U svijetu moderne znanosti, svjesnost se tumači kao nešto što nadživljava cjelokupno poimanje fizičkih metoda rada mozga, kao blijedi epifenomen. Čini se kao da je svjesnost proizvod prikladnog uređenja materije, iako znanstvenici i filozofi još uvijek nisu u stanju objasniti zašto bi složeno uređenje trebalo kreirati nešto drugo osim pukog složenog fizičkog ponašanja.

Međutim i pored svega, svjesnost je ta koja i dalje nastavlja egzistirati u našim životima. Jedna mogućnost bi bila ta da svjesnost nije proizvod materije, već da postoji kao zaseban element koji je pripojen fizičkim sistemima. Fenomen virtualne realnosti upravo može poslužiti kao model za ovakvu ideju, ideju da je ljudski subjekt pripojen kompjuterski generiranom svijetu preko senzornih priključaka (interface-a). Virtualna realnost (MAYA) je metafora za našu situaciju u materijalnom okruženju. Sve sa čime dođemo u kontakt u našem prirodnom okruženju se na sličan način odvija i u sistemu virtualne realnosti, samo je pitanje srazmjera. Nalik kompjuterskoj simulaciji, Priroda je priključena na našu svijest – svijest promatrača ili aktera.

Mogu li strojevi misliti?

Kako su svjesna bića povezana sa pravom virtualnom realnošću? Kako objasniti paranormalne fenomene prirodnim putem, a da pritom ne poremetimo zakone fizike? Kako razrješiti paradokse koji se tiču vremena, života izvan tijela i kozmičke i zemaljske evolucije? Filmovi poput Matrix-a su popularizirali ideju kako živimo u svijetu virtualne realnosti. U Matrixu ljudi misle da žive u modernom gradu, iako su zapravo njihova tijela poslagana u kapsule umrežene u centralni kompjuter koji ih “potapa” u svijet iluzije. Iako je priča pomamno fiktivna, u suštini krije istinu.

Simulatori koji se koriste u vojne svrhe, rutinski kreiraju virtualno bojište na kojem se vojnici uvježbavaju. Svjedoci smo i sami da su kompjuteri, shodno Moorovom zakonu, u proteklim desetljećima poprilično „odmakli“ po svojoj moći, te da nas čekaju kompjuteri budućnosti koji će po mnogo čemu nadići složenost rada ljudskog mozga i naš osjetilni aparat. Je li moguće da i sami živimo u virtualnoj realnosti? Ako je odgovor potvrdan, što bi bila „prava“ realnost? Jesmo li tijela smještena u kapsulama ili smo uistinu nešto potpuno različito od toga?

Možemo započeti s pitanjem „Mogu li strojevi misliti ili ne?” Isto pitanje je postavio britanski kompjuterski pionir, Alan Turing, kada je ponudio suvremenu definiciju univerzalnog kompjutera. Svako ljudsko ponašanje je zapravo skup izvjesnih pravila, kaže Turing. On tvrdi da naše ponašanje može reproducirati kompjuter, te da u krajnjoj liniji ne postoji razlika između mentalnih funkcija koje obavlja čovjek i simulacije istog, uz pomoć kompjutera koji posjeduje adekvatan program. Njegov zaključak je, dakle, da kompjuteri imaju sposobnost da misle.

Istu ideju zagovara suvremena fizika tvrdeći da sve u prirodi slijedi unaprijed zacrtana pravila koja je moguće opisati jednadžbama. (Čak se i nasumični događaji mogu predskazati računskom vjerovatnoćom.) Prema tome, istu priču je moguće primijeniti i u slučaju mozga, za koji se vjeruje da je fizička osnova cjelokupne ljudske misli. Misao, prema tome, također spada u domenu fizičkih zakona. S obzirom da je kompjuter u stanju načiniti proračun bilo čega što potpada pod ove zakone, zaključak bi bio da kompjuter može kreirati misli, odnosno da misli.

