Odnosi služe kao zrcalo u kojem možemo vidjeti svoje parazitsko ‘ja’, kako bi ga mogli transcendentirati. To znači da svaki odnos, pozitivan ili negativan, donosi svoju transcendentalnu vrijednost. Svijest koja to prepoznaje biva u zahvalnosti, dok u obrnutom slučaju ista vrijednost postaje uzrok patnje na razini egocentrične osobnosti. Ego sam po sebi nije niti dobar niti loš, on ima svoju univerzalnu svrhu. No sve dok je neosviješten, zbog svoje iznimno reaktivne prirode, on biva pod jakim utjecajem okoline.
Kada se dva nebeska tijela privuku, ona najprije kruže jedno oko drugoga i polako se međusobno privlače. Što su bliže jedno drugome, to je sila privlačenja jača, a kretanje brže. Ako je sila privlačnosti dovoljno jaka, dolazi do kolizije, a samim time i do trenja. Ako između dva tijela postoji dovoljno kompatibilnih elemenata, ta tijela se spajaju i postepeno se ostvaruju u koheziji koja rađa nečim novim.
Isto je u međuljudskim odnosima, naročito onim partnerskim gdje silu privlačnosti zovemo zaljubljenost. Zaljubljenost je ta koja nas vodi do kolizije, a trenje koje slijedi rezultat je nužne prilagodbe. Jer da bi dvoje postalo jedno potrebno je odreći se jednog dijela sebe, a to čega se ‘odričemo’ zatim postaje vezivno tkivo. Ako ustrajemo u fazi trenja, ishod je koherentnost koja donosi dugotrajnost i harmoniju.
Za razliku od nebeskih tijela koja nisu pod utjecajem ega, nego su u nepobitnom služenju univerzalnim zakonima, proces spajanja kod nas ljudi otežan je dubokom vezanosti za individualni identitet. Drugim riječima, naš ego nije spreman odreći se onoga dijela koji treba postati vezivno tkivo, te zbog toga teško funkcioniramo i trajemo u dvoje.
‘Kako na nebu, tako i na zemlji’, jedan je od zakona koji nam između ostalog opisuju princip mikro i makro kozmosa, to jest beskonačne kreacijske refleksije koja se očituje u svakom fraktalu.
Činjenica da se kroz ego odupiremo tom zakonu dovela nas je u stvarnost koja je opterećena patnjom. Što se više opiremo, to je trenje jače i duže. Što je trenje jače i duže, to je iskustvo patnje intenzivnije.
Upravo zbog toga odnosi služe kao zrcalo u kojem možemo vidjeti svoje parazitsko ‘ja’, kako bi ga mogli transcendentirati. To znači da svaki odnos, pozitivan ili negativan, donosi svoju transcendentalnu vrijednost. Svijest koja to prepoznaje biva u zahvalnosti, dok u obrnutom slučaju ista vrijednost postaje uzrok patnje na razini egocentrične osobnosti.
Ego sam po sebi nije niti dobar niti loš, on ima svoju univerzalnu svrhu. No sve dok je neosviješten, zbog svoje iznimno reaktivne prirode, on biva pod jakim utjecajem okoline.
Ako je okolina toksična i samodestruktivna, što gotovo uvijek jest, sam ego poprima tu istu kvalitetu. Mi dakle ne trebamo ubiti naš ego, niti ga se trebamo osloboditi. Ono što je potrebno jest to da njega oslobodimo toksičnog sadržaja kojeg je integrirao u komunikaciji s okolinom.
Voljeti sebe znači voljeti svaki aspekt koji nas tvori, bez izuzetka. Jer samo ljubav ima tu moć da se kroz nju oslobađamo svih nezdravih utjecaja.
Lekcija zdravog voljenja sebe jedna je od najtežih u procesu samospoznaje, jer upravo u tom procesu na površinu izlazi sve ono što ne volimo, a što tvori našu trenutnu osobu. Ljubav je smrt starog i rođenje novog, a početak svega je zdrava Ljubav prema sebi…
Anđelko Katinić
