Pitaju me za vjeru i sve što ih zanima je vjerujem li u Isusa ili Buddhu. U oboje ne smijem vjerovati i ne mogu, po njima.
I kada im kažem da moja vjera ljubav je i da ću svoj život posvetiti tome, opet im nije jasno. Traže me da biram. Konstantno.
Ono što tada meni prolazi kroz glavu je pitanje. Kako se netko uopće usuđuje drugome nametati? Pogotovo tako nešto veliko kao vjeru.
Vjerujem u Boga, Stvoritelja svega što jeste.
Vjerujem u beskonačnu i bezuvjetnu ljubav koja je stvorila sve nas. Tebe i mene. U jednu veliku obitelj koja je ovdje da skupa raste ja vjerujem. Vjerujem u Učitelje i nije mi važno kojim imenom ih oni nazivaju.
Razumijem i ako njima to uvjerljivo nije i misle da se morate opredijeliti, inače niste dobri, inače vas neće prihvatiti jer igrate protiv pravila.
No, što bi bilo da vam kažem da će vas zapravo tek stvarno moći prihvatiti onda kada budete čista suprotnost tome. Kada budete vi i odlučite se vjerovati u ono što vi želite. I zatim krenete živjeti to.
Vidite, iako vas ne znam, ja vjerujem u vas i ja vas volim. Čak mi nije važno niti ono u što vjerujete vi jer jedino ljubav je moja vjera.
Marina Knüsel
Facebook grupa – Za empate, duhovnjake i sve vrste svjetlosnih ratnika
