Proces buđenja je uistinu bolan. Iako čovjek zazire od boli ne možemo pobjeći od istine koja nam govori kako je bol rezultat vlastitog izbora.

atma.hr – 52




Svaki besmisao, koliko god besmislen bio, ima svoju smislenu svrhu – jer zaista, življenje u besmislenosti čovjeka vodi do zasićenja, a zasićenje samo po sebi stremi ka buđenju i oslobođenju. Ovakav proces buđenja je uistinu bolan, a iako čovjek zazire od boli ne možemo pobjeći od istine koja nam govori kako je bol rezultat vlastitog izbora.

Za čovjeka bi naravno bilo daleko bolje da ne ide prema sebi stazama besmislenim, ali čovjek kao da ne zna drugačije, jer unatoč Savjesti (Božji Šapat) koja ga stalno usmjerava prema onome što je smislenije, čovjek bira slijediti besmislenu logiku uvjetovanog intelekta.

Možemo reći da postoje dva puta kojima možemo koračati kroz život; put intelekta i put primarne životne inteligencije, a između to dvoje postoji ogromna razlika. Naš intelekt, koliko god ga razvijali i slavili, oduvijek je bio i uvijek će biti posljedica manipulacije, i to iz jednog vrlo jednostavnog razloga – on se rađa i umire u manipulativnom okruženju, a upravo okruženje jest ono što određuje njegovu kvalitetu.

I dok životna inteligencija ne ovisi o ničemu doli o sebi samoj, intelekt ovisi o informacijama od kojih je sačinjen – i upravo stoga informacija jeste najmoćnije oružje s kojim se čovjek ikada susreo – jer dok kruto materijalno oružje može ubiti samo ono materijalno u nama (tijelo), informacija koja je nematerijalna ranjava naše nematerijalno biće (dušu).

Mnogi će reći; ‘da, ali duša je besmrtna!’. No je li to uistinu tako, jer ne treba zaboraviti da i to mišljenje (uvjerenje) dolazi kroz intelekt!

atma.hr – 52




Kao što postoji bitna razlika između inteligencije i intelekta, ili zaljubljenosti i ljubavi, tako postoji i razlika između duše i Duha. Te razlike, to jest dublje razumijevanje istih, su nažalost izgubljene u našim intelektualnim prijevodima, a svi naši pokušaji da vlastitim intelektom shvatimo ovo o čemu upravo govorim, dodatno nas utvrđuju u iluziji vlastitog (ne)znanja !

Stoga svako istinsko učenje koje u tragovima možemo pronaći u duhovnoj literaturi čovječanstva, usmjerava nas prema tzv. Predaji (kapitulacija intelekta), jer samo Istinska Predaja donosi mogućnost ponovnog ujedinjenja sa Životnom Inteligencijom, ili onime što zovemo ‘Bog’.

Znanje o predaji ne možemo dobiti od nikoga osim od samoga Boga, a Njega ne možemo pronaći nigdje doli u Tišini vlastitoga Bića. On je vječno prisutan u nama, kao naš jedini istinski prijatelj, što vrlo lijepo opisano u Bhagavad Giti koja opisuje razgovor između Krishne i Arjune.

kako mislis tako stvaras

U tom božanskom dijalogu Krishna predstavlja taj unutrašnji šapat samoga Boga, našeg najboljeg prijatelja i savjetnika, dok Arjuna predstavlja naš intelekt i svjetovnu logiku.

Po mom skromnom shvaćanju koje je uvjetovano mojim ogromnim neznanjem, taj dijalog nije započet niti je završio u bitki na Kurukshetri, nego isti predstavlja vječno savezništvo između čovjeka i Boga, dok sama bitka koja je opisana u tome epu nije povijesni događaj nego vječni rat suprotnosti koje se sudaraju unutar nas samih.

Zaista, dok mi svim silama pokušavamo opravdati i sačuvati sve naše osobnosti, težnje i želje, Bog nas uči kako su sve te naizgled uzvišene vrijednosti zapravo naši jedini neprijatelji – i koliko god se poistovjećivali s njima, mi ih moramo obezglaviti – jer tko želi život svoj sačuvati, izgubit će ga, a tko ga preda po Kristovom primjeru, dobiti će udio u vječnosti.

Anđelko Katinić