Osamljenik je izlazio iz svoje čahure poput ptića iz ljuske jajeta i, kao što se ptić začuđeno osvrće na svijet koji mu je banuo pred nejake nožice, tako je i on, dok je u njegovu biću jenjavala vatra neke, samo njemu shvatljive dimenzije bijesa, zahvalno, ticalima duše, sasvim polagano i sasvim meko, primao blagodat što mu je bila tu, pred nosom – prostirku od pčelinjeg leta i zlatasto paperje nehlapive žutoće koje mu se uvijek, u trenutcima nepomućena raspoloženja, pričinjavalo velikim i neumornim, iznad mora morem koje mu oprezno prilazi.

Osamljenik je izlazio iz svoje čahure i smještao se u onu točku u kojoj je jednako udaljen od sebe sama i od svijeta; očaj je već bio mlako-tupa bol, a nedoživljena, prava ljubav, iskonska, voćarska tuga koja će i na tone oraha pobrati prije nego će definirati ljepotu ma i jedne ljuske.

Blagost je bila u porama tog nepoznavatelja mržnje, mistika i samozatajenika.

O Materiji i Ljepoti, tim nužnim elementima, smatrao je, ljudske pojavnosti pokušavao je razmišljati na jedan duboko racionalan način. I uvijek je iz takovih stanja izlazio s jednim velikim upitnikom utisnutim mu na naboranom čelu: pružaju li nam oni dokaze svoje snage ili argumente svoje slabosti?

Kada rijeka probije branu i izlije se na plodna polja – je li to dokaz prirodne snage ili gluposti čovjeka koji je pokušao vjerovati mogućnostima usužnjenja tog vodenog kaosa? Na kojoj razini ljudskosti se izražava veličanstvena snaga Prirode ako i čovjek, s njom u sebi i sa sobom u njoj, brusi samo svoju pohlepu, svoju samoživost i sebeljublje? Ima li Ljepota neku svoju unutarnju logiku kretanja ili je sve, doista, samo veliki Slučaj?

Nije volio vodu koja se navikom kreće i hirom izlijeva. Često je bio svjedokom haračenja njene sirove snage, poslije čega bi ga svojom, gotovo metafizičkom blagošću, uspavljivala. Dok je gledao preplavljena žitorodna polja velika tuga ga je ispunjavala. I tada bi pomišljao na more.

Nije poznavao tu veliku vodu, ali je slutio njenu strašnu snagu i tajanstvenost. I kolikogod ga je ona odbijala, gotovo plašila, želio ju je istražiti, čak sroditi se s njom.

Kako je on objašnjavao ovu suprotnost svog duhovnog bića?

Čovjekova unutarnja lica su međusobno veoma različita, ali se često i prelijevaju jedno u drugo; probuđena zvijer u nama ne znači da je i umro naš strah – on samo živi drugačijim životom, racionalnijom strasnošću. On nije imao često priliku osjetiti taj vatromet svog unutarnjeg bića, ali je slutio tu strahovitu snagu koja između ubijanja i samoubijanja postavlja znak jednakosti, koja nas baca pred lice Smrti, nasmiješena jer je upravo smislila način kako da nas u sljedećem trenutku predstavi licu Života.

Taj govor podsvjesnog, taj izraz vitalnosti nezdravog, to ispražnjavanje sumanutog, kod njega se događalo u snovima.

Jednom je usnuo da leži na samom vrhu jednog velikog brežuljka – prostoru jedva dovoljnom da primi njegovo ispruženo tijelo; nije se usuđivao pogledati ni lijevo ni desno ni dolje, ali je znao: dolje lijevo se nalazilo veliko more koje se dizalo i spuštalo kao što se voda u dopola napunjenoj čaši, pri njenom naglom pomicanju, burka; s desne strane je bila dolina, ni travnata ni pješčana, ni duboka ni plitka. Grozničavi pogled je uperio u nebo s kojeg su, na njegov užas, prema njemu počele padati goleme kamene gromade. Zatvorio je oči, očekujući da ga stijene samelju, ali su se one, tik uz njegovu desnu stranu, urušivale u dubinu. To je i žmireći mogao vidjeti. Tad bi s mnogo više hrabrosti gledao u visinu, spreman da, bacajući se u stranu, izmakne stijeni koja bi se obrušivala direktno na njega, pa makar završio u bezdanu. Krajičcima očiju je primjećivao vodu koja je sve više rasla te, s druge strane, kaskade od urušenog stijenja, učas shvativši da mu je jedina šansa za spas formiranje tih kamenih stuba do njegova ležišta pa da skoči i pobjegne.

No, dogodilo se nešto neočekivano.

