Ljudi koji vole sebe najmanje su samoživi od svih. Oni žive unutarnju slobodu i predivno je prevode u izvanjske oblike, a da pritom za sobom ostavljaju nježnost, razumijevanje, lakoću, suosjećanje, duboku unutarnju brižnost za svijet i drugoga koja ne proistječe ni iz kakvog usvojenog uvjerenja, umne želje da ostave dobar dojam ili sebi priskrbe epitet dobrog čovjeka, kao ni grižnje savjesti. Ljudi koji vole sebe su to nadišli i oni djeluju iz magnetskog polja čiste ljubavi. Čak i ako im se putevi s nekim ili nečim razilaze, ljubav će pronaći način kako da to bude nježno, podržano, iscjeljujuće. Kod njih nećemo naići na povlačenja u odnosima, zatvaranja ni umno-emotivne igrice ili ucjene. Kod njih je sve otvoreno i jasno i vječno sve teče.
Ljubav prema sebi je nešto potpuno suprotno od samoživosti i stavljanja sebe ispred drugoga na standardni ljudski način, a kako se ponekad misli da bi jedna takva pojavnost trebala izgledati.
Ponekad se ona i u literaturi te raznim psihološkim člancima predstavlja na slične načine i potiče jedno gotovo inzistirajuće zauzimanje za sebe na fizičkoj razini, no u svojoj istinskoj prirodi ljubav prema sebi je nešto sasvim drugo.
Samoživost, a koju bismo mogli opisati kao osobinu prilikom koje se ljudi vode isključivo za vlastitim željama, instinktima ili namjerama, pod cijenu svega i na način da pritom nemaju duboko i istinsko suosjećanje po pitanju drugih ljudi, a prilikom čega te želje, instinkti i namjere vrlo često nisu povezane s dušom, već sa sustavom vjerovanja da im nešto pripada, da bi to nešto valjalo imati ili činiti kako bi se osjećali bolje, vrijednije, življe, najčešće je odraz duboke unutarnje praznine i usko je povezano s nedostatkom ljubavi prema sebi.
Ljubav prema sebi nikada ne proizlazi iz praznine i naših nezrelih, nezacijeljenih dijelova koji vape za vanjskim ispunjenjima, već iz naše unutarnje punine, iz svijesti da smo beskonačno, svjetlosno uprizorenje koje je dobilo ovo tijelo sa svim njegovim elementima na dar kako bi putovalo ovim svijetom, kao i cijeli čudesni sustav osjećanja kako bismo se mogli povezati sa sobom iznutra, a pritom i s drugima na najmekši, najtananiji, najfiniji način uslijed čega drugo voljeno biće osjećamo kao samog sebe te naš odnos prema njemu ne određuju naša uvjerenja, raspoloženja, strahovi, nesigurnosti i potisnute boli, već polje unutarnje ljubavi koje neprestano struji kroz nas i iz nas.
To bi u praksi značilo da smo prema tom biću uvijek otvoreni, čak i ako na ljudskom nivou postoji neki vid trenutne nesuglasice, a što se energetski uvijek može osjetiti.
Isto tako, to ne znači da unatoč tome trebamo i možemo ostati u svakom odnosu jer ljubav i odnos nisu uvijek istoznačnice.
Istinska ljubav prema sebi dolazi iz naše zrelosti, mudrosti i naših zacijeljenih dijelova i samim time nam ukazuje ako se unatoč njenom prelijevanju na drugo biće, odnos ne može održati jer druga strana nije spremna na spoznavanje ovog svetog principa u odnosu, kao ni otpuštanje svih onih dijelova koji je odvajaju od ljubavi.
Ljubav prema sebi izvire iz cjelovitosti i jedini je put u istinsku slobodu za kojom toliko svi žudimo.
Slobodan čovjek je najprije slobodan u duhu, a tek potom u umu i izvanjskom svijetu.
On ima precizno uređen unutarnji svijet osjećanja, suosjećanja, mudrosti i jedne specifične svete odgovornosti koja ga neće navoditi na samoživo korištenje izvanjske slobode, već na slobodno biranje iskustava koja su povezana s čistom ljubavlju, a ne s manifestacijama ega, kao i otpuštanje iskustava koja nisu ljubav. To neće biti moguće sve dok ne spozna ljubav prema sebi.
Ljudi koji vole sebe najmanje su samoživi od svih. Oni žive unutarnju slobodu i predivno je prevode u izvanjske oblike, a da pritom za sobom ostavljaju nježnost, razumijevanje, lakoću, suosjećanje, duboku unutarnju brižnost za svijet i drugoga koja ne proistječe ni iz kakvog usvojenog uvjerenja, umne želje da ostave dobar dojam ili sebi priskrbe epitet dobrog čovjeka, kao ni grižnje savjesti.
Ljudi koji vole sebe su to nadišli i oni djeluju iz magnetskog polja čiste ljubavi. Čak i ako im se putevi s nekim ili nečim razilaze, ljubav će pronaći način kako da to bude nježno, podržano, iscjeljujuće.
Kod njih nećemo naići na povlačenja u odnosima, zatvaranja ni umno-emotivne igrice ili ucjene. Kod njih je sve otvoreno i jasno i vječno sve teče.
Također, iza ovog prvotnog prizora postoji još cijeli spektar blagoslova koje ljubav prema sebi donosi, a povezani su s vitalnošću, zdravljem, razinom energije, inspiracijom, odlučnošću, hrabrošću, dubokom unutarnjom sigurnošću i drugo.
Da bi čovjek došao u ovo stanje, a koje je ne samo oslobađajuće po njega i vodi ga u ispunjen život, već je i glavna spona za uspostavljanje kvalitetnih i ispunjavajućih odnosa, potrebna je duboka introspekcija i suočavanje sa svojim nezacijeljenim dijelovima.
To je često dug put, ali uvijek kažem da vrijedi svakog koraka. Od velike je pomoći na tom putu buđenje i osvješćivanje empatije.
Iako velika većina nas misli da smo empatični ako iz uma činimo društveno poželjne radnje ili ustupke u vanjskom svijetu, empatija zapravo proistječe iz duha, iz dubinskog unutarnjeg poriva koji izvire iz naših otvorenih emocionalnih (na dubljim razinama i duhovnih) centara i nema mnogo veze s gornjim radnjama, osim ako one ne dolaze upravo iz tog dijela nas.
Empatija ne može biti kalkulativna, ne može se „željeti biti empatičan“ ili se iz uma ponašati na određeni način i smatrati se empatom. To čovjek jest ili nije.
Čak je i znanstveno potvrđeno da je na svijetu samo oko 20% empata iako ne bih znala na temelju kojih kriterija su rađena istraživanja, no ja bih rekla da ih je i manje, posebice visoko empatičnih ljudi.
Na prvu ovo može zvučati obeshrabrujuće, no na dubokim razinama osvješćivanja sebe i svojih unutarnjih svjetova itekako je moguće doprijeti do blokada koje nas odvajaju od osjećaja stvarne empatije i polako se početi buditi u cjelovito, empatično biće.
Ljubav prema sebi potpuno je suprotna samoživosti, nezrelosti i pukom ispunjavanju vlastitih želja i prohtjeva.
Ona ide ruku pod ruku s cjelovitošću, mekoćom, visokom empatijom, dubokim razumijevanjem i osjećanjem svakog pojedinog elementa sebstva, svijeta, a potom i cjeline.
Marina Papec, marinapapec.com