Iako priroda slijedi fizičke zakone, rijetko tko može povjerovati da bi proračuni koji slijede ove zakone također mogli duplicirati samu prirodu. Oni bi eventualno samo mogli biti njena simulacija. Prema tome, je li Turingov misleći kompjuter uistinu u mogućnosti razmišljati ili on samo oponaša misao?

Počev od Leibnitza pa sve do Johna Searlea, filozofi su argumentirali da svjesnost kao suština ostaje izvan svake mehaničke imitacije misaonih procesa, ma kako oni bili realni. Izgleda da svjesnost, unatoč svemu, ostaje i dalje misteriozni element koji nam nadasve stavlja do znanja da smo upravo mi ti koji postajemo svjesni vlastitih misli. Svakako je moguće umnožavati i graditi misli slijedeći izvjesna pravila, ali to nikako ne znači da je prisutna svijest o samim mislima.

Međutim, pojedini filozofi (kao što je Daniel Dennett) ističu da uprkos tome što se sve čega smo svjesni odvija po nekim pravilima, nema potrebe uvoditi u priču neki misteriozni element, kojeg pritom nismo u stanju ni da vidimo ni da objasnimo. Renne Decart je predložio podjelu na materiju, koja slijedi fizičke zakone i hipotetičku misaonu supstancu, koja je samosvjesna i obdarena slobodnom voljom. Ova podjela iziskuje interakciju nefizičkog uma i materije. Materijalni čulni podaci se po njemu utiskuju u um, dok se mentalna volja utiskuje u materiju. Međutim, zakoni fizike i dalje ostaju nijemi kada je riječ o interakciji um – tijelo, dok većina filozofa decidirano odbacuje Decartovu teoriju.

Virtualna realnost

Upravo ovde virtualna realnost stupa na scenu. Virtualna realnost je kompjuterski kreirana realnost koju ljudski promatrač opaža i na koju utječe voljnom radnjom. S obzirom da čulo vida u našoj priči ima veoma važnu ulogu, virtualna realnost ima sve više praktičnog udjela u razvoju realistične kompjuterske grafike, počevši od kompjuteriziranih simulatora letenja za vojne pilote.

Kompjuterska grafika se zasniva na simulaciji koja imitira zakone fizike. Moguće je načiniti veoma realistične vizualne efekte te je očigledno da će buduća kompjuterska grafika sve vjerodostojnije moći imitirati simulacije iz vanjskog fizičkog svijeta.

Ipak, simulacija ne mora biti toliko savršena da bi bila uverljiva. U praksi je moguće napraviti kompjuterski program pomoću kojeg bi čovjek mogao sprovesti fizički simuliranu akciju, a da pritom ozbiljno ne naruši zakone fizike. U današnjem svijetu kompjuterskih igrica još uvijek sve izgleda prilično nezgrapno, međutim sa sve moćnijim i moćnijim generacijama kompjutera, realizam interaktivnih simulacija će se svakako postepeno uvećavati. U svijetu kompjuterske simulacije, čini se da je Decartove ideje moguće oživjeti. Sasvim je izvjesno da je moguće svjesno kontrolirati efekte koji izgledaju realistično, a da pritom ne postoji limit koliko će nešto izgledati stvarno.

Pristupanje virtualnoj realnosti zahteva interface ili spregu ljudskog bića i kompjuterski simuliranog svijeta. Čovjek bi u idealnom slučaju trebao primiti sve čulne impulse preko kompjutera, tako što njegove voljne radnje presretne kompjuter koji upravlja virtualnim tijelom. Znanstvenici pretpostavljaju da je svjesnost stvar mozga. Prema tome, živući mozak povezan sa moćnim kompjuterom svjesno može iskusiti život u virtualnom svijetu kojeg kreira kompjuter. Ovdje se ponovo vraćamo na Matrix i tijela koja su skladištena u kapsulama. Imamo neku vrstu obrnutog Kartezianskog dualizma materije i virtualne materije. Materija u umreženim mozgovima proživljava iluzornu realnost koju kreira virtualna materija u kompjuteru.

