Nema više gladijatora ni pravih gladijatorskih igara. Ostale su samo arene s izokrenutom projekcijom proključale strasti, s krvlju koja se iz borilišta preselila u gledalište. Broj stradalih u samom borilištu prema broju stradalih u gledalištu dramatično je prevagnuo na stranu ovih drugih. Kad bi u onodobno slavno rimsko doba pokoji junak-gladijator u areni bacio krv (premda rijetko) to se nazivalo pravim Igrama, danas kad u međusobnim razračunavanjima između suprotstavljenih navijačkih skupina na sportskim stadionima i u sportskim dvoranama padne krv desetaka, počesto i neutralnih promatrača, to se naziva Igricama-utakmicama. Etruščane-gladijatore i ine avanturiste u ringu čuvali su rimski vojnici, danas gledatelje čuva lokalna policija, specijalna policija, vatrogasci, obični redari, ubrnjičeni psi, video kamere, bolničari, a postoji prijedlog da se poradi sveopće sigurnosti gledatelja angažiraju i sateliti. Zamislite zakon o navijačima u rimsko doba? Kakva uvreda za antiku. E, moj Nerone pepeljasti, veliki umjetniče svoga vremena, onako kako su tebi podmetali i podmeću paljevinu Rima tobož’ za ostvarenje svojih prizemnih ciljeva gradnje velebnog dijela grada, tako bi se i heyselska nogometna tragedija mogla pripisati onima koji vuku konce iz sjene jer jedino su preko leševa Juventusovih navijača mogli postići kazališnu atmosferu na podivljalim engleskim nogometnim stadionima. Negdar je sav prostor gledališta u rimskim arenama bio svečan, prazničan – pogled Imperatora nije smjela ometati nikakova žica, danas su tribine skoro posvuda ispresijecane sektorima, željeznim ogradama sa šiljcima na svojim vrhovima, bodljikavom žicom, bodljikavom mržnjom. Karakter svečanosti su još zadržali, od ostalih smrtnika odijeljeni, djelići centralnih tribina koje nazivamo počasnim ili svečanim ložama, no i oko tog nazivlja bi se trebalo posavjetovati s učiteljicom Etikom jer, vidjeli smo zorno pred neki dan, kako najsirovija pomahnitalost otamo dolazi, a nerijetko se i sumnjiva lica šarolikog spektra tamo muvaju.
No, nemojte previše brinuti što više nema pravih Igara. Nema, uostalom, ni pravoga kruha, ostale su tek krušne, sirotinjske, neukusne, premda lijepo pekarski dizajnirane mrvice. No, šteta naših prastarih slavenskih običaja koji su nas naputili da sve drugo jedemo očima prije negoli sam kruh. Pa nam počesto progorča i taj mrvičak tijesta jer je ispečen na svađalaštvu pekara i vlade, na simbolici jadnih malih života protraćenih u trećim smjenama gdje se snuje o pravdi kad su već izostali pravednički sni. Jedan takav san koji vapi do neba jer je prepun krikova koji vape još i dalje, a usnula ga je nekolicina gore spomenutih pravednika, jest to da se iz svakog oblika govora i pisma izbaci onaj krajnje bogohulni termin: vojska nezaposlenih. Dobro, ovo vojska više-manje, premda se tu ne radi o dobro uvježbanoj i organiziranoj skupini ljudi budući je svaki onaj nesretnik bez tekućeg radnog staža i general i topnik i pješak i obavještajac, dakle, vrhunski strateg i neposredni izvršilac samom sebi postavljenih ratnih zadataka okupacije ili obrane radnog mjesta, ponajčešće borac kojemu je trajno odsječena veza s frontom, ali termin nezaposlen je nešto oko čega bi se trebale organizirati prave Igre, veličanstvena nadmetanja vrhunskih jezikoslovaca – pravih Messija i Ronalda svoga, jezikoloptačkog znanja, jer, kao što za čovjeka bez zdravlja ne kažemo da je nezdrav čovjek već bolesnik (termin nezdrav je pogrdan, omalovažavajući) tako isto se i čovjek bez posla ne bi trebao nazivati nezaposlenim čovjekom.
Jezikoslovci i ostali kojima je jezik vrhunska igra, uđite u arenu, za vas je palac uvijek okrenut gore.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