Jedna stijena je nenadano udarila u tlo s njegove lijeve strane, stuštivši se prema moru. Naglo je i prvi put okrenuo glavu u pravcu njena pada, a tamo se, na nevelikoj daljini nalazio nejasan obris nečega što se tako ugodno presijavalo, a onda, samo u nespoznatljivom djeliću trena, postajalo i oblik i glas. Vidio je kako stijena udara u to mjesto i potire tu pojavnost te osjeti strahovitu tugu – onu koju  samo san može donijeti. Od njegova krika je i more vrištalo, bacio se u tu stranu da odgurne, da spasi, da iznevjeri preznojenu javu.

Kada je, budeći se, nadimala svoje grudi, oblila bi je lagana rumen, kao mladu djevojku koja se postidjela svog prvog poljupca. Tad je bila najljepša i tad je uvijek želio k njoj.

Kad je njenu zrelu šutnju suton prstenovao, kad je njene zaklopljene zjene rosa ojastučila, uspavavaši slijepe strasti sveg živog, tad se rađao u njoj, a kad bi položio svoju glavu na njen dlan, nestajalo je i njegova mraka i u kristalu suze utapala se kruna rose.

Tako je on živio prirodu, tako je priroda grlila svaku samoću i odlaganu ljubav, njega noćašnjeg i isprepadani mu san – tu probuđenu životinju u njemu. Tako ga je ona pripremala za more odlažući ga, dozivajući mu u sjećanje samo njemu drage stvari.

Jedna od takvih stvari bili su vlakovi jer su u njegovoj senzibilnoj duši personificirali čovjekov put kroz život. Jedino se grozio tunela – ni mutno svjetlo što su ga, unutar njegovih tamnih i vlažnih stijenki stvarale te jureće grdosije, nije ga smirivalo. Ispod jurećih kotača su vulkani bujali, a iznad glave ni udisaj zraka; jednom će se na tom mjestu oni probuditi baš kada to oskudno svjetlo bude klizilo uz čađav i ljepljiv strop tunela, a svi putnici u snu udahnu.

A onda, jednoga dana, u njegovu malom, ravničarskom mjestu, počele su se događati čudne stvari. No, on bez svojih malih noćnih razgovora sa zatalasanim subesjednikom i dalje nije mogao.

Jedne noći, kad se zlatni rukopis, negdje na granici između sna i jave, između crne i sive nevjerice, pretvorio u krvavo crvenilo, shvatio je da mu je poslato upozorenje. Na povratku, kad je gotovo naletio na skupinu naoružanih ljudi, definitivno je prelomio.

Oporo sanjarenje i mračno lutanje izručili su ga povjetarčevu otoku koji se, blizu velikoga grada na obali, uz malenu škrinjicu na dnu mora skutrio u maniri pohlepnog konkvistadora, nježno podraškavajući optok njenih solnih dragulja kao da krvave žuljeve na ruci poslije mačevalačkog dvoboja hladi i smiruje.

Dok je, glave naslonjene na okomitu hrid, zatvarao oči, vidio je izron te škrinjice, sjetio se one pojavnosti u onom čudnom snu; sad mu je ona, i bez himbe sna, iskrila zlaćani ples po kapcima; žuto zrnevlje se presijavalo kristalnim dahom nepoznatih dubina; sraz tame vodene i mraka dušinog pretvorio se u prasak koralja koji se nikad ne događa.

More kapi je njegovim, još uvijek sklopljenim, očima poželjelo dobrodošlicu sa slikama mora žutog zrnevlja – škrinjica ih je usijavala jedne u druge. Načas bi otvorio oči i u daljini ugledao brodice, ponovo ih zaklopio i zamišljao da su to kombajni što u daljini istresaju nepretvorena, ili na vrijeme nepretvorena, zrna i kapi, dosuđujući im da nekom drugom, neodlučnom i skanjivajućem, ali u konačnici ipak morskom snu, budu još neko vrijeme zrna-kapi.

Ponovo je, tako lagan, usnuo onaj isti san. Ali, sad su stijene bili nesigurni slani baloni koje je on, radosno vrišteći, glavom bezbolno udarao i uništavao.

U omami neopreznog, morskog snivanja, ukliještilo se podsvjesno sjećanje; okrenuo je glavu ulijevo, mislio je: sad će ona pojavnost, sad će škrinja, ne više negoli sekundarna pojava, a ugledao je nju, izlivenu na litice, ni djevojku ni sirenu, ni zrno ni kap, a od zrnevlja i vlažnu svu. Upravio je pogled k nebu očekujući da one strašne stijene zbrišu ovu koraljnu sirenu, ali ono je bilo čisto, mirno. Sad već sasvim razbuđen ponovo je pogledao ulijevo – ona je još uvijek bila tu. Usprkos Svemirskoj Polimetriji koja svoje tajne povjerava moru, a u zahvalnost genijalnoj slutnji kozmičkog koralja koji je jedan svoj tašti uzdah otjelovio, ovremenio. Slabost ili snaga Prirode, Boga, Svemoći?