Ali što ako već živimo u virtualnoj realnosti? U tom slučaju, ovaj svijet je iluzija koju je „nešto“ kreiralo, te će biti da i naša svjesnost vodi porijeklo od nečega tamo. Ne znamo šta bi to moglo biti, te ćemo ga imenovati Prvobitna Realnost. Teza ide u smjeru razvoja ideje svijeta kao iluzorne kreacije Prvobitne Realnosti koja sadrži našu svjesnost. Virtualna realnost kompjuterski kreirana neka posluži kao metafora da olakša razmatranje ove hipoteze.

Prije svega se moramo pitati koliko daleko možemo ići kada je riječ o upravljanju virtualnom realnošću, a da se pritom pridržavamo poznatih zakona fizike. Poznato je da determinizam u fizici isključuje slobodnu volju. Povijesno gledano, ovo gledište je dovelo do nastanka deizma – ideja Boga satničara koji kreira univerzalni sat, pokreće ga, i gubi svaki dalji interes za njega. Međutim, čini se da suvremena ideja determinističkog kaosa dozvoljava sudjelovanje fizičkog determinizma i slobodne volje. Uvođenjem beskrajno malih devijacija u slijed događaja, kaotične sisteme je moguće voditi u željenom smjeru.

Kaotični sistemi su inače prirodna pojava koja je, na primjer, uočljiva u fenomenima klimatskih promjena i radu mozga živih organizama. Međutim, u sistemu virtualne realnosti koji oponaša determinističke zakone fizike je kontrola dirigiranog kaosa moguća. Ukoliko već živimo u virtualnoj realnosti, sasvim je vjerovatno da slobodna volja ima znatan utjecaj u našem svijetu, čak i tamo gdje dominira naizgled deterministička fizička uzročnost.

Međutim, ovakva shema ima svoje nedostatke. Prije svega, drugi zakon termodinamike kaže da nered u fizičkom sistemu teži da postane sve veći i veći, što naizgled proturiječi ideji po kojoj uređeni kaos stvara red. Zaista, ako pažljivo zavirimo u teoretsku osnovu drugog zakona termodinamike, primijetiti ćemo da su suptilni detalji prirode smišljeno zataškani i zamijenjeni „grubo zrnastim.“ Fizičari zapravo uvode male nasumične promjene koje stvaraju nered. Rješenje bi svakako bilo da nasumične promjene, koje se odvijaju na nivou cjeline i koje slijede drugi zakon termodinamike, također budu potpomognute planskim izmjenama koje će namjenski kreirati red.

Relativnost vremena

Svakako da vrijeme također ostaje sporan činilac u ovoj priči. Mozgovi ljudskih subjekata, unutar kompjuterske virtualne realnosti, slijede vlastito biološko vrijeme, iako sama ideja simuliranog svijeta počiva na imitaciji standardnog „realnog vremena.“ Međutim, nejasno je zbog čega bi svjesnost kao takva morala biti limitirana izvjesnim vremenskim standardom, te možemo reći da vrijeme u našoj Prvobitnoj Realnosti nije definirano sviješću već relativnim okolnostima u kojima se svijest ispoljava. Ovakvo gledište, naravno, također zagovaraju i razne mistične tradicije.

Interesantno je da smo i u slučaju Einstainove teorije relativnosti prinuđeni na ovakvu pretpostavku. Priča o tzv. paradoksu blizanaca, koju pretpostavlja sama teorija, navodi primjer dvojice blizanaca od kojih se jedan vraća na zemlju nakon kraćeg putovanja svemirom pri brzini bliskoj brzini svjetlosti. Ispostavlja se da je njegov doživljaj vremena bio kraći od doživljaja vremena njegovog brata blizanca koji je ostao kod kuće. Ovakvu simulaciju svakako ne bi bilo moguće sprovesti sa dva subjekta u kompjuterski simuliranoj realnosti, osim u slučaju kada bi virtualna realnost bila zasnovana na samoj svijesti koja je izvanvremenska.

