Zaista – Čemu krumpiri uzgojeni pod žarkim suncem, uz bolna leđa i visoki tlak? Pa sve to mogu sama kupiti. Ali tvoj moždani udar – ne mogu ga „kupiti” ni poništiti.
Mame žele brinuti. Žele biti potrebne. Ali, nažalost, često poznaju samo jedan način – žrtvovanje. Dati sve, zaboraviti na sebe, raditi do iznemoglosti – „da djeci bude dobro”.
A djeca? Djeca – bez obzira koliko odrasla bila – trebaju jednu jednostavnu stvar: živu, nasmijanu, zdravu mamu. Takvu koja zna zagrliti, porazgovarati, jednostavno sjediti pokraj. Mamu koja nije iscrpljena do krajnjih granica, ne onu koja je prestala osjećati da živi.
Ne postoji čudotvorni filtar koji će iscrpljenost majke pretvoriti u toplinu. Ne postoji način da se iz njenog glasa izbriše umor, iz pogleda briga.
I tada se javlja žalost. S obje strane.
S jedne strane – mama koja daje posljednje atome snage, a njezin trud nije cijenjen. „Nezahvalno dijete” koje ne želi uzeti ono što je uzgojeno krvlju i znojem. I majčina žrtva čini se uzaludnom.
A s druge strane – dijete koje umjesto brige dobiva osjećaj krivnje. Koje dobiva nepotpunu, iscrpljenu osobu, koja se cijeli život stavljala na kraj reda, a sada očekuje da se netko brine o njoj. I to dijete sada mora brinuti ne samo o svojoj djeci, o poslu, o svakodnevici – nego i o mami koja umjesto da bude oslonac, postaje teret.
Mama, ne trebaju mi krumpiri.
Samo budi sretna. Brini o sebi. Idi ranije na spavanje. Nađi se s prijateljicom. Napravi novu frizuru. Idi u šetnju – bez vrećica i tereta. Pročitaj nešto za dušu. Posjeti liječnika.
I reci mi koliko krumpira da ti donesem. Jer mogu. I želim.
A još bolje – dođi. Sjedit ćemo zajedno. Razgovarati. Smijati se.
Jer to je najvažnije.
(Nepoznat autor)
Preuzeto s facebook profila Stjepan Ivan Horvat