Njegovo najnadmoćnije unutarnje lice u ovom trenutku – siloviti strasnik, sad nije postavljalo takva pitanja.

Ljubio je u njoj svoju suprotnost, sve što on nikada nije bio, a to je kao da žito ljubi more, pretvara se u kapi (osim onih nekoliko zrna kojima to nikad ne će uspjeti – najviše što mogu je da budu zrna-kapi) i upravo ju je zbog te nedokučivosti, te tajnovitosti, najviše trebao, jer najviše ljubimo ono što je zabranjeno, a koralja ljubav u ovom dijelu svemira takva svakako jest.

N e će im uspjeti u vremenu žrtvi? A koliku žrtvu je podnio sam Bog, sama Priroda, kada su jednoj običnoj morskoj stijeni udarili božanski žig, kada su bezvremeno pretvorili u vremeno?

Ta ljubav je zabranila buđenje njegovu mističnom licu, ali, nažalost, i tajnom urotom, ljudskom urotom  (Bog nikad nije urotnik, čak ni onda kad dosljedno provodi koraljnu kob), i golotinji njene neobuzdane vedrine; kapi-zrna su zapisivala svoj usud kapi a da nikad, ni modrom ni zlaćanom zrakom nisu blještavilom obasjale onu škrinju.

Oni su na to pristajali. Snagom ili slabošću, strašću ili žrtvom?

Čudno je to bilo vrijeme za zagrljene. Neka daleka ljepota je dotakla ovu škrapu, a neke daleke brodice, neka sićušna zrna, odbila su biti besmrtnim kapima i ostala su nejaka i ranjiva zrna, hrabro sprječavajući ploveće lešinare da uplove u luku obližnjeg grada. To su vidjeli na demonstracijama priređenima u tom gradu protiv nemani koja se nadimala.

I onaj vulkan u tunelu je prijetio rasprsnućem, iznad njega je bila još samo tanka, užarena, drhtava kožica, a na sredini tunela svi oni – sve škrinje, sva zrna, sve neizlivene koraljne niti.

Bogovi rata su odlučili prije one koraljne kobi. Vratile ga u užareno i opekotinama optočeno, njegovo ravničarsko mjesto.

A ovamo, za jedne vreline, neman je poslala plutajuće lešinare da blokiraju otok ljubavi i povjetaraca.

Blokiranom otoku je trebalo dostavljati namirnice. Pod okriljem mraka, na brodicu su se ukrcale dvije osobe, točnije – jedan čovjek i jedna boginja. Boginja koralja. Vješto i neopaženo su se provukli između plovećih lešinara. Na povratku je zapuhao jak vjetar i prevrnuo brodicu. Nije bilo bezbrojnih zrna da zavaraju škrinjicu koja je svoju najsvjetliju zraku, najsjajniju nit, povukla u slutnju, imenujući je kozmičkom darovnicom nekog mističnog sna.

Ali, bogovi ne umiru. Boginje pogotovo. Samo mijenjaju svoj oblik.

On je imao čitavo vrijeme rata ispred sebe da pronađe odgovor na pitanje snaže li se oni time ili slabe. Da je u bilo kojem trenu tog turbulentnog vremena ovlažio oči, možda bi ga i pronašao. Možda je postao racionalni mistik koji je vjerovao samo u nepomućeni pogled? I zar samo zbog rata?

Ne, zaista nije plakao. I na vlakove više nije mislio. Uostalom, prestali su saobraćati.

Samo bi ponekad, u osami, na nekom ratnom zadatku, pod nebeskim pokrivačem, načas sklopio oči i zamislio ono beskrajno plavetnilo i klasje koje se u škrinjici filtrira, ona zrna koja postaju kapi, i učinilo bi mu se da ponovo vidi bijelu stijenu pokraj vode, a na njoj jednu zlatnu nit…

Četiri godine su prošle i tupo i sporo.

A onda je jednoga dana na televizoru ugledao prizor od kojeg se sledio!

Ugledao je obrise jednog poznatog grada i ono što godinama nije: vlak kako polagano ulazi u postaju!

A nedaleko u luci bezbroj brodica, bezbroj zrna, veselih, bez bunta. Ovaj put se sve zrnevlje pretvorilo u kapi, ovaj put nije bilo plovećih lešinara da ih spriječe u tome, ovaj put je to zaista bilo samo sa snagom.




Prethodna objavaPaganninijeva jedna žica
Slijedeća objavaIznenađujuće dobrobiti zelene salate
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.