
Hoće li ovaj sistem društva u bolnom kolapsu nestati s lica zemlje razarajući usput sve što mu se nađe na putu, ili će jednostavno iščeznuti uslijed širenja ljubavi, zavisi jedino od tebe.
Jer nosioci svih sistema smo upravo mi, mali ljudi koji ne mogu ništa, a u stvari mogu sve.
Jedno je sigurno, nikakva krvava revolucija ni bunt neće promijeniti tok ljudskog kretanja na bolje, to može učiniti samo ljubav i razvoj pojedinačne svijesti.
Kad tvoja svijest spozna da je sve do tebe, da svojom promjenom možeš mijenjati svoj svijet, a samim tim i svijet uopće, umjesto borbe moći ćeš slobodno izabrati ljubav.
Peđa Vujović, fototerapeut
