Odgovornost je svjesnost da imam sve što mi je potrebno da bih se iscijelio, a svijet je beskrajno velika inspiracija. Odgovornost je otpuštanje tmurnih slika o patnji kao nužnosti i potrebi da bi nešto naučio.
Ima jedna lijepa rečenica koju je rekao Paul Selig: “Vaša duša je ponijela sa sobom lijek za sve vaše bolesti”. Dakle, što je lijek kojeg je duša ponijela? Što je to? Pa to je iscjeljujuća energija, sigurno nije tableta. No, što smo napravili s tom energijom? Uložili smo je u kaos, samovažnost i bitku za bolji položaj u tzv. društvu.
Kad smo ulazili u odnose koji su nam danas problem, nismo pitali za pomoć! Problemi su poput magle, tiho se i nečujno spuštaju, a mi ništa ne primjećujemo, sve dok se okoliš vidi. No, kad magla sve prekrije, šok i zapanjenost nad tom tminom je za nas odmah ajme.
Ali nije sve izgubljeno! Iscjeljujuća energija je i dalje tu, ona je prisutna i čeka da je upotrijebimo, jednako kao što smo je bez problema ulagali u patnju. Princip slobodne volje je upravo u tome: što ćemo učiniti s energijom koja nam je dostupna sada i ovdje?
Energija je nevidljiva, ali je itekako prisutna, ne možemo reći da ne znamo za nju, jer, eto živimo, postojimo. Ona je poput gline, možemo je oblikovati, modelirati kako god želimo, no mi uporno radimo statue iskrivljenih lica od boli. Programi i sjećanja uvijek nameću takav model, to je praktički zadana slika, a urezala se vrlo duboko u naše nesvjesno.
Da bismo mogli koristiti dostupnu energiju potrebno je prvo osvijestiti da postoji, njezinu prisutnost u našoj odluci da ćemo biti odgovorni za nju. Za iscjeljenje, društvo nam nalaže tableticu, a svijest nam nalaže odgovornost.
Problemi, podaci, sjećanja, sva šaputanja o životu i nagovori o tome što je ispravno za nas, a što ne, djeluju poput vrućine na jezero koje predstavlja naše biće. Isušuju ga, s vremenom ga pretvori u močvaru, život praktički jedva da i postoji, a energija je svedena na blato i mulj na dnu.
Ako ne osvježavamo svoju postojanost, ako ne stvaramo unutarnju struju i pokrenemo svoj potencijal, odosmo! Nije to problem, odosmo mi svakako, ali to može biti i u letu, a može biti i u patnji.
Treba biti oprezan s preuzimanjem odgovornosti. Postoje opet programi o tome, i oni nam kažu da je odgovornost staviti kamion s prikolicom na leđa i hodati s tim okolo po svijetu. Mi opet upadamo u traume “kako ću, zašto ću”, jer je to zastrašujući teret. A on traži jednako tako golema energetska ulaganja. Dakle, ništa od lijeka.
Odgovornost je iscjeljujuća samo ako je najlakša na svijetu. Odgovornost je svjesnost da imam sve što mi je potrebno da bih se iscijelio, a svijet je beskrajno velika inspiracija. Odgovornost je otpuštanje tmurnih slika o patnji kao nužnosti i potrebi da bi nešto naučio.
Ako me zarobi neprijatelj i odvede u logor, možda možemo govoriti o iskustvu patnje kao lekcije. No, ako živim u lošem odnosu i imam izbor djelovanja, onda je lekcija drukčije prirode, ona je u odluci da iscijelim vlastita sjećanja u kolektivnoj patnji tog odnosa i u skladu s tim djelujem.
Dakle, koja je lekcija u našoj patnji? Odgovor na ovo pitanje se krije u količini prostora za manevar unutar kojeg mi možemo djelovati i donositi bolje odluke.
Odgovornost je u rečenici: “OK, ajmo vidjeti što mogu napraviti s energijom koju imam sad i ovdje.” Ona je u traganju iscjeljujućeg dijela kojeg je duša ponijela iz početka teksta. Ako svakog dana, odmah po buđenju kažemo ovu rečenicu, to je dobar početak.
Imamo zadatak, imamo misiju! Imamo priliku svojim djelovanjem i namjerom crtati osmjehe na licima skulptura koje nam opisuju kakav bi život trebao biti. To je skulptura u ogledalu, nije negdje tamo, znate…
Nenad Ljubić, nenadljubic.com