Trenutno kvantna mehanika važi za fundamentalnu teoriju svih subatomskih, atomskih i molekularnih fenomena. Pošto je od samog svog nastanka zadirala u fenomen svijesti i svjesnog opažanja, jedan od njenih osnivača, Werner Heisenberg, ju je više okarakterizirao kao teoriju koja se tiče znanja nego teoriju koja definira materiju. Ovakvo idealističko gledište polazi od toga da opažanje i znanje čine osnovu realnosti.

Moglo bi se reći da ovo zvuči kao prihvatljivo rješenje za modele koji operiraju sa interakcijom svijest-materija. Ali, nažalost, po standardnoj formulaciji (iz Kopenhagena) sama struktura kvantne mehanike upravo otežava uvođenje svijesti kao aktivnog principa u svijet materije. Međutim, jedna od interpretacija kvantne mehanike pretpostavlja tzv. model „više svjetova“ u kojem se pomoću determinističkog kaosa, baš kao i u slučaju klasične fizike, namjenski provodi uzastopni slijed događaja. Teorija višestrukih svjetova također pruža mogućnost da se u simulaciji zaobiđu višestruki rascjepkani „svjetovi“ time što se izvrši proračun samo onih ogranaka koji su neophodni. Ovo također korespondira tzv. verziji „kvantnog potencijala“ koju je ponudio David Bohm. Naravno, priča oko simulacije kvantno mehaničkih sistema gubi smisao zato što još uvijek nije moguće, čak ni pomoću najmoćnijih kompjutera današnjice, načiniti vjerodostojnu simulaciju plutanja molekula proteina na vodi. Zato ovdje ipak više koristimo model virtualne realnosti u svrhu misaonog eksperimenta.

Pojedini fizičari koriste izvjesne misaone eksperimente u kojima postoje moćni kompjuteri koji su u stanju vjerodostojno simulirati čitav univerzum. Ako bismo uzeli njihove ideje kao validne, zašto ne bismo također prihvatili i sugestiju da je svijet u kome živimo zapravo virtualna realnost.

Utjecaj svjesnosti

Imamo li bilo kakav dokaz da svjesnost može utjecati na prirodne fenomene? Svjedočanstva o tzv. delikatnim paranormalnim fenomenima, o kojima pišu Helmut Schmidt i Robert Jahn i njihove kolege sa Sveučilišta u Princetonu, potvrđuju svjestan utjecaj pojedinaca na tzv. generatore slučajnih brojeva koji rade na principu kvantne mehanike. Također ukazuju na izvjesne sposobnosti nekih pojedinaca da vide na daljinu – sposobnost koja je opisana u pionirskim studijama na SRI u Kaliforniji i također studijama koje je sproveo Jahn i njegov tim. Ne čudi da je ova mogućnost tzv. viđenja na daljinu zainteresirala CIA-u.

Eksperimenti sa generatorima slučajnih brojeva potvrđuju da ljudska namjera ima mali, ali mjerljiv utjecaj na složene strojeve kojima upravljaju subatomski ili atomski nasumični procesi. Ovakvi eksperimenti govore čak i više od toga da svjesnost samo vrši utjecaj na materiju. Pokazuju da se složenim procesima može voljno upravljati od strane (ljudskog) učesnika, unatoč njegovom nepoznavanju i nerazumijevanju samih procesa. Jedno objašnjenje ovoga je pretpostavka da svijet funkcionira višestruko kvantno mehanički, te da svjesnost pronalazi svoj put nakon momenta samog rascjepa. U otkrivanju ovog mehanizma također može pomoći model virtualne realnosti.

Eksperimente koji su rađeni sa viđenjem na daljinu je možda čak teže objasniti nego li eksperimente koji su rađeni sa slučajnim nizom brojeva. Naime, kako objasniti to što su neki pojedinci u stanju da unaprijed predvide događaje. U ovu kategoriju spada široko rasprostranjen fenomen prekognicije, koji također otkriva postojanje alternativnih budućnosti. Naizgled ovo prkosi osnovnim principima fizike, a što se tiče simuliranih svjetova nije moguće sistematski upravljati događajima bez prethodnih kompjuterskih proračuna raznih alternativnih budućnosti.

Kod modela virtualne realnosti svjesni učesnik je direktno povezan sa virtualnim tijelom. Na primjer, osoba koja koristi tzv. virtualnu rukavicu u stanju je direktno pomicati virtualnu ruku. Međutim, ukoliko bismo željeli svjesno upravljati simulacijom koja vjerodostojno preslikava zakone fizike, bilo bi neophodno načiniti dodatne proračune, kao i samu projekciju alternativnih budućih događaja. Prekognicija bi u tom slučaju bila moguća ukoliko pretpostavimo da bi osoba mogla imati svijest o takvim projekcijama.

Što se tiče raznih vizija i halucinacija, za takve fenomene je neophodan dodatni software koji posreduje između svjesne osobe i virtualnog tijela. Stvar nije ni tako jednostavna, uprkos tome što halucinacija predstavlja slom senzornog procesuiranja u mozgu.  Izvještaji o masovnim i izuzetno živopisnim halucinacijama govore da se procesiranje slika može odvijati izvan fizičkog mozga. Što se tiče modela virtualne realnosti, ovakva mogućnost je sasvim izvjesna.

Ideja procesiranja izvan mozga se temelji na tzv. iskustvima bliskih smrti (IBS), kada za vrijeme prestanka rada mozga (naročito vizualnih modula mozga) pacijenti tvrde da su doživjeli realistične i živopisne događaje koji su kasnije i potvrđeni od strane liječnika. U svojim pionirskim studijima, kardiolog Michael Sabom je pokazao da su pacijenti koji su doživjeli srčani udar često mogli opisati vizualne detalje postupka tijekom njihovog oživljavanja. Mnoge druge studije su također pokazale slične efekte, dok je studija koju je načinio psiholog Kenneth Ring pokazala kako slijepi ljudi od rođenja navode precizne vizualne opažaje detalja tijekom IBS-a.

Ovakvi slučajevi proširuju listu dokaza koji idu u prilog tome da je moguće vršiti dodatnu obradu podataka izvan samog mozga. Što više, otkrivaju se dodatne mogućnosti, s obzirom da tokom IBS-a postoji naizgled svjesna misao, ali i izvjesna zaliha memorije u periodu kada je mozak sasvim izvan funkcije.

Reinkarnacija i paranormalni fenomeni

Dokazi postojanja reinkarnacije također idu u prilog tome da memorija postoji nezavisno od fizičkog mozga. Rad Iana Stevensona pokazuje da se pojedina djeca spontano prisjećaju svojih prošlih života. U većini slučajeva istražitelji su bili u stanju da utvrde identitet porodice u kojoj je živjela osoba sa sjećanjem na svoj “prethodni identitet” te da djeca nisu imala bilo kakva prethodna saznanja o tome. Stevenson navodi dokaze da djeca koja spominju svoje prošle živote često pokazuju interese, talente i strahove vezane za njihove prethodne identitete. Također su na tijelu takve djece pronalazili znakove koji su odgovarali ranama (uglavnom smrtonosnim) iz prošlih života. Ovaj fenomen je osobito zanimljiv zato jer ukazuje na činjenicu da um utiskuje obrasce na fizičko tijelo. Stevenson navodi par primjera koji potvrđuju da mentalne slike vrše utjecaj na tijelo na vrlo poseban i podroban način tokom života. Na primjer, jedan slučaj govori o osobi koja je manifestirala živopisne, duboke tragove konopca na svojim rukama nakon što je ponovo proživjela incident koji se dogodio prije mnogo godina u kojemu je bila vezana konopcima. Ovakav utjecaj uma na materiju, ukoliko bi on bio barem djelomično nezavisan od tijela, objašnjava razloge zbog kojih se mentalne slike iz jednog života prenose u slijedeći.

Navedeni paranormalni fenomeni na pojmljiv način također mogu biti simulirani unutar virtualne realnosti, a da se pritom ne naruše zakoni fizike. Svakako da će zahtijevati temeljne ekstrafizičke proračune koji se tiču same percepcije, ali ne i tako neobične oblike djelovanja. Prema tome, utiskivanje mentalnih slika u mozak ili tijelo je moguće objasniti preko sićušnih, ali sistematičnih utjecaja koji se odvijaju na nivou živih ćelija.

Također postoje izveštaji o paranormalnim slučajevima koji očigledno prkose poznatim zakonima fizike. Primjer toga je fenomen nestajanja i pojavljivanja predmeta sa jednog mjesta na drugo. Svakako da ćemo reći da tako nešto nije moguće. Međutim, ako gledamo iz nekog drugog ugla možemo reći da su ovakvi fenomeni stvarni, a da zakoni fizike nisu do kraja istraženi. S obzirom na to da su tijekom vremena zakoni fizike uvijek bili predmet revizije, drugo stanovište je sasvim opravdano. Bilo bi možda zgodno, ali neiskreno, ignorirati prisustvo takvih fenomena.

Ukoliko pretpostavimo da postoji dodatni kontinuum (ili čak više kontinuuma) koji se poklapa s prostorom kakvog mi poznajemo, većina ovakvih fenomena bi mogla biti razjašnjena. Materiju bi bilo moguće prenijeti iz jednog kontinuuma u drugi, uz fizičke interakcije koje rukovode procesom prijenosa u pozadini, koje bismo jedva razumjeli. Međutim, u modelu virtualne realnosti je ovakav fenomen moguće modelirati, s obzirom na mogućnost kreiranja željenog broja prostornih kontinuuma. Jedini realni problem bi bio oko izrade detalja mehanizma prijenosa.

Neobični vidovi iscjeljenja sadrže u sebi skoro sve paranormalne fenomene koji su navedeni. Takav jedan ekstreman slučaj bi bio izlječenje slijepila na misteriozan način. Drugi primejr je recimo strukturalna promjena organa ili tkiva. Neobično izlječenje podrazumjeva prisustvo nekoga ili nečega što je u stanju da izvrši inteligentan prenos informacija. Tako recimo selektivno eliminatorne ćelije raka posjeduju znanje kako da prepoznaju ostale ćelije raka. Lijek koji se zasniva na mobilizaciji zaštitnog tjelesnog mehanizma posjeduje znanje o pokretanju samog mehanizma.

Razlika između klasičnog i izvanrednog iscjeljenja je u tome što se ovo drugo odvija kada tjelesnim zalihama ponestane znanja ili načina primjene tog znanja. U slučaju virtualne realnosti, moguće je poslužiti se proračunima i informacijama preko zaliha koje se nalaze negdje izvana u virtualnom svijetu radi navođenja na takve neuobičajene procese popravke kvarova u virtualnim tijelima.

Sasvim je značajno i to da neobična iscjeljenja prate izveštaji očevidaca o svijetlećim bićima koja emaniraju ljubav i mudrost. Zanimljivo je da se ovakvi izvještaji poklapaju s izvještajima ljudi koji su doživjeli IBS.

Iz kuta virtualne realnosti kao metafore, ova bića su svjesni entiteti koji se nalaze u raznim oblicima virtualnih tijela i obitavaju u svojevrsnim virtualnim prostorima. Ova bića hipotetički posreduju između događanja u virtualnom svijetu i imaju izvjesnu administrativnu ulogu.S obzirom na univerzalni sistem virtualne realnosti (tzv. Prvobitna Realnost), nameće se pitanje, Kako je ona nastala? U slučaju kompjuterske virtualne realnosti, radi se o procesu kreiranja koji je osmišljen od strane ljudi. Naime, ljudska bića kreiraju kompjuter, software i interface rekvizite, a zatim pojedinci kreću u svoju virtualnu avanturu. Nasuprot tome, suvremeno znanstveno gledište zagovara ideju da iza svijeta koji nas okružuje ne postoji viša inteligencija već samo interakcija subatomskih čestica koje slijede zakone fizike.

Naravno, stvar nije baš tako jednostavna. Astrofizičari potvrđuju da je univerzum dotjeran u svakom smislu kako bi omogućio prisustvo života. Umjesto da fenomen života pripišu nekom višem inteligentnom uzroku, neki znanstvenici zagovaraju ideju praiskonskog, neinteligentnog tvorca univerzuma koji emanira veliki broj univerzuma s nasumičnim karakteristikama. Među svim tim univerzumima mora da postoji i jedan takav koji nosi u sebi matricu života kojeg poznajemo, te tako i mi postojimo u jednom od takvih univerzuma. Sada je samo pitanje: „Je li prihvatljivija ova hipoteza ili hipoteza koja zagovara ideju inteligentnog kreatora?”

Inteligentni kreator?

S obzirom da model virtualne realnosti pretpostavlja izvornu svjesnost, očigledno je da vuče ka hipotezi o inteligentnom kreatoru. Također je potrebno razjasniti kozmičku i biološku evoluciju. Najprostiji način bi bio uvođenje inteligentnog vodstva u evolutivni proces. Osobito kada je riječ o ključnim fazama tog procesa, kao što su: (1) rani univerzum, (2) nastanak života i (3) nastanak života koji posjeduje višu inteligenciju. Osim toga, konstantni proračuni koji su već asimilirani u modelu virtualne realnosti mogu se iskoristiti za postizanje željenih efekata, na jedan kontroliran i ekonomičan način, u slučaju nasumično generiranih univerzuma.

U pozadini cijele ove priče, dakle, prožima se priroda same svijesti. Vidjeli smo da je svjesnost bezvremenska i da može obaviti opsežne simulacije, zajedno sa njihovim vlastitim lokalnim vremenskim sistemima, i da je u stanju manifestirati individualizirane svjesne entitete koji postaju dramatis personae virtualnih svjetova.
Radi stjecanja daljih uvida u prirodu svijesti, interesantno je vidjeti što kažu kontemplativne tradicije koje su prikupile empirijske činjenice iz ove oblasti. Uglavnom je riječ o dvije tradicije Budizam i Vaišnavizam.

Kako u navedenim tako i u nekim drugim tradicijama je opće poznato da je svjesnost proturječan fenomen. Drugim riječima, ona je jedna i podijeljena. Kao Jedna, svjesnost je uzrok i potpora svega; kao podjeljena se manifestira kroz mnoštvo stvorenja. S jedne strane, svjesnost ostaje izvan svega objašnjivog. S druge strane, paradoksalno je to što se svijest i dalje može istraživati i otkrivati. Drugim riječima, Jedna svjesnost sadrži sve, i objašnjivo i neobjašnjivo.

U tradiciji Indije, riječ maya (koja je sanskritskog porekla) se odnosi na moć koja pokreće ogromnu simulaciju virtualnih svjetova. Ova tema može poslužiti kao uvod u istraživanje koncepta maye (ili virtualne realnosti) kao znanstvene hipoteze. Prema ovoj hipotezi, zakoni fizike – ionako matematički – su stavljeni u kontekst univerzalnog proračuna koji je povezan sa sviješću koja njime upravlja. Na taj način je ponuđen okvir unutar kojeg je moguće sistematski istraživati odnos između svijesti i fizičke realnosti.

Prethodna objavaKabir – božanski pjesnik
Slijedeća objavaNeobične činjenice o ljudskom tijelu
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.